– Morala bi doma – kaže Valentina, s bradom uvučenom u jaknu i rukama duboko zabijenim u džepove.
Stojimo polunaslonjeni na zidić između dvije trake napuštenog autoputa i gledamo tamo gdje je inače Korana.
Sada nije.
Sada je tamo samo magla koja prekriva valjda cijeli svijet.
– Pa tek je prošla ponoć – govorim.
– Nema veze, ništa se ne vidi.
Iako je samo metar udaljena, Valentina je također u oblaku magle, s očima mokrim od vlage i nekim šarenim šnalicama u kosi. Malo dalje, na pustoj cesti, Deni i Tihana produžuju novogodišnji poljupac na gotovo već pola sata.
– Tvoji su čudni – kažem – po danu smiješ van, a sad kad se ništa ne vidi moraš doma. Kao da granate imaju infracrveni vid.
– Koliko dugo smišljaš rečenicu u koju ćeš ubacit “infracrveno”?
Smijemo se.
U napuštenom svijetu naš smijeh odbija se negdje u magli i vraća se iz daljine, kao neko mutno sjećanje na vruće ljetno poslijepodne i Korzo pritisnuto sparinom. U nekom sasvim drugačijem svijetu.
***
Ljeto je toplo, dugo i miriše na kremu za sunčanje, naglim pljuskom oprane višnje i kuglicu sladoleda od vanilije rastopljenu na ispucalom asfaltu.
Kada Mario dotrči pred zgradu i viče “pao je vlak! pao je vlak kod Žečea!”, svi brzo skupljamo sličice nogometaša kojima smo tapkali, ustajemo s usijanog rubnog kamenja i trčimo prema gradu.
Već kod kina vidimo u daljini gužvu i ljude i trčimo još brže, dok se s pospanih ljetnih ulica diže oblak tople prašine. Miris rascvjetalih lipa prekriva grad.
Kasnije, stojimo.
Ispred Žečea, ispod stabala japanskih trešanja, u poluhladu crvenog lišća, nalakćeni jedni na druge ili s rukama u džepovima kratkih ljetnih hlačica. Stojimo. Dječaci koji su tek napunili dvoznamenkasti broj godina.
Polomljena tvornička ograda zadržava lokomotivu koja bi se, da nije bilo te prepreke, survala na pločnik, možda i na prolaznike.
Širokih očiju gledamo najveću katastrofu naših života. U svijetu našeg djetinjstva, mirnom i toplom, svijetu u kojem ljeta traju dugo, mirišu na travu i ponekad nam se čini da se u njima ne događa ništa.
Iako se događa sve.
Tog poslijepodneva, kupanje na Korani, nogomet na dva mala i vožnja biciklom po mračnim i prohladnim parkovima prekrivenim gustim krošnjama kestena bili su drugačiji.
Izgledalo je kao da je taj dan odrađen na filmskom platnu. Prošao je brzo i neprimjetno, nimalo nalik ostalim ljetnim danima u životu koji smo nekad imali.
***
– E pa idem – kaže Valentina i stane pred mene, gledajući u pod i šarajući nešto cipelom po asfaltu autoputa.
– Jel znaš kad je ono pala lokomotiva kod Žečea? – pitam.
– Nisam vidjela, bila sam mala. Ali znam.
– Da, a ja sam bio jako velik – smijem se.
Lagano se osmjehuje, lica i dalje zabijenog u preveliku jaknu.
– Šta s tim?
– Pa ništa. Samo je bilo uzbudljivo. I drugačije. I činilo se kako je taj dan bio nešto posebno i cijelog ljeta smo pričali o tome. Mislim…i bio je poseban. Samo…nekako mi je krivo što smo to mislili.
– Zašto?
– Pa eto. Tako. Možda se zato sve ovo događa, zato što smo previše željeli još neki takav dan. A sve što valja bilo je u onim drugim danima.
Valentina gleda u pod, slegne ramenima i onda kaže:
– E pa idem.
Zagrli me na nekoliko stoljeća dugih par sekundi i potom se okreće, silazi s autoputa i nakon svega par metara nestaje u magli.
Iz nekog nepoznatog smjera čuje se rafal, potom petarde, potom potmulo ispaljenje negdje u daljini, a onda lavež pasa.
Magla je sve gušća i više se ne vide ni obrisi okolnih zgrada.
Ako zažmirim i zavrtim se, više neću znati u kojem smjeru trebam krenuti.
Možda je na nekom od tih puteva svijet, onakav kakav je nekada bio.
***
Kasnije, dok ulazim u stan i zatvaram vrata, prozori se zatresu. Ne znam da li je granata ili netko topovskim udarom slavi Novu godinu.
Uzimam telefon i okrećem šest brojeva.
Slušalicu podiže ona.
– Sutra?
– Da – kaže.
Šutimo, a onda me pita:
– Šta misliš, kako će sve ovo izgledati za 20 godina?
***
Još kasnije, uzimam papir i pišem “Kako će sve izgledati za 20 godina? Neće više biti rata pa neće više biti ni našeg autoputa. Bit ćemo veliki, valjda. I svijet će biti bolji, možda. Možda će sve biti ljepše ali sad, baš sad, malo sam tužan jer mislim da više nikada Nova godina neće biti tako važna kao kad smo bili djeca. Nećemo je čekati mjesec dana, neće biti tako uzbudljivo, neće biti više tako lijepo. Ili, možda, samo u ponoć, u onoj sekundi kada se, ma koliko znaš da je to glupo, ponadaš da od ovog trenutka počinje nešto bolje i ljepše.”
Onda radim avion od tog papira, palim mu vrh i bacam ga kroz prozor. Surva se na asfalt ispod prozora i tek onda primjetim tog čovjeka, od nekud zalutalog na parkiralište. Maše i viče “sretna Nova godina dečko!”, s osmijehom velikim kao cijeli svijet.
Nasmijem se, zatvorim prozor, uvlačim se pod poplun i u mrklom mraku sobe zamišljam kako će to zaista biti za 20 godina, 1. siječnja 2013. godine. Dok padam u san, zvuk ispaljenja iz minobacača nalikuje na treštanje lokomotive koja se po osušenoj ljetnoj travi kotrlja do bijele željezne ograde i lomi je.
***
Možda je još negdje, taj čovjek, s osmijehom velikim kao svijet. Lijepo je u to vjerovati, a još ljepše poželjeti da baš svatko u 2013. godini barem jednom ima takav osmijeh. I da ga prepozna, zaustavi sve ostalo što radi i prepusti se, kao dječak, koji rano ujutro, u kratkim hlačicama, bijeloj majici i s kapom šiltericom na glavi, stoji pred najdužim danom ljeta.