U prošlom tekstu napisao sam u svezi prepucavanja oko nekih
točaka četvrtog modula Zdravstvenog odgoja u školi da je dobro da
je došlo do polemika i da ih ne smatram nečim negativnim usprkos
ponekoj prejakoj riječi. Dapače, smatram je nečim boljim što nam
se dogodilo u ovoj poplavi crnjaka oko nas.
Ona je korisna Katoličkoj crkvi kao najisturenijoj vjerskoj
zajednici, jer iza nje stoje i ostale vjerske zajednice čiji se
glas u javnosti manje čuje. Korisna je i ovoj vladi, kako se to
god činilo da nije, ali isto tako i društvu u cjelini. Katolička
crkva može biti zadovoljna prije svega jer u njoj polako
sazrijeva koncilski duh koji veliku ulogu u životu Crkve daje
laicima Cijelu ovu gužvu zakuhali su laici i njihove udruge
unutar Crkve, a kler se kasnije uključio. A to je jasna poruka
Vladi da više ne može računati samo na kler ili hijerarhiju i
međusobnim razgovorima, već da se unutar Crkve događaju promjene
s kojima valja računati. Nije više dovoljno pohoditi kojeg
biskupa, nešto dogovoriti i stvar je riješena, ili pak da biskup
pohodi kojeg političara. Istina jest da u ovom trenutku
najeksponiraniji jesu elite s jedne i druge strane rova.
No, ne radi se ovdje samo o elitama s obje strane koje su se
sukobile oko nečega “nevažnoga” kako se preko medija želi
nametnuti javnosti, ne radi se čak ni o svjetonazorskom sukobu,
kako neki govore i pišu. Usudio bih se napisati da se radi o dva
problema koja tinjaju već duže: političkom i društvenom. Pod
prvim podrazumjevam nesposobnost i nekompetentnost vlade koja
proizvodi svađalački, a ne dijaloški odnos prema onima koji
drugačije misle. Pod drugim podrazumjevam pokušaj agresivne
sekularizacije društva. Vlast i moć koja iz nje prouzlazi koristi
se za promoviranje i agresivno nametanje jednog svjetonazora. Što
onda nije daleko od onoga što je rekao biskup Pozaić – da je na
djelu diktatura. U demokraciji postoji dijalog interesnih skupina
i vlast bi trebala nastojati – njegovati dijalog. Diktaturi valja
reći – no pasaran.
Ono što su učinili hrvatski biskupi i vjerničke laičke udruge
nije ništa neuobičajeno i u zemljama EU na koje se toliko rado
pozivamo, ni u daleko sekularizanijim državama nego je to
Hrvatska. Nitko se prema tim akcijama ne odnosi podcjenjivački,
niti bilo kome pada na pamet proglasiti to politikom, ili pak
vrijeđati biskupe i vjernike proglašavajući ih srednjevjekovnim
tipovima ili tipovima bez mozga, lažljivcima.To je nešto što je
normalno u normalnom demokratskom i liberalnom društvu, iznijeti
svoje mišljenje, svoju kritiku vlasti i poteza tih istih. Hoće li
to vlast uzti u obzir? Zavisi. Nekad hoće, nekad neće.
Katolička crkva i ostale vjerske zajednice svijesne su da se
vlada potpomognuta dijelom agresivnih civilnih udruga opredjelila
za agresivnu sekularizaciju društva. Svijesna je također da se
mora jasno društveno, ne politički, pozicionirati u tom
preslagivanju društva. To pak znači, da će Crkva unutar sebe
morati ubrzati neke procese na tragu Drugog vatikanskog koncila,
Sinoda…koji su se do sada presporo odvijali i u javnosti
stvarati drugačiju percepciju o sebi.
Isto tako vlast će iz ovoga, a premijer Milanović daje to
naslutiti, također izvuči poučak da problem s vjerskim
zajednicama nije riješen time ako se podmiruju izvjesne novčane
obaveze. Postoji nešto preko čega vjerske zajednice ne mogu
prijeći: a to je nauk. Shvatit će da je o pojedinim pitanjima
potreban razgovor, određeni konzensus i da nije dovoljno
rzagovarati samo s nekima, već o nekim pitanjima sa svima.
Oni pak koji su Crkvi i vjeri neskloni shvatiti će da je ipak ne
mogu ignorirati, kao da ne postoji ili je irelevantna, bez obzira
sviđa li nam se ili ne. Morat će shvatiti da je Ona tu i da će
biti tu bez obzira na njihove želje.Isto tako morat će shvatiti
da u Crkvi i ostalim vjerskim zajednicama postoji nauk koji se ne
može promijeniti.
Crkva će morati prihvatiti da postoje drugi i drugačiji i izvan
nje i unutar nje koje i ona mora prihvatiti. A svi zajedno
stvarati ne konfliktne situacije, nego prije svega ući u dijalog.
Da je bilo uvažavanja, dijaloga prije ove gungule , do nje ne bi
sigurno došlo. Ni do uvreda. Siguran sam u to.