Nema sumnje da će se o tome još puno pričati, a vjerojatno i - djelovati.
Rasprava oko školskih smjerova i treba li utjecati na djecu i
mlade pri odabiru istih stara je, čini se, koliko i redovni
dnevni tisak, a zasigurno i puno starija, valjda koliko i
škole.
I ove godine digla se buka nakon što je “procurila” lista
smjerova za koje je moguće ukidanje, a kako bi se pokušalo
učenike nagnati da ne biraju zanimanja koja su već sada izrazito
suficitarna, dok neka druga, istovremeno, pate od deficita, ali
čini se da uz sve potpore i stipendije mnogima jednostavno nisu
privlačna.
Posebno burno bilo je oko Ekonomsko-turističke škole, kod koje je
prema tom neslužbenom dokumentu većina smjerova bila na mogućem
udaru pa su se gradom pronijele i glasine o mogućem ukidanju
škole ili pripajanju iste Trgovačko-ugostiteljskoj.
Prema najnovijoj informaciji, od svega toga zasad neće biti ništa
(ne samo što se tiče Ekonomsko-turističke, već i ostalih
smjerova), ali nema sumnje da će se o tome još puno pričati, a
vjerojatno u dogledno vrijeme i – djelovati.
Evo kako su, pak, o tome razmišljali prije 92 godine!
“Za kakova i koja zvanja treba da se sprema naša mladež”,
Hrvatska sloboda, 4. ožujka 1932. godine
Hiperprodukcija kandidata za činovnike i namještenike
naročito državnih zvanja nuka roditelje naše mladeži, da se
zamisle nad problemom, kuda će ta djeca. Kriva je pretpostavka da
svaki svršeni đak mora biti činovnik, svaka učenica profesorica
ili barem učiteljica. Naobrazba i znanje jesu kapital, koji
mladež stječe u školama, ali taj kapital ostaje u njima i onda
ako ga odmah i ne prodadu, unovče. Zar bi našoj poljoprivredi
bilo od štete, da imademo u svakom selu bar nekoliko njih sa
srednjoškolskom stručnom naobrazbom? Kolike bi koristi bilo za
narodno gospodarstvo da se duševni nivo našega seljaka podigne pa
da zemljište obrađuje racionalno, goji korisno i plemenitu stoku
i perad, sadi naročite i izabrane voćke, itd.
A obrtnik? Zašto ne bi na primjer školovani sin nastavio
zanat svog oca, da mu pomaže, a zatim da ga i naslijedi? Koliko
bi takovi ljudi s punim obrazovanjem koristili obrtničkom
staležu, koliko bi se njihov društveni položaj podigao. A i u
internacionalnoj konkurenciji čitava bi naša industrijsko-obrtna
privreda postigla odgovarajuće raison d’etre.
Prigodom debate o stručnim zanatskim i trgovačkim školama u
Skupštini i Senatu u Beogradu potcrtana je činjenica da u nas
nema “hiperprodukcije zanatsko-trgovačkog podmlatka” već da se ta
hiperprodukcija osjeća samo kod svršenih đaka srednjih škola
humanističkog smjera. U našoj industriji i trgovine imade uz
mnoge druge nedostatke veliki broj stručnjaka tuđinaca za koje se
rado nalazi neopravdana isprika da su nenadoknadivi. Tu je eto
otvoreno i široko polje da se naša mladež u što većem broju
upućuje u takove škole i da spremna obori ovu nama nametnutu
neistinu.
Kao dokaz tomu neka posluži naša trgovačka škola u Karlovcu.
Ona djeluje u našoj sredini tek jedan decenij. U to vrijeme
apsolviralo ju je nekih 900 učenika muških i ženskih. Od tih je
dobar dio našao uposlenje kod roditelja ili rođaka – trgovaca i
obrtnika, a ostali u trgovačkim ili industrijskim poduzećima. Ima
međutim slučajeva da su pojedinci osnovali već i samostalne
radnje. Tako je na pr. početkom ove godine apsolvent trgovačke
škole g. Srđan Mutavdžić otvorio trgovinu pomodnom robom u
Karlovcu, a kćerka jednog uglednog trgovca u Karlovcu, koja je
također svršila istu školu, osnovati će također ovdje
trgovinu.
Slučajevi onih đaka koji su se poslije škole osamostalili i u
okolici bližoj i daljoj stvorili egzistenciju jesu mnogobrojni te
o njima ne treba ni govoriti. Ovakovi će trgovci, a naravski i
obrtnici, školovani i naobraženi svojim solidnim, proračunanim
radom, moći napredovati, a istodobno trgovačkom staležu
koristiti. Istoj svrsi služi i ženska stručna škola, koja
osposobljuje žensku mladež za samostalni život. Što su prilike
teže, to treba više znanja i spreme. Kad se u to zamislimo, izbor
za zvanje naše mladeži ne će onda biti težak.
(foto: kafotka.net)