Osvajanje (tuđeg) teritorija često je, kako na Bliskom istoku tako i na Balkanu, išlo ruku pod ruku sa željom osvajača da osim svoje vlasti nametne i svoju vjeru
Prošlotjednu kolumnu posvećenu uzrocima i posljedicama sukoba
koji na području Izraela i Gaze proteklih tjedana doživljava
brutalnu eskalaciju zaključio sam konstatacijom da Židovi i
Palestinci od nas na “ovim prostorima” nemaju baš puno toga za
naučiti. Bar kada je u pitanju uspostava mira i dobrosusjedskih
odnosa.
Međutim, postavlja se pitanje možemo li mi iz njihovog neuspjeha
u mirotvorstvu i normalizaciji međuljudskih i međudržavnih odnosa
nešto naučiti? Drugim riječima, možemo li bar lekcije iz tuđe
prošlosti iskoristiti kao pouke za vlastitu budućnost? Kao
povjesničar, siguran sam da možemo, ali znajući kakvim biračima i
političarima sam okružen, bojim se da nećemo. Kada bi ipak došlo
do nekog iznenadnog sveopćeg prosvjećenja evo nekoliko lekcija na
koje bismo mogli obratiti pažnju.
Lekcija br. 1 – Tko je prvi počeo?
Svima onima koji inzistiraju na pitanju poput ovoga, i prihvaćaju
isključivo kategorične odgovore nije uistinu stalo do mira i
suživota. Uz njega obično ide i pitanje kada je sve počelo pri
čemu upravo odabir tog početnog trenutka postaje moćno oružje
manipulacija i revizionizma. Inzistiranje na krivici i krivcu u
prošlosti zatvara vrata oprostu i pomirbi u sadašnjosti.
Lekcija br. 2 – Stalna na tom svijetu samo mijena jest
Neki narodi su u prošlosti igrali izuzetno važnu ulogu, ali već
stoljećima ne postoje. Npr. Vizigoti, Vandali, Avari ili Huni.
Neki postoje ali njihov utjecaj danas nije usporediv s onim iz
prošlosti. Takav je slučaj npr. s Aztecima ili Mongolima. Slično
je i s državama. Npr. Litva je u 15. stoljeću bila najveća država
u Europi, a danas je po površini tek na 24. mjestu. Naveo sam tek
nekoliko primjera koji pokazuju da je inzistiranje na realitetima
iz prošlosti ustvari vrlo irealno.
Lekcija br. 3 – Tko ima veći (državni
teritorij)?
Država mora biti što veća. Kakva je kvaliteta života u njoj,
manje je bitno. Ta država mora biti i nacionalno, vjerski i rasno
što jednolikija. Jer, samo “naši” žele svojoj državi dobro. Osim
kada ju počnu potkradati i kada počnu provoditi svoju volju bez
obzira na narodnu volju. Ali to je manje bitno jer s onima
“drugima” su suživot i suradnja ionako nemogući. Dok jedni i
drugi (i treći i četvrti…) ne odu živjeti u neku stranu zemlju u
kojoj postanu najbolji prijatelji, kolege i susjedi.
Više na Net.hr-u.