Istraživanje također pokazuje kako tijekom komunikacije političari intenzivno upotrebljavaju svoje kapitale, a najizrazitije onaj socijalni, kojim nastoje pokazati svoju moć i poznanstva. Time nastoje suzbiti optužbe i ojačali svoj ugled u javnosti, naročito unutar svoje stranke
Hrvatski političari koji su upali u javne afere redovito odbijaju
svoju odgovornost, ali kad pritisak medija postane neizdrživ daju
ostavke s obrazloženjem da ne žele biti teret svojoj stranci,
pokazuje nedavno objavljeno istraživanje.
Rad Dražena Lalića, Marina Galića i Anite Culifaj s Fakulteta
političkih znanosti analizirao je 471 izjavu 35 političara i
dužnosnika koji su imali aferu od 2010. do 2021. i rezultate
objavio u znanstvenom časopisu Medijska istraživanja.
Uočili su da se afersko komuniciranje političara odvija u tri
faze: u prvoj oni pod svaku cijenu poriču postojanje afere i
svoju odgovornost u njoj, u drugoj uglavnom prebacuju krivnju,
najviše na medije, a u trećoj fazi se suočavaju sa strankom i
podređuju joj svoje interese.
U toj fazi potvrđuje se kako se komunikacija političara odvija
dominantno u skladu s lojalnošću stranci, ističe se u tekstu.
Istraživanje također pokazuje kako tijekom komunikacije
političari intenzivno upotrebljavaju svoje kapitale, a
najizrazitije onaj socijalni, kojim nastoje pokazati svoju moć i
poznanstva. Time nastoje suzbiti optužbe i ojačali svoj ugled u
javnosti, naročito unutar svoje stranke.
Dvije trećina afera iz HDZ-a
Najviše analiziranih afera, malo manje od dvije trećine (21 od
35), vezano je za političare iz HDZ-a, slijede članovi SDP-a sa
šest afera, pa članovi HNS-a s četiri afere.
Ostalo su pojedinačni slučajevi koji se tiču političara iz IDS-a,
HSLS-a, Željka Keruma i Milana Bandića.
Gledano po političkim dužnostima, u nešto više od polovine (19 od
35) analiziranih afera bili su uključeni tada aktualni ministri.
Druga najzastupljenija skupina su gradonačelnici (petorica
aktivnih i dva bivša).
Aferama su bili zahvaćeni i jedna županica te dvojica župana, kao
i jedan potpredsjednik Sabora i predsjednik uprave velike državne
tvrtke (JANAF-a), koji je na tu poziciju došao po političkom
ključu.
Po jedna afera odnosila se na saborskog zastupnika i predsjednika
Hrvatske gospodarske komore (HGK).
Autori su istraživanjem obuhvatili i bivše predsjednike države,
od kojih je u razdoblju od 2010. do 2021. samo Ivo Josipović
okončao mandat bez afera.
Gotovo polovina analiziranih afera (16 od 35), odnosi se
podjednako na korupciju i sukob interesa.
Prvo poriču, a onda prebacuju na medije
U prvoj fazi komuniciranja političari nastoje negirati postojanje
afere i minimalizirati njezinu važnost. Od 35 aktera čak 31 je na
početku odbilo priznati postojanje afere. Pa i ako se ona dokaže,
odbijaju bilo kakvu osobnu odgovornost.
Primjer poricanja izjava je bivšeg ministra Zdravka Marića: “Sve
što mi se stavlja na teret posve je promašeno i neutemeljeno.
Posebice odbacujem bilo kakvu pomisao da sam u obnašanju javnog
posla bilo kojim svojim postupkom stavljao svoj interes ispred
javnog”.
Političari negiranjem postojanja afere smatraju da će automatski
iščeznuti i medijski interes za njom. Međutim, prva faza
istraživanja pokazala je kako se događa najčešće suprotno, zbog
čega akteri više ne negiraju aferu, ali nastoje ublažiti njezin
značaj.
U drugoj fazi političari odgovornost za sadržaj afere uglavnom
nastoje prebaciti na medije i političke suparnike, odnosno
vodstvo suparničkih stranaka. Tada se pozivaju na kapitale kojima
raspolažu, posebno intenzivno na socijalni kapital koji se odnosi
na bliskost sa strankom i njezinim vodstvom.
U nizu navedenih primjera je i izjava bivšeg ministra Mije
Crnoje: “Insinuacije medija su navodi o lažnom prebivalištu, to
je otvoreni napad na mene i novu Vladu.”
Činjenica da su mediji otkrili većinu afera, potvrđuje mišljenje
da se istraživačko novinarstvo “smatra najblistavijim i
najzahtjevnijim od svih vrsta novinarstva”.
Čak i u slučajevima kad nisu izravno odgovorni za otkrivanje
afera, mediji i dalje imaju ključnu ulogu jer javnost informiraju
o sadržaju i pojedinostima. Političari općenito reagiraju na
medije da bi izbjegli dodatne neugodnosti i konflikte i njihove
reakcije predstavljaju široko prihvaćeno umijeće “političke
igre”, kaže se.
Spasi stranku, pa će i ona tebe
U trećoj fazi obrasca komuniciranja političari iz afera suočavaju
se sa svojom strankom, odnosno njezinim čelnicima. No u toj fazi
tek u manjem broju slučajeva dolazi do naknadnog priznanja
krivnje.
Uz opasku da ne žele biti “uteg” ili “teret” stranci, daju
ostavke na funkcije u institucijama ili strankama. Osam ih je
smijenjeno (23 posto), a sedam (20 posto) je podnijelo ostavku.
Bivša ministrica Martina Dalić naposljetku je, nakon razmjerno
dugotrajne izloženosti aferi “Agrokor”, izjavila: “Odjednom
ispada da sam ja postala uteg Vladi, HDZ-u i demokratskoj većini.
Ja to nikako ne želim biti”.
Istraživanje je pokazalo da nije riječ samo o obrascima, već je
komuniciranje političara tijekom afera dio njihova habitusa, kao
načina sudjelovanja u igri moći vlasti.
Ljudi iz afera ne sudjeluju sami za sebe, nego to čine u
interakciji s drugim “igračima”, u skladu s normama koje vrijede
u strankama i drugim političkim organizacijama i ustanovama, kaže
se.
Razlog takve promjene u komuniciranju vjerojatno leži u činjenici
da se političke vođe okružuju “lojalistima” pa se i svaki napad
na “lojaliste” smatra napadom na vođu i stranku.
Osobe koje tako iskazuju odanost ne “padaju” nakon što se utvrdi
nepravilnost ili odgovornost, nego se s njima postupa u skladu s
interesima političkog vođe i stranke, kažu istraživači.
Uvid u epiloge afera pokazuje da političari u 31 posto slučajeva
nisu snosili nikakve posljedice, a da je samo pet analiziranih
afera (14 posto) završilo osuđujućom sudskom presudom koja
uključuje zatvorsku kaznu, u jednom se slučaju radilo samo o
novčanoj kazni.
Politički akteri vjerojatno više strahuju od suda vodstva svoje
političke stranke nego od pravorijeka pravosuđa.
Tako, odgovornost za afere u Hrvatskoj gotovo uvijek više snose
izravno uključeni političari, a osjetno manje stranke i njihova
vodstva.
Iznimka je afera “Fimi media” a za koju je HDZ pravomoćno
kažnjen. Međutim, politički kolektivi su odgovorni ako konkretni
prekršaj svojih pripadnika nisu pravovremeno spriječili, otkrili
i kaznili, a pogotovo ako su ga omogućili i poticali.