“Što sam manje trebao, bolje sam se osjećao”. C. Bukowski
Ljudi vole imati.
Nekada davno pod zemljom su se zakopavale škrinje s blagom i zlatnim polugama. Onda su se dragocjenosti čuvale u sefovima. Još do nedavno gotovo svi smo imali štedne knjižice i ponešto maraka u čarapi. Sad više nemamo ni to. Srećom, još uvijek je hladnjak pun. To je jako važno. Osobito kad su blagdani. Onda pred čitavom rodbinom možemo pokazati da nam još uvijek ide dobro. Što njih briga hoćemo li pun stol otplaćivati naredna tri mjeseca. To se ne vidi. A tek sve ove nove krpice na nama, to će tek rodbinu oboriti s nogu.
Pun hladnjak i pun ormar danas su garancija mira u kući i mira u duši. Jer, to su posljednja uporišta koja nas izdvajaju od onih koji stvarno nemaju ništa, a takvih je sve više.
Ljudi vole imati.
Ono što imaju pruža im osjećaj sigurnosti, zaštićenosti pa čak i slobode. Bolje reći, privid sigurnosti, zaštićenosti i slobode. I taj privid, koliko god skroman bio, još uvijek savršeno dobro igra svoju ulogu.
S tim prividom vlasti će baratati kao oružjem. Svaki novootvoreni trgovački lanac predsjednici, ministri i gradonačelnici pozdravljaju i slave kao da pred sobom gledaju ultimativnog heroja, spasitelja gospodarstva, nositelja rada i nacionalnog ponosa. O zatvaranju tvornica, gašenju proizvodnje i svakodnevnim otkazima ti isti šute kao zaliveni.
No, građani ne šute. Šuškaju oni među sobom, neki glasnije, neki tiše, svatko na svoj način. Ali, kad se otvori nova trgovina, evo ih pred vratima, lica ozarenih, punih očekivanja, kao da će iz svake police iskočiti neki artikl, jedan od onih kakav vidiš samo jednom u životu. Željni tko zna čega, ljudi ovakvim ponašanjem podržavaju ono protiv čega se najviše bune. A tamo netko, u uredu na katu iznad, zadovoljno trlja ruke promatrajući gomilu kako se gura prema blagajni s kolicima nepotrebnih stvari.
Nekada smo u trgovine išli po kruh i mlijeko. I pomalo čudno, ali tada smo imali više nego danas, kad izlazimo s vrećicama punim svega i zapravo – ničega.
Ljudi vole imati. Puno, ili malo, nije bitno. I to je tako.
Iako, bolje bi bilo kad bi ljudi malo više voljeli nemati.
Piše Ivana Francisković Olrom
Zeleni kutić dio je projekta Eko Eho, koji je omogućen financijskom podrškom Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Sadržaj je isključiva odgovornost autora i nužno ne izražava stajalište Nacionalne zaklade.