Prošao Baktun Maja, 21.12, prošao Božić Godine Gospodnje 2012, prošla i stara, te nam došla nova, sa zlogukim brojem 13. A ja se čudim.
Kako su u zemlji sa 89 posto katoličkih bića ljudi popušili priču o smaku svijeta? Kako i danas mnogi ti isti ljudi koji se pišu «rkt» vjeruju da je broj 13 neki zlosretan, nesretan broj? Zar ne bi svi onda, kad su toliko vjerni, trebali reći: «Vjerujem samo u Isusa Krista, Gospodina našega, te odbacujem sva praznovjerja i lažna vjerovanja, vjerujući samo u jednu Istinu koju nam je navjestila Isusova smrt, pače, cijeli život Njegov, i uskrsnuće Njegovo».
Brus. Tako je to kod nas.
Ako mene pitate, a znate to i iz mojih prethodnih pisanja, osobno smatram da najgora opasnost po opstojnost Svijeta, dakle planeta na kojem živimo, nije ništa drugo doli bezgranična ljudska pohlepa. U usporedbi s tom osobinom dijela ljudi, nekakvi asteroidi, super-vulkani, tsunamiji, kao i ostale prirodne katastrofe ne izgledaju mi nimalo opasno. A sjedim tu na orguljicama od 33 komada vulkana, u trusnom području i – ne bojim se.
No, poremećaji u prirodi (a globalno zatopljenje jest primjer) mogu itekako biti posljedica ljudske pohlepe. Zaraditi je poželjna situacija, biti bogat najbolja osobina, uništiti ljude i okoliš pohvalna vještina. Neki ljudi, kad imaju čak i milijardu dolara, žele još jednu. Te, ako će se to ostvariti uništavanjem prirode i unesrećavanjem drugih ljudi – tim bolje. Lovačka je strast velika.
Čistač cipela
Neki dan sam sjedio na jednom mjestu u našem Guatemala Cityju i priđe mi dječak, čistač cipela. Za puka 4 quetzala očistio mi je cipele, tiho i ponizno. Četiri quetzala su točno pola američkog dolara, pa si računajte. Mali poduzetnik je sretno otprašio dalje, tražeći novu mušteriju uz poruku: bez faksa na posao. Stvarno, mora imati sposobnosti veće od Donalda Trumpa da nađe dovoljno mušterija da nešto pojede za objed. I tako svaki dan.
I sada razmišljam: da bi netko negdje drugdje imao ogromne vile i krdo automobila, ovaj dječak čisti cipele, ima tek oko 7 godina, dakle, mora za malu nadnicu grbačiti oko mene, za njega bogatog bijelca. I još je sretan. Drugi prose da bi uopće jeli. A treći uopće ne jedu jer nema nikoga koga bi isprosili za koru kruha.
Sve je povezano, napisao je indijanski poglavica Seattle. Još jednom: da bi netko u SAD-u imao ogromne profite, time i imovinu, zadovoljio svoju glad za moći, imanjem, seksualne porive, sve najniže strasti – mora jeftino uvoziti. Recimo, kavu iz Guatemale. Pa onda ovaj lokalni plantažer, da bi zadovoljio svojeg arij… pardon, američkog kolegu mora jeftino proizvoditi, što znači da će bijedno platiti berača kave. A ovaj nema izbora, pa uz minornu nadnicu, mora djecu poslati na cestu da čiste cipele Mladenu Postružniku. I ostatku bagre. Je li jasno?
Društvo jednakih šansi, hahahaha
Kako je to vješto smišljeno. Sve rasne i vjerske, sve socijalne razlike, sve ideologije, sve te domovine, zastave i himne smišljene su zapravo da jedni imaju enormne količine svega, drugi ni ono da prežive. I svatko tko vam kaže da nije tako – bezočno laže.
Kao i ovi sa smakom Svijeta. Opet netko treba love sa šupljim pričama. A mi, normalni ljudi, vjerovali to ili ne – volimo biti lagani. Prevareni. U nekom polusnenom stanju živimo živote. Pa ja onda pišem o sjajnoj kvaliteti guatemalske kave, o uspješnim ljudima, o turizmu….ma ne, pišem ja o malom čistaču cipela, nisam ja naivan.
Dakle, da vas izvijestim, iz prve ruke: smak se Svijeta već dogodio. Onoga dana kada su nenormalne materjalne razlike postale poželjna laž, kada su nas ljudska bića razdijelili u torove, klase i familije, te kada smo tako slatko popušili te bajke. A, glavni popuš se dogodio kada vam je netko rekao da ako se vrijedno školujete i predano radite, da ćete i vi biti među imućnima, te da vaši klinci u dobi od sedam godina neće čistiti cipele. Jer, hahahahaha, živite u društvu jednakih šansi. Dajte, pa koliko godina imate!
Legenda o Tecun Umanu
Dakle, sve je danas marketing. Marketing je, vaš osobni, kada se nekome toliko umilite, da će vam čak i dati pristojnu plaću za vaš rad. Marketing je kada u turizmu uspijemo prodat priču, pa ljudi malo dođu odmoriti, eto, oni koji to mogu i još pristojno žive pored pohlepe svojega gazde. Jer svaki čovjek danas ima gazdu.
A mi u Guatemali posjetiteljima pričamo legendu o Tecun Umanu.
Bio je to ratnik naroda K’iche’ (ponavljači: Maje nisu jedan narod, govore raznim jezicima, ne narječjima, te je to bio uzrok njihova nejedinstva u propasti). K’iche’ su u to vrijeme ranog 16. stoljeća bili najbrojniji i najhomogeniji narod na visoravnima Guatemale. Mogli su skupiti 15-20, pa možda i 30 tisuća ratnika da sasijeku ono malo Španjolaca.
Nakon što su Španjolci svojim marketingom odspletkarili druge narode obitelji Maja, K’iche’ su slabili. No, došlo je do konačne bitke u okolici današnjeg grada Quetzaltenango. Tu se čekao konačni dvoboj dvojice lidera: Tecun Umana, poglavice K’iche’ naroda, te Pedra de Alvarada, mladog (tek mu je bilo 20 godina), bezobraznog konkvistadora punog pohlepe za zlatom. Neki suvremeni poduzetnik, biće…
Opis borbe uvijek je isti: Tecun Uman baca koplje i pogađa Alvaradova konja u glavu. Konj pada mrtav. Potom Španjolac skoči i ubije svojom sabljom vođu Maja udarcem ravno u srce. Na to iz šume doleti ptica Quetzal, te mu se prsa oboje u crveno od krvi ubijenog heroja. Od tada, svaki Quetzal ima crvena prsa tugujući za izgubljenom slobodom.
Počnite pričati priče
U toj legendi imate sve: borbu za slobodu protiv pohlepe, časnog umrlog heroja, čak i ptice su upletene. Samo fali onaj hepiend iz američkih filmova; valjda se sastoji u tome da su divljaci civilizirani. I sve to stvara ogroman interes posjetitelja maloga grada, zapravo sela Olintepeque. Tu prolazi potok na kojem se sve to dogodilo. I to, baš tako kako vam ispričah…
Svaki marketing je priča koja se priča na razini petogodišnjaka. I to funkcionira. Dakle, ako primjerice u Karlovcu želite dobar turizam, počnite pričati priče. Bajke. Ali ne biračima, k vragu, ne jedni drugima, nego potencijalnim turistima. Jer, ako samo budemo jedni drugima uzimali novce, neće biti dobro.
Druge nema. Smak se Svijeta već dogodio, još nas samo jako dobra pričica može izvući iz noćne more. Hej, to mora biti najveća priča ikad ispričana.