Urbana pravila, a ne kvazibriga za baštinom, ono su što daje sadržajnu vrijednost gradu.
Mladi karlovački arhitekt, mag.ing.arch. Bojan Radošević napisao
je zanimljiv osvrt na aktualno rušenje zapuštenih zgrada i
mogućnosti koje ono donosi. On ističe:
Srušena je Dragojlina kuća, jedna u nizu zgrada koje su
uklonjene na valu direktiva civilne zaštite za
zgrade oštećene u potresu. Bez obzira što zagrebački i
banijski potresi nisu uzrokovali konstruktivne štete u
Karlovcu (derutne zgrade bile su, i ostale u istom stanju i
prije i poslije podrhtavanja tla), poklonjenom konju se ne gleda
u zube, pa su zgrade koje su zbog zapuštanja, nemara ili
nemogućnosti odavno prešle točku bez povratka za
njihovu sanaciju, napokon i uklonjene. Što i kuda
sada?
Osim Dragojline kuće, u ovom skučenom prostoru povijesnog
ulaza u grad, uklonjen je i dobar dio objekata na prilazu
Banijanskom mostu. Osim centralne zidane dvokatnice, preostali
dio sjevernog poteza Gajeve ulice je poravnati plato, a na
južnom uglu srušena je Hoffmanova kuća i počela je izgradnja.
Jedinstvena prilika za nove ideje i rješavanje oblikovnih i
komunalnih problema ovog dijela grada. Nažalost, uz tu opciju,
postoji i druga, a to je izgradnja replika.
Vraćanje identičnih kopija je loš pravac u razvoju grada,
mediokritetski i birokratorski* pristup bez ikakvog
promišljanja. Govori se o očuvanju baštine, što ispada obična
floskula, jer da se stvarno brinulo o toj baštini ne bi se
ni dovelo u poziciju njenog uništenja. Umjesto da ovakve
situacije budu motiv da se pristupi istinskom očuvanju
zgrada koje se još mogu sanirati, ide se u naivne fantazije da će
se izgradnjom replika ”očuvati” baština. Kopija nikad ne
može zamijeniti original iz razloga jer je lišena njene istinske
sadržajnosti. Načini gradnje i oblikovanja 18. i 19.
stoljeća imaju svoju logiku u tom vremenu i kao takvi su vrijedni
ako se očuvaju u svojoj izvornosti. Ali ponovna izgradnja
istih takvih oblika koji su logično nastali u periodu u kojem su
nastali, nije logična, niti opravdana u današnjem
vremenu.
Kao što nam ”Pet Sematary” daje pouku da oživljavanje
mrtvih neće vratiti te iste osobe, tako i gradnja replika
neće vratiti iste zgrade, već će nas njihove isprazne kopije
nastaviti progoniti u razmišljanju o propuštenoj prilici
za hrabrim iskorakom i novim smjerom u razvoju grada.
Početkom izgradnje još starije Hoffmanove kuće na južnom
uglu, propuštena je prilika da se ovaj dio i prometno bolje
riješi proširenjem koridora za sve sudionike prometa,
a umjesto toga zacementirano je nekvalitetno postojeće
stanje sabijanja sve gušćeg prometa u usko grlo.
Ispravno rješenje je da se za ovaj prostor, kao i za druge
slične, dopusti izgradnja prikladna našem vremenu u skladu s
urbanim pravilima u vidu dozvoljenih gabarita i katnosti,
udaljenosti od međe, odnosa javnog i privatnog, punog i
praznog. Upravo su ta urbana pravila, a ne kvazibriga za
baštinom, ono što daje sadržajnu vrijednost gradu. Urbana
pravila su níti koje se protežu od osnutka grada do danas i koje
su dopustile da svaki period ponudi neku svoju
vrijednost.
Koja će onda biti vrijednost našeg vremena ako se bude
inzistiralo na izgradnji replika? Mediokritetske kopije
zgrada kao kulisa grada ispražnjenog od sadržaja. Možda je i
to u redu ako je konačni cilj od Karlovca napraviti
Disneyland ili Las Vegas, mjesto površnosti i potrošnosti.
Grad je ipak nešto dublje i smislenije od toga. U
arhitekturi i urbanizmu ne postoji ”lijepo” i ”ružno”,
postoji samo ”dobro” i ”loše”. Izgradnja replika nije nužno
loše rješenje, ali ukoliko će se inzistirati isključivo na
njihovoj realizaciji, a bez mogućnosti modernih interpretacija,
to će biti loš smjer za ovaj grad i ovo društvo. Jer društvo
koje gradi replike, je društvo koje je odustalo od
svoje budućnosti.
*Birokracija je nužna za efikasno funkcioniranje sustava, ali
onog trena kad postaje sama sebi svrha i počne gušiti
upravo taj sustav za čiju je funkcionalnost nužna, postaje
birokratizam.
(foto: Dinko Stopić)