LIJEVI APERKAT, kolumna Nikole Vuljanića: Prođe vrijeme, dođe rok, eto vraga skok na skok

U prošloj sam kolumni pisao o buci i šumovima u
komunikacijskim kanalima, odnosno skandalima i skandalićima
kojima se pozornost pučanstva (tzv. stoke sitnog zuba) skreće na
crvene, zelene, plave i ine vragove, e da se ne razmišlja o
stvarnosti. Kao što je G. Orwel lijepo ustanovio, jezik
diktatorima i sličnoj stoci ne služi za komuniciranje i
prenošenje misli, upravo obrnuto, jezik služi za prikrivanje i
eliminiranje neželjenog iz stvarnosti. Isto se može reći za
medije. Severinine cipele samo se sporadično dovode u vezu s
Todorićem, na kraju, pa nije ih on valjda kupio.

Kroz te šumove i buku ipak se iz magle pomalja prava stvarnost –
i pruža prste direktno prema našim džepovima. Da ne bude zabune,
sve je i počelo s dugoprstićima, da ne kažem lopovima, lopinama,
osviještenim udbašima i izgubljenim generalima.

Ako se kroz šum raznih svinjarija malo bolje posluša, čuje se
ironični smijeh unuka Prvog Predsjednika, koji s dvadesetak
godina dobiva od djedice prvu banku na poklon. Reče Prva Baka da
je dijete sposobno, pa kako onda s dvadeset ne bi imao banku,
posebice jer novac i nije imovina. I zašto on ne bi imao banku
kad neke tamo bitange imaju banku. I dečko je dobio banku,
sjetimo se, pa onda otišao tamo otkud je i došao – tati u
Beograd. Kroz maglu se vidi i Seka s trgovinama na elitnim
mjestima i tome slično i od toga različito. Vide se i šoferi koji
prevoze jugodinare u Bosnu i mijenjaju ih za marke, po načelu
“jedna vreća vama, dvije meni”. Vidi se i čuje, kako reče Andrić,
ono vrijeme u kojem “pametan zašuti, budala progovori, a fukara
se obogati”. No, dobro, nitko nas na to nije prisilio. Po prvi
puta u povijesti, sami smo odabrali.

A odabrali smo sustav u kojem je izrastao Kutle (pa utekao, vrag
će ga znati kamo, odnosno u Bosnu, zna se) sa desecima tvrtki
koje je opljačkao do gole kože prije osude i nestanka tamo od
kuda je i došao – u Bosni. Odabrali smo sustav u kojem je ugledni
građanin (i prava Hrvatina) postao Gucić. Sjećate se onih gomila
klada na Selcu, u nekadašnjem DIP-u? Gucić ih je pokrao, pored
svega ostalog. I sada ukradeno troši tamo od kuda je došao – u
Srbiji. Odabrali smo i montera centralnog grijanja koji je postao
naftni trgovac prodajući u ratu naftu, zna se kome. Odabrali smo
i trgovca karanfilima (ne samo na pjesnikovom grobu, i na drugom
grobovima) koji je, kako kaže premijer (a i njega smo odabrali s
određenim nadama), postao strateškim problemom države, pa je
izglasan i strateški zakon kojim će se nositelj strateškog
problema zaštititi od svih nedaća, a račune će platiti – naravno,
onaj tko ih uvijek plaća. Tako, koješta smo odabrali, a veći dio
nada kod odabira nam se izjalovio. Dobar život pomaknuo se u neku
svjetlu budućnost, za sve osim za one koji su taj karneval
organizirali. I samo naivci mogu reći da Staljin nije znao za
gulage, Tito za udbine ubojice, a Tuđman za lopove. ‘Ote, prosim
vas!

Sad su nastupile nove okolnosti, kažu. A ništa posebno novog nema
pod suncem, da se ne zavaravamo. U par sam navrata spomenuo sveto
ime Ivice Todorića u kontekstu guljenja kože i rodjačkog
kapitalizma balkanskog tipa sa saborske govornice. Nije bilo
posebnih reakcija, osim od strane šefa moje stranke (Hrvatskih
laburista) koji mi je rekao da to nema smisla, napadati Todorića
u Saboru, jer on, ipak, hrani pedesetak tisuća ljudi. U tom sam
trenutku shvatio da je stranka besmislena, da nam pomoći može
samo Supermen, a da se aktivne politike trebam ostaviti. Pa sam
odgovorio da ne priča p….rije, jer se meni ipak čini da tih
pedeset tisuća ljudi (a vidi se sad da ih je i više) ne samo
hrani Todorića i njegove, nego ih i snabdijevaju onim što si sami
ne mogu ni priuštiti, pa ni zamisliti. A da on hrani samo sebe i
svoje. Ako je ljevica tako mislila, a Laburisti jesu pa i SDP kao
“stožerna stranka ljevice”, nije za Todorića bilo opasnosti, a za
njega i njemu slične ni danas je nema. Čak i ako iziđe iz
upravljanja koncernom, ako mu i vlasništvo tvrtke uzmu (što baš i
nije jako vjerojatno), zar je zaista bilo tko u Hrvatskoj naivan
da misli kako će živjeti od mirovine ili, nedaj bože, vratiti se
cvijeću, u čemu je bio uspješan i bez kredita. Zar zaista netko
vjeruje da će ga iseliti iz Kulmerovih dvora i da ga šofer više
neće svako jutro voziti na šišanje? I da će odustati od kupovine
stana za kćerkicu na elitnom dijelu Dubrovnika? ‘Ote, prosim vas!

Ako bi netko u ovom našem gradu priupitao, a što se to nas u
Karlovcu tiče, moj bi odgovor imao dva aspekta. Prvi – zar zaista
ne vidite oko vas i blizu vas nikoga tko je tom Todoriću idejni i
metodološki brat? I drugi – nemojte me danas ništa pitati,
pitajte me kod naplate. Jer, zna se, uvijek na kraju dođe konobar
i kaže – “Platiti, molim!”

Nego, zamislimo se nad još jednom stvari. Što mislite kakva bi
bila reakcija ovih desetak tisuća malih dobavljača i pedeset
tisuća radnika da se sve ovo događa u Francuskoj, ili Grčkoj, ili
bilo gdje u normalnom svijetu? Ne zazivam vraga. Vrag uvijek sam
dođe.

Povezani sadržaj
Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail redakcija@kaportal.hr ili putem forme Pošalji vijest