Kiša koja danas pada po svijećama, grobovima i uspomenama samo naglašava tugu s kojom Vukovar živi danas, sutra, ali i sve ostale dane u godini.
Prošle su 32 godine, a brojnim obiteljima u Vukovaru ratna priča
još nije zatvorena. Godine možda i prolaze, ali tuga za
najmilijima koji su nestali ostaje.
“Zadnja informacija o djedu je od susjede. Ona je preživjela
Negoslavce, bila je silovana tamo i mučena. Ona ga je zadnjeg
vidjela živog, bio je vezan u podrumu negoslavačke općine
bodljikavom žicom i od tamo mu se gubi svaki trag”, prepričava
nam Vukovarac Igor Korač.
Pokazao nam je djedovu kuću koju im nisu vratili. U njoj su
uspomene koje sada posjeduje netko drugi, ali najviše boli što
Igor svom djedu nema gdje zapaliti svijeću.
“Našao sam neke djedove osobne stvari, očeve osobne stvari, očevu
iskaznicu učlanjenja u Dinamo kad je imao 15 godina iz ’67. Našao
sam i djedovu zahvalnicu. To sad stoji uramljeno u mom stanu i
stajat će tako dok sam ja živ”, poručuje.
Jedino što majke, bake, žene, unuke, sinovi, braća nakon 32
godine i mogu htjeti je imati gdje ostaviti cvijeće, imati gdje
zapaliti svijeće, pronaći kosti svojih najmilijih.
Toliko je sudbina koje stegnu u grlu, a da gospođi Jeleni
Baketi nije jedinog sina koji je preživio, ne bi danas mogla
ni na groblje.
“Ništa još saznala nisam o Goranu. On je nestao iz
Vukovarske bolnice. Imam informacije da je bio u onom autobusu
koji je nestao, je li netko pronađen iz tog autobusa ne znam.
Vjerojatno da nije pronađen nitko, gdje su ih odvezli, što su s
njima napravili, to dragi Bog zna, mi ne”, prisjeća se Jelena.
Na mjestu bez groba danas stoji i gospođa Matija koja
je nakon rata ostala sama s dvije kćeri. Sad već ima i velike
unuke i život bi trebao biti sretan i prekrasan, ali nije.
“Bila bih najsretnija da nađem kosti i da imam grob i da imam
gdje upaliti svijeću i ja i moja djeca, ali na žalost bojim se da
ga nećemo naći”, tužno priznaje Matija Kušić iz Sotina.
Zna tko ubio njenog supruga, zna i kada. Jedino što želi je
sjesti na grob i ispričati se s njime kao nekada, ali o tome i
dalje samo sanja.
Sa suzama u očima fotografije svoga brata danas gleda Robert
Bestrcan.
“Zadnje sam ga vidio u bolnici kad smo se pozdravili prije nego
sam ja išao u proboj računajući s tim da će ranjenike pustiti, da
ih neće dirati”, objašnjava.
U džepu nosi slike, a u srcu već 32 godine samo jedno pitanje –
gdje mi je brat? “Ne može se to opisati riječima. Jednostavno,
teško je”, dodaje.
Svako takvo lice najviše boli i one koji su vodili vojsku, a
veliki su dio bili skoro djeca.
“Imao sam tada suborce koji su imali 21, 22 ili 23 godine i koji
su ostarjeli preko noći. To je valjda takva situacija koja ne
pita za godine”, progovara prvi ratni zapovjednik obrane
Vukovara Ivica Arbanas.
Kiša koja danas pada po svijećama, grobovima i uspomenama samo
naglašava tugu s kojom Vukovar živi danas, sutra, ali i sve
ostale dane u godini.