Oko tri tisuće ljudi, većinom vojnika, oslobođeno je u nekoliko desetaka razmjena zarobljenika, no tisuće obitelji i dalje ne zna sudbinu svojih najmilijih
Supruge su postale udovice, roditelji čekaju svoje zarobljene
sinove, učionice su prazne, a seljaci ne mogu pronaći ruke koje
će im pomoći u obradi zemlje. Formirala su se neočekivana
prijateljstva, neka stara su se raspala. Ruska agresija na
Ukrajinu izmijenila je svaki kutak života te zemlje.
Čak i u selu Lozuvatki, smještenom oko stotinu kilometara od prve
linije, posvuda se vide znaci dvogodišnjeg sukoba koji je
nepovratno promijenio lice Ukrajine.
Alona Oniščuk i njezina petogodišnja kći Angelina posjetile su
mjesno groblje u snježni zimski dan. Njihov suprug i otac Sergej
Aloškin ondje počiva uz desetero drugih vojnika, u novom dijelu
groblja nazvanom Aleja junaka.
“Nismo očekivali da će ih biti toliko”, rekla je Oniščuk. Njezin
38-godišnji partner, vozač i mehaničar prije rata, ubijen je
krajem 2022. boreći se u blizini Bahmuta.
Slična obilježja niknula su diljem zemlje i postala trajan
podsjetnik na razoran rat protiv Rusije koji je ušao u treću
godinu i ne pokazuje znakove popuštanja. Humci svježe nabacane
zemlje često su obilježeni samo drvenim križevima, fotografijom
poginulih, cvijećem i ukrajinskom zastavom.
Borbe na južnom i istočnom ukrajinskom frontu daleko su od tog
skromnog mjestašca u središtu zemlje, no njegovih šest tisuća
stanovnika duboko osjeća rat. Razmjeri stradanja ukrajinskih
vojnika su dobro čuvana državna tajna. Zapadni dužnosnici
procjenjuju da su poginuli deseci tisuća vojnika, a još toliko ih
je ozlijeđeno. Veliki gubici su i na drugoj strani.
Rat utječe i na sve druge aspekte života Ukrajinaca. Oniščuk je
napustila svoj posao u trgovini kad je ostala trudna s Angelinom,
a pronalazak novog radnog mjesta otežan je činjenicom da se
lokalni vrtić zatvorio. U Lozuvatki su zatvorene i škole. Školska
skloništa nisu dovoljno velika da prime sve učenike u slučaju
zračnih napada.
Iako su izravni ruski napadi raketama i dronovima na to mjesto
rijetki, ono je smješteno u blizini grada Krivij Riha, rodnog
mjesta ukrajinskog predsjednika, česte ruske mete.
U jednoj od tri škole u Lozuvatki učiteljica Svitlana Anisimova
stoji ispred računala u praznoj učionici. Putem interneta skupini
desetogodišnjaka i jedanaestogodišnjaka predaje o Sunčevom
sustavu skupini desetogodišnjaka i jedanaestogodišnjaka.
UNICEF je u kolovozu objavio kako samo trećina djece diljem
Ukrajine pohađa nastavu uživo. U ratu je uništeno više od 1,3
tisuće škola, dodala je agencija Ujedinjenih naroda.
Anisimova smatra kako škola na daljinu ne može nadomjestiti pravu
nastavu, ne samo zbog učenja.
“Naravno da vidim da to ima golem utjecaj na djecu, na njihove
socijalne vještine”, rekla je 35-godišnjakinja. “Nemaju priliku
međusobno komunicirati”.
Četrdesetak od 136 učenika u njezinoj školi imaju mobiliziranog
roditelja, rekla je ravnateljica Irina Pototska. U istoj zgradi
ona pomaže lokalnim ženama pakirati kutije s hranom i pićem za
ukrajinsku vojsku. Slične volonterske mreže pokrenute su diljem
zemlje te su ključan izvor potrepština za vojnike.
Julija Samotuha, još jedna učiteljica u školi, koordinira seosku
mrežu volontera, prima zahtjeve od vojnih jedinica, raspoređuje
posao te prevozi stvari koje se pakiraju.
“Kad imate posla, ponekad prestanete misliti o ratu”, kazala je
34-godišnjakinja koja je na porodiljnom.
