Prava je sreća što je eksplodiralo u trenutku dok vatrogasci još nisu ušli dublje prema tavanu.
Onako obrijane glave i s mišićima koji njegovu majicu rastežu do krajnjih granica, kao od stijene odvaljen Tomislav Hribljan (33) iz Žakanja više sliči pripadniku ATJ-a Lučko nego zaposleniku JVP-a Karlovac. Živi u Žakanju, maloj općini na slovenskoj granici, vatreni je pripadnik navijačke skupine BBB, “sa sjevera”, karlovački je profesionalni vatrogasac devet godina, a od utorka je i heroj grada na četiri rijeke. Upravo je Tomislav sa svojim zapovjednikom Denisom B. (52) prvi uletio u opožarenu kuću na karlovačkom Borlinu; prvo su spasili šokiranu vlasnicu, a nakon što je Denisa ranila krhotina bombe aktivirana vrućinom gorućega krova, Tomislav ga je brzom reakcijom izvukao iz objekta.
Sam njihov ulaz u kuću bio je ludo hrabar i sasvim se sigurno može usporediti s jurišem na neprijateljski rov u ratnoj situaciji jer i sami su čuli i vidjeli snažan prasak prije ulaska u kuću, a onda je nakon nesreće cijeli tim odbio napustiti požarište iako su za to imali dva dobra razloga. Prvo, nisu mogli ni pretpostaviti koliko je na tavanu kuće još zaostalog streljiva i eksploziva koji mogu opaliti svakoga trenutka, i drugo, protokol nalaže da u trenutku stradavanja nekog od vatrogasaca cijela ekipa napušta teren i dolazi druga.
Rad profesionalnih vatrogasaca organiziran je u četiri smjene, s tim da su smjene zapravo ekipe, a u svakoj je po 12 vatrogasaca, koji se rotiraju. Ranjeni vatrogasac Denis je zapovjednik 3. smjene. Dok se on uspješno oporavlja u KBC-u Dubrava u Zagrebu, njegovi su dečki dan poslije velikog požara radili noćnu smjenu. Posjetili smo ih u večernjim satima, baš kada ih je posjetio i psiholog i držao im predavanje, odnosno pružao im psihološku pomoć. Obavezna je to stvar u ovakvim situacijama, a mi smo je prekinuli. Po izrazu lica psihologa vrlo se lako moglo zaključiti da nam to nije bio dobar potez. Kakogod, izvukli smo Tomislava da nam ispriča detalje s jedne od najtežih intervencija u kojima je sudjelovao. Način na koji ju je opisao, međutim, jednak je opisu odlaska u dućan po kruh i salamu.
– Nakon nevremena očekivano su krenuli pozivi građana, prva ekipa je krenula na jedan požar, a nas četvorica na sljedeći, taj na Borlin. Stali smo navalnim vozilom na ulici nedaleko od kuće, onda nam je netko od susjeda doviknuo da ćemo bolji prilaz imati ako dođemo iza. To je bio trenutak kada se začula ona prva snažna detonacija. Dobro smo je čuli u vozilu, oko nas su letjeli crjepovi – govori Tomislav za Jutarnji list.
Pitamo jesu li shvatili da to nije običan požar, a Tomislav kaže da su svejedno na situaciju gledali kao na običnu te su se brže-bolje pripremali za gašenje.
– Parkirali smo se do kuće, zapovjednik je krenuo s izviđanjem, zatim smo povukli cijevnu prugu i bili smo spremni za ulazak. Taktički nastup je bio unutarnja navala. Pošto nas je bilo malo i čekali smo dolazak pomoći druge ekipe koja je stizala autocisternom, Denis i ja ušli smo u kuću i krenuli pretraživati prostorije. Tu smo u jednoj sobi pronašli vlasnicu, starija gospođa je bila u stanju šoka. Izvukli smo je van i uputili na sigurno mjesto – priča Tomislav.
Potom se on i kolega Denis vraćaju u kuću i počinju gašenje, krenuli su kroz vrata koja vode na potkrovlje jer je taj dio bio najviše zahvaćen vatrom. U tom trenutku dolazi druga ekipa i počinje gasiti požar s vanjske strane. Tada se dogodila fatalna eksplozija.
– Kolega je bio ispred mene, dakle na ulazu koji vodi na tavan, ja sam bio iza njega i zida. Tada je eksplodiralo. Meni je počelo zujati u ušima, njega je odbacilo u sobu. Otišao sam po njega i izvukao ga van – govori Tomislav.
Znao sam da nije metak, sličilo mi je topovskom udaru, to iskustvo imam s utakmica jer se, kad on opali, strese cijela tribina. Baš je bilo glasno – zapaža Tomislav.
Prava je sreća što je eksplodiralo u trenutku dok vatrogasci još nisu ušli dublje prema tavanu. Sasvim je izvjesno, naime, da je prva eksplozija rasula ostale metke po cijelom tavanu, a od te detonacije dvije bombe su pale na stepenište te se jedna aktivirala kada su se ondje našli vatrogasci. Iako su nam Tomislavovi kolege rekli da je prava sreća i što se on našao uz Denisa jer je zbog njegove snage akcija spašavanja bila izuzetno brza i efikasna, on tome ne pridaje previše značaja.
– Uhvatio sam ga pod ruku i vukao van, on je u početku još i hodao, na izlazu iz kuće mi je rekao za bol u leđima, tu mi je zateturao i pao na koljena. Čim smo izašli, priskočili su dečki i pozvali hitnu. Za to vrijeme mi smo ga pripremili za transport, skinuli smo mu jaknu i tada vidjeli ulaznu leđnu ranu. Njega su odvezli, a mi smo se vratili gasiti – govori Tomislav.
Opet pitamo kako ga nije bilo strah uletjeti na isto mjesto gdje mu je prije nekoliko minuta prije stradao kolega. Odgovara kulerski: “Pa, nisam o tome razmišljao, imali smo posla s gašenjem.” Zapovjednik JVP-a Miro Rade kaže nam da im je u nekoliko navrata sugerirao da se maknu s tog krova i da ih zamijeni druga ekipa, no oni su inzistirali na tome da završe posao. On je njihovu odluku odlučio ispoštovati.
– Da je došao netko drugi, bio bi u istoj situaciji. Mi smo mogli reći da je situacija rizična za intervenciju i pustiti da objekt izgori do kraja te raditi na zaštiti okolnih objekata. To nam nitko ne bi zamjerio. Međutim, mi smo tu da gasimo, dečki su na terenu procijenili da će odraditi posao – govori zapovjednik Rade.
Najvažnije nakon svega je da će Denis biti dobro. Prema posljednjim informacijama, ranio ga je geler 18×2 milimetra, iako je zid pokraj kojega je ranjen ostao zasipan kuglicama iz ručne bombe. Denis je također dosta kul tip, pa nije ni malo dramio s obzirom na ozbiljnost situacije, dodaje zapovjednik Rade. U većoj brizi bili su njegovi bližnji i medicinsko osoblje nego on sam.
Inače, karlovački vatrogasci godišnje odrade između 800 i 900 intervencija, odnosno dvije do tri dnevno. Požara ima manje od 200, sve ostalo su tehničke intervencije, posljednjih godina ponajviše nakon vremenskih nepogoda kakva je bila i ova.
(foto: JVP Karlovac)