Tim skupom, klavirskim koncertom Katarine i Vladimira Krpana te predstavom "Ni med cvetjem ni pravice" Adama Končića i Olivera Beloševića zaključen program ovogodišnjeg izdanja manifestacije posvećene velikom umjetniku iz Karlovca
“Georgij Paro je bio iznimno talentiran, vrhunski intelektualac i
jako dobar pisac. Sve što je doživio u profesionalnom životu je
iskoristio u radu. Sve njegove knjige svjedoče da nije bio samo
kazališni redatelj, nego kazališni intelektualac koji je
oblikovao kulturni krajolik Hrvatske”, ocijenila je na tribini
“Paro kao pisac” održanoj u nedjelju u Gradskom kazalištu “Zorin
dom” u Karlovcu dramaturginja i glavna urednica časopisa
“Kazalište” Željka Turčinović i dodala: “Obožavao je Karlovac.
Umjetničkim radom je pronosio svoje odrastanje u Karlovcu kamo
god je mogao i putovao”.
Tribina je održana u sklopu 6. dana Georgija Para koji su se
održavali ovoga vikenda, odnosno koji su zaključeni klavirskim
koncertom Katarine i Vladimira Krpana u Glazbenoj školi Karlovac
i predstavom “Ni med cvetjem ni pravice” Adama Končića kao glumca
i redatelja te Olivera Beloševića kao autora glazbe u karlovačkom
kazalištu.
Kazališni redatelj Paro je rođen 1934. godine u Čačku, odrastao
je u Karlovcu, a preminuo je 2018. godine u Zagrebu te je autor
pet knjiga – “Iz prakse”, koju je objavio 1981. godine, “Made in
USA” iz 1990., “Theatralia disjecta” iz 1995., “Razgovori s
Miletićem” iz 1999. i “Pospremanje” iz 2010.
Ž. Turčinović je navela da mu se “kroz knjige provlače tri
opsesije – kazališni redatelj Branko Gavella, Sjedinjene Države i
predstave”.
“U prvoj knjizi je napisao da je svakom redatelju san napisati
knjigu, da je Gavella bio ponosan na svoju ‘Hrvatsko glumište’
više no bilo kojom režijom i da prolaznost teatra navodi na
razmišljanje o fiksaciji. Dvojio je o tome može li i treba li
napisati knjigu, a nakon toga ih je napisao pet. Paro je bio
inače skroman. Napisao je itekako vrlo značajne knjige. To nisu
samo sjećanja, nego teatrološke knjige i putopisi koji pokazuju
da je imao talent i za pisanje”, dodala je Ž. Turčinović.
Gavellu je nazivao kazališnim ocem koji ga je najviše naučio.
“Započeli su kontakt tako što ga je Paro prevario, kako je
zapisao. U to je vrijeme trebalo prije studiranja na Akademiji
dramskih umjetnosti apsolvirati na nekom drugom fakultetu. Paro
je bio fasciniran kazalištem i nije mogao čekati, pa je na drugoj
godini studija engleskog jezika i filozofije došao Gavelli na
ispit, kojega je prošao. Kad je priznao da nije apsolvirao,
Gavella ga je prekorio. Pustio ga je na studij u ADU pod uvjetom
da završi onaj već započeti, što je Paro i učinio”, rekla je Ž.
Turčinović.
Mada je Gavella na njega jako utjecao, Para je sudbinski
promijenilo američko iskustvo.
“Rekao je da voli svog učitelja, ali da nije gavelijanac jer je u
Sjedinjenim Državama vidio nešto potpuno drugačije od našeg
pomalo konzervativnog melodramatskog teatra stvaranog po uputama
teatrologa Konstantina Stanislavskog. Došao je 1965. godine prvi
puta u Sjedinjene Države sa svojom klasom, odnosno predstavom
koja je oduševila domaćine i od tada je svake godine išao jedan
semestar u Ameriku da radi sa studentima. Svjedočio je da ga je
taj proces promijenio i da je na drugi način počeo shvaćati
teatar. Amerika je za njega bila prozor u svijet. Bio je toliko
upečatljiv i siguran u ono što govori, da su ostali dobivali
dodatnu energiju. Bio je osebujan, temperamentan u režiranju –
pokazivao je silnu strast prema kazalištu, rekla je Ž.
Turčinović.
Nastavila je da ga je više dojmio “ulični teatar” na Broadwayju
negoli službena produkcija u toj njujurškoj ulici. “Tamo je
shvatio važnost kazališne kritike, koja te može ‘pokopati’. Ako
bi napisala loše o nekom komadu, publika ne bi išla gledati tu
predstavu jer je karta bila jako skupa. Najvažniji je producent –
ako bi promašio, propao bi mu novac i ime i više nitko s njime ne
bi radio. Surov je utoliko Broadway na kojemu sve mora biti hit
da bi opstalo. ‘Broadway nudi kazalište kao robu. Bez te robe
život je moguć, a bez kazališne umjetnosti život je nezamisliv’,
zapisao je Paro”, iznijela je Ž. Turčinović.
Na Dubrovačkim ljetnim igrama je režirao “Areteja”, “Kristofora
Kolumba” i “Eudarda II.”, a Dubrovnik je vidio kao pozornicu “i u
knjizi je opisao načela ambijentalnog teatra, kada prostor
postaje tvorbeni, a ne dekorativni dio predstave”. “Govorio je da
kazalište tamo dolazi publici i da je teorija bez prakse pasivno
znanje. Govorio je za sebe da je praktičar i da njegovo znanje
proizlazi iz njegova rada”, dodala je Ž. Turčinović.
U knjizi “Teatralia disjecta” se prisjetio svoga djetinjstva i
obitelji koja se skrasila u Karlovcu.
