Desetljećima od vlasti
dobivamo popis problema. Vlast se svim silama trudi objasniti
zašto je nešto što bi trebala napraviti nemoguće i kako su
problemi koje treba riješiti takvi da je to gotovo neizvedivo,
odnosno neizvedivo u realnom vremenu u kojem živimo, te kako bi
opet trebali izabrati tu istu vlast da joj se pruži vrijeme i
prilika da probleme ipak riješi. U nekom drugom vremenu. Ne zna
se danas još kako, ali znat će se ako im se ukaže
povjerenje.
Ta taktika sastavljanja lista problema primjenjuje se na
svim razinama vlasti. Pa tako državna vlast obećaje da će
reformirati školski sustav, ali danas je to, zbog nerazjašnjenih
okolnosti, praktično nemoguće, pa svakih par mjeseci osniva novo
poverenstvo, koje će biti suštinski bolje od prethodnog i
smisliti sustav da nam djeca budu pametnija i obrazovanija. Vlast
će riješiti i problem tzv. imovinsko-pravnih odnosa s
nekretninama, ako joj se omogući da još desetak ili par desetaka
godina usklađuje gruntovnice i katastar, pa da Hrvatsku dovede do
razine austrougarske adminitracije, kad je to jednostavno –
funkcioniralo. Sudska vlast ima par desetaka tisuća (ne par
desetaka, nego par desetaka tisuća) slučajeva neplaćene
alimentacije za koje u deset godina nije provedeno ni prvo
ročište. A djeca rastu dok se vlast priređuje i namjerava
navaliti na te zaista “složene” slučajeve. Djeca će odrasti (bez
alimentacija), a vlast će se pripremati i raditi listu problema.
Djeca će otići i u mirovinu, a slučajevi će se razmatrati. Jednom
je to nedostatak sudaca (mada ih imamo više od većine drugih
zemalja Europe, po glavi stanovnika). Drugi puta je to
neodgovarajuća informatizacije, treći puta nedostatak političke
volje i štogod slično.
Druga neka djeca, koja više i nisu djeca, spakirala su
kofere i šalju razglednice iz Irske. Vlast i to vidi kao veliki
problem, ali i priliku da objasni zašto oni to ne mogu riješiti.
Jer je netko drugi prethodno uništio što je uništio, jer smo
opljačkani, jer se djecu ne može i ne treba zaustavljati kad idu
na bolje, jer nam je tako suđeno.
I tako bi se moglo nabrajati do besvesti. Vlast ima
problema, radi popis problema, a rješenja ni u tragovima. Kao da
je ovaj narod izabrao vlast da mu objasni zašto se nešto ne može
napraviti. Dragi moji prijatelji iz vlasti, izabrani ste da
probleme rješite, ne da nam date razloge zašto to ne možete. Ako
ne možete, to je vaš problem. Maknite se, možda će netko drugi
znati izići na kraj s poteškoćama zbog kojih nam nije bolje i
zbog kojih se vrtimo u krug.
I lokalna vlast na sličan se način bori sa zadaćama koje bi
trebala obaviti. Bio sam pred par dana na dijelu tribine koja se
trebala baviti pitanjem kamo s otpadom u Karlovcu. Ilovac je pri
kraju vrijeka trajanja, Centar na Babinoj gori gradi se tempom
Skadra na Bojani i nema šanse da u razumnom roku ove godine bude
završen. Ne zna se točno ni kakav će biti, ni tko će ga platiti,
ali se zna da imamo problema. No, to se znalo i kad se počelo
razgovarati o Babinoj gori. Znalo se da je lokacija felerična,
znalo se da je plan Centra predimenzioniran, a znalo se i da
predviđenu tehnologiju EU neće platiti. Sve se to znalo, ali nije
bilo vremena da se izradi studija izvodljivosti, pa da se vidi
što će to čudo raditi, koliko će koštati, tko će to platiti i
kako će se uloženi novac vratiti, ako će se vratiti. Sad je došao
ministar Dobrović sa svojom novom Strategijom i nastala je
panika. Te Centar treba smanjiti, te tehnologiju treba
modificirati, a lista problema samo raste. Problem su i građani
neizgrađene svijesti, koji nisu spremni odvajati otpad na zamolbu
odgovornih. Kao da ne znamo da se svijest izgrađuje sustavom
mrkve i batine. Nagradi se onog tko poštuje propise, kazni onog
tko ne poštuje. Tako je to u bijelom svijetu, ali mi imamo
probleme i ne možemo postupati kako svijet postupa. Napustio sam
tribinu kad sam vidio da se radi popis problema za javnost. To me
ne zanima, zanimaju me rješenja.
Problemi se javljaju, novi i stari, i s uređenjem
karlovačkog urbanog prostora. Kad se pojave novi problemi (a
uvijek se jave prije izbora) osniva se povjerenstvo i izrađuje
studija. Studija ima barem desetak, a povjerenstva se smjenjuju
(neka i umiru) i svaki puta ima sve više problema. Rješenja još
nismo vidjeli. Neki gradovi, na primjer Šibenik, uspjeli su
angažirati EU sredstva i riješili problem gradske baštine.
Karlovac to ne može jer imamo problema. Možemo izgraditi akvarij
jer smo probleme oko prostora (nesuđeni auto kamp) prethodno
riješili na najskuplji mogući način.
Sve u svemu, politika, odnosno politika na vlasti, bavi se
izradom lista problema i isprikama zašto nešto ne može napraviti.
Sasvim sam siguran da nitko nije za njih glasao (na bilo kojoj
razini) da bi potrošili mandat da objasne zašto nešto (ili ništa)
ne mogu napraviti. Idu izbori. Izaberimo neke koji imaju
rješenja. Ove naše velike stranke očito niti žele niti znaju
rješenja. Vrijeme im je, čini mi se, za pristojno mjesto u muzeju
neostvarenih obećanja.