Vozeći se po zaleđenoj cesti do jedne kolegice volonterke,
Samotuha prepričava kako se selo značajno promijenilo od početka
rata. Prekinula je prijateljstva s mnogim ljudima jer su bili
manje voljni pomagati od drugih.
Osim poginulih, ima i nestalih. Ukrajinske vlasti procjenjuju
kako je osam tisuća civila i vojnika u ruskom zarobljeništvu.
Oko tri tisuće ljudi, većinom vojnika, oslobođeno je u nekoliko
desetaka razmjena zarobljenika, no tisuće obitelji i dalje ne zna
sudbinu svojih najmilijih.
Među njima su Tetjana Terletska i Jurij Terletski čiji je
29-godišnji sin Denis 2021. postao član Nacionalne garde te je
uhvaćen tijekom borbi u jugoistočnom ukrajinskom gradu Mariupolju
u svibnju 2022. godine.
Ukrajinske snage tamo su se mjesecima, u jednoj od najkrvavijih
borbi rata, trudile zaustaviti ruski nalet, sve dok Kijev nije
naredio da se predaju jer je obrana postala nemoguća.
“Želimo pokazati da nisu zarobljeni”, rekla je Terletska na
prosvjedu nekoliko desetaka ljudi u Krivij Rihu gdje je od vlade
zatražila da učini sve što može da oslobodi zarobljene. “Uvijek
ćemo se boriti za njih kao što su oni to činili za nas”.
Roditelji opisuju neprestanu patnju i anksioznost zbog nepoznate
sudbine njihovog sina. Drži ih nada da će se jednog dana vratiti
živ.
“To je veoma teško”, kazala je Terletska u svojoj kuhinji u
Lozuvatki. “Već je 2024., a i dalje nemamo nikakve vijesti. Ne
znam ništa o svome sinu. Ponekad ga sanjam. Želim ga ponovno
vidjeti. Želim da se vrati doma”.
Vlasnik velike lokalne farme Oleksandr Vasilčenko ostao je bez
zaposlenika koji su u vojsci, a strahuje da će ih otići još. Boji
se i da će se pokvariti strojevi potrebni za žetvu suncokreta,
pšenice i raži.
Lokalne vlasti objavile su da je trećina seljaka iz Lozuvatke
mobilizirana, što naglašava utjecaj rata na poljoprivredu,
kralježnicu ukrajinskog gospodarstva.
“Mobilizirani su mnogi stručnjaci i mehaničari iz naše zajednice.
Našoj opremi potrebno je održavanje”, ističe 42-godišnji
Vasilčenko. Njegova tvrtka više ne posluje pozitivno, pa rad
dijelom financira iz ušteđevine.
Ti izazovi predstavljaju veliku dilemu za Kijev koji želi još
mobilizirati između 450 i 500 tisuća Ukrajinaca, ali ako ih
regrutira previše to bi moglo dodatno naštetiti ekonomiji već
pogođenoj ratom.
Anastasija i Oleksandar Korobčenko žive u kući u selu koju su im
prijatelji pomogli pronaći nakon što su izbjegli iz svog doma u
Luhansku. Oni su među 3,7 milijuna Ukrajinaca interno raseljenih
u zemlji. Još 5,9 milijuna Ukrajinaca u potpunosti je izbjeglo iz
zemlje, pokazala je studija Svjetske banke, Ujedinjenih naroda,
Europske komisije i ukrajinske vlade.
Iako je par Korobčenko pronašao poslove u Lozuvatki, zasad
odgađaju osnivanje obitelji.
“Kad ne znate što će vam se dogoditi sutra, jako je teško samo i
pomišljati na život s djetetom”, rekla je 23-godišnja Anastasija.
Sjedeći za stolom lokalne knjižnice u kojoj sada radi, ona tvrdi
kako se za ukrajinski teritorij sada pod ruskom okupacijom treba
boriti do samog kraja.
Takav osjećaj prkosa raširen je u Ukrajini, iako su joj snage pod
sve većim pritiskom veće i bolje opremljene vojske, a zapad se
koleba u vojnoj potpori.
“Srce me boli zbog regija Luhanska i Donjecka i zbog Krima, jer
su dio Ukrajine”, rekla je. “To su naši krajevi, tamo žive naši
ljudi, ne smijemo odustati.”