“Karlovac je zaslužan za njegove formativne godine u kojima se
rađala ‘sudbinska sklonost kazalištu’. Gledao je sve predstave u
tom gradu i s grupom kolega je odlazio na predstave u Zagreb.
Njegova fascinacija Miroslavom Krležom je bila jaka i nije bila
slučajna. Zapisao je da je potajice u kavani preko puta ‘Zorin
doma’ promatrao Krležu sa suprugom Belom kada su gostovali s
predstavom ‘U agoniji’. ‘Čini mi se da sam već tada sebe vidio
kao budućeg redatelja’, naveo je. Volio je dramatizirati Krležine
romane”, nastavila je Ž. Turčinović.
Naglasila je da je zasluge za svoju “inicijaciju kazalištem” dao
profesorici Mariji Vrbetić – Maci i Stjepanu Mihaliću, koji mu je
povjerio prve režije, prepoznavši njegov talent i ljubav za
kazalištem.
Glavni urednik izdavačke kuće “Disput” Josip Pandurić je s Parom
radio na posljednje dvije njegove knjige.
“Bio je iznimno načitan. Radeći kazališne predstave je šetao
poviješću i geografijom svjetske književnosti. Naš zadnji susret
je bio u jednom kafiću 2018. godine kada me pitao bih li htio
biti izdavač knjige o njegovim dubrovačkim predstavama. Naravno,
pristao sam odmah. Zazirao je od monografija, a nukalo ga se na
to. No, za ovu ideju koju mi je iznio osjetio sam fenomenalan
elan”, prisjetio se Pandurić.
Knjigu “Razgovori s Miletićem” je opisao kao “silno šarmantan
dramolet, ali i trilerski napet razgovor tadašnjeg intendanta HNK
sa svojim predšasnikom”.
“Jako puno je pisao, a ono što je pisao je pobabirčio, sakupio na
način koji nije pretenciozan u svojih pet knjiga. U njima ćete
naći tekstove koje je pisao za kazališne knjižice. Nije bio lijen
da napiše nekrolog nekome od dragih prijatelja i suradnika, a ti
su tekstovi govorili puno o svijetu kojega je dijelio s
pokojnikom. Pisao je za obljetnice i druge prilike. Rado je pisao
osvrte na vlastite predstave i rado se prisjećao svojih učitelja.
Bio je majstor impresija. Krasna su mu sjećanja. Često je pisao u
formi pisama. Zapisi iz Amerike su bili njegova opsesija, a riječ
je o fenomenalnim portretima, opisima pustinjskih avantura i rada
s glumcima. U svakoj knjizi ima takvih zapisa. Za njega je
stvaranje knjige bilo poput rada na kazališnoj predstavi. Njegova
erudicija je iznimna – to je notorno. Njegovo znanje i karizma su
ulijevali povjerenje u ljudskost, znanje i jednostavnost”, dodao
je Pandurić.
Dramski pisac Nino Škrabe je rekao da mu je Paro bio kao stariji
brat. Zajedno su radili na zadnjoj Parovoj predstavi “Dobri
čovjek Bažulek”. “Trebalo bi izdati njegove karlovačke zapise.
Paro je peta karlovačka rijeka s mnogo pritoka”, naglasio je.
Dodao je i da je Paro volio “male stvari”. “Navijao sam za
Seltikse, a on za Lejkerse u NBA ligi. Izgubio je okladu i platio
kolače. To su najslađi kolači koje sam jeo. Fino smo se prepirali
i oko Ive Andrića i Krleže”, rekao je Škrabe.
Istaknuo je da je Paro i pisac scenarija, primjerice za film “U
agoniji”.
“Slao mi je razglednice, a svaka je bila mali esej, o Zagrebu,
južnoj Kaliforniji, pustinji, Johnu Wayneu, Franku Sinatri…
Bila bi sjajna knjiga kada bi se skupile te njegove dopisnice.
Zadivljuje što je sve mogao napisati u četiri rečenice. Napisao
je fantastične predgovore za tri moje knjige, a posebna bi knjiga
mogla biti ona koja bi obuhvaćala njegove predgovore i pogovore.
Nakon Matka Peića je sigurno najveći hrvatski putopisac”, dodao
je Škrabe i naglasio: “Po ocu je bio Pažanin, a po majci kozak.
Disao je s oba plućna krila – katoličkim i pravoslavnim. Takav je
i bio čovjek. Bio je kozmopolit, a volio je svoju zemlju. Volio
je sve ljude”.
Končić je jedno vrijeme bio vršitelj dužnosti kazališta
“Komedija” kada je angažirao Para, što je ovome bilo posebno
drago jer se nakon 30 godina vratio u tu kuću.
“Prije 14 godina sam za Histrione radio ‘Balade Petrice
Kerempuha’. Paro mi je napisao krasno pismo. Rekao mi je da mu je
to najbolja dramska predstava koju je gledao proteklih pet
godina. To je pismo preinačio u kritiku koju je objavio u
periodici. U tom je tekstu pisao o nemarnom odnosu prema govoru,
da je pojam umjetničkog govora zanemaren. Govorio je o prizemnom
odnosu prema jeziku, govoru i životu i da to odgovara prizemnim
sadržajima koji se nude. ‘Govor je najsavršeniji izraz ljudskog
bića. Mora se njegovati da ne zakržlja. Glumčev govor hrani se
dobrom literaturom, a banalni će ga sadržaji osiromašiti, ugrozit
će glumčevu kompleksnu emotivnost, njegovu unutarnju ljudskost’,
zapisao je. Mene je naveo kao iznimku”, naveo je Končić.