Jednostavno rečeno, ni s ovom novom rošadom odgovornosti - planinari nisu zadovoljni: "Te planinarske domove ne možemo promatrati kao neke poslovne prostore ili ugostiteljske objekte, nego kao nužan faktor sigurnosti na nepristupačnim mjestima."
Na 1594 metra nadmorske visine, to je planinarski dom Zavižan.
Senjski planinari obnavljali su ga dvije godine i otvorili 1953.
Par godina poslije, otvoren je i dom na Kleku. I baš ti domovi,
kojima Upravljaju planinari, već su mjesec dana predmet žustre
rasprave.
Darko Bernjak, predsjednik Hrvatskog planinarskog saveza, kaže
nam: “Svaka cigla je donesena na leđima, u to vrijeme kada se
gradio nisu postojali helikopteri. I on funkcionira tako da
dežurna ekipa iz tog planinarskog društva sve donese gore na
svojim leđima. Otvoren je u slučaju bilo kakvih vremenskih
uvjeta. I teško si možemo zamisliti da će neko iz županije
dolaziti i provjeravati da li su vrata zatvorena ili otvorena, da
li je neki crijep…, a kamoli da će išta donijeti na svojim
leđima, makar samo čaj, a kamoli nešto drugo.”
A zašto bi netko iz Županije nosio čaj na Klek? Pa, zbog
prijedloga novog Zakona prema kojem bi se domovi unutar
nacionalnih parkova ili parkova prirode dali na upravljanje tim
javnim ustanovama, a županije bi preuzele one izvan zaštićenih
područja. To će, vjeruju planinari, dovesti do propadanja
planinarskih domova.
Alan Čaplar, glavni tajnik Hrvatskog planinarskog saveza, govori:
“Strah nas je da bi nekim drugim modelom upravljanja sve to što
je kroz duga desetljeća ugrađeno u planinarske domove bi moglo
biti dovedeno u pitanje. Primjerice da dom zbog drugačijeg modela
upravljanja bude nefunkcionalan, da bude zatvoren ili da ne služi
svojoj svrsi, nego čak naprotiv da propadne.”
Od početka rujna traje pobuna planinara. Smatraju i da će oni
domovi do kojih se može doći automobilom, postati skupi restorani
ili hoteli.
Darko Berljak, predsjednik Hrvatskog planinarskog saveza, kaže:
“Hoće li on tada, pod nazivom planinarski dom, imati apartmane
koje će naplaćivati 200 ili 400 eura? Mi to ne znamo, ali može se
dogoditi da to bude.”
Riječ je o 47 Objekata, 13 planinarskih domova i 34 kuće koje se
nalaze na državnom zemljištu. Od toga se 24 domova i kuća nalazi
unutar granica nacionalnih parkova i parkova prirode, a 23 izvan.
Ministar prostornog uređenje, graditeljstva i državne
imovine Branko Bačić prije 2 tjedna uvjerava: nema
drame, sve će biti u redu.
“Mi ćemo kroz proceduru koja je zakonom predviđena utvrditi
potencijalnog zakupca koji će onda te domove urediti, o njima
skrbiti, o njima brinuti, unaprijediti kvalitetu, smještaja,
pružanja usluga i tako dalje”, rekao je ministar.
E, ali danas obrat. Poslali smo upit ministarstvu i oni su
odgovorili da će ipak prihvatiti neke primjedbe.
Neće ništa dati županijama. Planinarske kuće, skloništa i domovi
izvan zaštićenih područja – ostaju ministarstvu i planinari će to
moći koristiti, kao i dosad. Ali oni koji nude hranu i piće, e tu
će se sklopiti ugovor o zakupu. Znači, morat će plaćati, ali ne
znamo još koliko. A objekti, koji su unutar nacionalnih parkova,
ti se uzimaju planinarskim društvima i daju nacionalnim parkovima
i parkovima prirode.
Zvuči komplicirano? Jednostavno rečeno, ni s ovom novom rošadom
odgovornosti – planinari nisu zadovoljni. Čaplar kaže: “Te
planinarske domove ne možemo promatrati kao neke poslovne
prostore ili ugostiteljske objekte, nego kao nužan faktor
sigurnosti na nepristupačnim mjestima.”
Pa nakon što smo apartmanizirali gradove, zabetonirali obalu,
zašto ne bismo utržili i planine?