U Gradskom kazalištu Zorin dom večeras je na programu
predstava “Naša stvar”, koja u
Karlovac dolazi iz Rijeke, a njeni su autori plesačica Ivana Kalc
i glumac Jerko Marčić. Riječ je o jednoj od ponajboljih recentnih
predstava suvremenog plesa i fizičkog kazališta koja u našem
gradu gostuje kroz Plesnu mrežu Hrvatske, projekt probranih
domaćih predstava čiji programi obilaze Hrvatsku u suradnji sa
selektiranim partnerima. Tim povodom razgovarali smo s
autorima.
Kako je došlo do vaše neuobičajene suradnje kao plesačice i
glumca?
Jerko Marčić: Ivana i ja smo se upoznali prije otprilike
dvije godine, nakon što sam angažiran u riječkom Hrvatskom
narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca. Pogledao sam predstavu koju
je u to vrijeme radila s kolegicom Nikom Mišković
We’re in this togeher i osjetio takav
spoj zanimljivim jer sam se već susretao sa suvremenim plesom,
radeći sa Studijem za suvremeni ples i s autorima Sašom Božićem i
Ksenijom Zec. Ivana ima jako točan osjećaj za glumu i dobro smo
se složili.
Ivana Kalc: Puno smo se družili i desilo se prijateljstvo
pa je iz toga spontano nastala i ideja o predstavi.
Je li tematika predstave proizašla iz same činjenice vašeg
zajedničkog rada ili ste imali neku specifičnu temu koju ste
željeli obraditi?
Kalc: Kroz osobne zezancije na temu kazališta složili smo
se oko dosta pitanja pa smo tako i u ovoj predstavi krenuli iz
priče o uvjerljivosti, odnosno neuvjerljivosti u kazalištu.
Pitali smo se što je to kazališna istina, kada vjerujem u ono što
vidim, a kada ne. Ja se u vlastitim predstavama uglavnom bavim
formom koja zatim oblikuje neki narativ, u ovom slučaju je to
jedan određen narativ, ali ne znači da je mogao biti neki sasvim
drugi, a da je forma ostala ista. Dakle mene uvijek fascinira
sama forma kojom se bavimo.
Marčić: Spajali smo pokret i glumu, pokret koji je
proizašao iz geste koju svi prepoznajemo u društvu i iz koje
izlazi sadržaj za priču ili motivacija za glumu, odnosno za
razvijanje pokreta. S obzirom da je taj put moguće nastaviti u
dva smjera, u konkretno ili apstraktno, istraživali smo kada te
naše geste mogu ići u apstraktni ples, a kada u neku priču.
Izabrali smo tako pet-šest formalnih gesti koje kod nas ljudi
četo rade i često ih nismo niti svjesni, te smo se pitali što se
dogodi ako se takva gesta ponavlja ili joj se daju zadrška i
trajanje te što to prenosi. Govorni sadržaj je uvijek proizlazio
iz geste.
U sadržaju do kojeg dolazite ima puno aktualnih momenata s kojima
se većina hrvatskih gledatelja, posebno danas, može
poistovjetiti. Možete li prokomentirati ideje koje se provlače
kroz predstavu?
Kalc: S obzirom da smo kretali od uvjerljivosti i geste,
ideja kojom smo se bavili prije svega je tijelo koje ne laže,
tijelo koje zapravo teško može sakriti istinu. Shvatili smo da
neke geste nose vrlo određene konotacije same po sebi. Iz toga se
nametnula ideja o prostoru između, o neodlučnosti oko toga ostati
ili otići, djelovati ili ostati pasivan, biti odgovoran za svoje
postupke ili prebaciti odgovornost na nekoga drugog. Prepoznali
smo u tome aktualnost i učinilo nam se zanimljivim nastaviti
raditi u tom smjeru. Ova predstava mi je jako draga jer me se
osobno jako dotiče, dok ju izvodim stalno se preispitujem, da li
idem ili ostajem, da li radim ili ne, da li odustajem od svog
rada. To je neki krug u kojem se puno ljudi vrti.
Marčić: Ispalo je da te naše geste proizvode žaljenje, što
nam je dosta blisko, žalimo se jako puno, nezadovoljni smo. Ljudi
se olako međusobno procjenjuju, primjerice ako gledaju sportski
susret uvijek znaju što bi napravili da su oni tamo, dakle imamo
jako izražen taj profesorski mentalitet. Priča je to o odlasku.
Moj dolazak u Rijeku je sam sa sobom donio i odlazak jer tamo ne
živim. Sve više se javlja sumnja u život ovdje u Hrvatskoj i da
li je jedna od mogućnosti nastavka života negdje drugdje. Svaki
početak odnosa ima u sebi utkanu mogućnost kraja. To su bile
ideje kojima smo se vodili. Zapravo je ovo priča o dvoje ljudi
koji stalno odlaze, a zapravo su već dugo tu i nikako da
odu.
Što publika može doživjeti?
Marčić: Priča nije pretjerano sretna pa bi možda želio da
ponesu neko upozorenje, što je to što mi nosimo unutar učestalog
ponavljanja nezadovoljstva i žaljenja.
Kalc: Publika se dosta identificira s time što vide, što je
lijepo jer znači da se na osobnoj razini povezuju s materijalom,
a onda znamo da smo doprli do njih. Nitko do sada nije ostao
ravnodušan, jer govorimo možda i o njima samima.
KAportal.hr / Razgovarala: Jelena Mihelčić