Po gradu šećem. Od bicikla sam odustao iz razloga
komocije i stoga što moram sići s vozila svaki puta kad nekog
sretnem, a to me nervira. Autom se u gradu uopće ne služim.
Karlovac je dovoljno mali da se sve može obići pješice, a i bolje
vidiš tako i bolje te vide. Uprkos svemu, uprkos trudu svih koji
nastoje grad napraviti neprivlačnim, meni je lijep i ja ga volim.
Pješice.
Idem tako jedan od ovih dana i sretnem jednog od bivših
direktora i funkcionara, aktivistu vlasti u svim bojama i
pozdravim ga. Vidim da me čovjek čudno gleda, ali kako se znamo
otprilike pola stoljeća, ne čini mi se da ga trebam ignorirati.
Pa ga pozdravim. Odzdravio mi je bez posebnog oduševljenja i
priupitao me pitanje iz naslova. Pita me, naime, što je meni to
trebao da ga spominjem u svojim javnim istupima, odnosno zašto
sam ga spominjao dok je bio na funkciji. Naravno, u negativnom
kontekstu. Danas ga, jasna stvar, više ne spominjem ni u kojem
kontekstu.
Pristojno sam mu odgovorio da je to bio politički rat, fajt
u kojem onaj koji obnaša funkciju mora prihvatiti činjenicu da
ima nekih koji ne misle da dobro radi i još nekih koji će to
javno reći. Nisam mu ni želio ni htio objašnjavati da to veze
nema s mojim osobnim stavom prema njemu (mada nije baš sasvim
tako, čovjek se definira onim što radi i kako radi pa se i
stavovi prema njemu tako definiraju). Nisam ga ni pitao, a možda
sam trebao, što je njemu trebalo da mijenja politički kaput s
vjetrom i stavove prema potrebi. Nisam ga, isto tako, ni pitao
što je to njemu trebalo da sjedne na direktorsko mjesto na kojem
ništa ne radi, na kojem ništa ne zna raditi i na kojem ništa nema
ni namjeru raditi. Osim pobirati plaću i koristiti privilegije
direktorstva, a sve na račun građana ovog grada. Nisam ga isto
tako pitao nije li mu neugodno zbog toga i zbog koječega drugoga,
uključujući i zamjetnu imovinu koju je stekao na tom i sličnim
mjestima. Nisam ga to pitao. Ali je on mene pitao što mi treba da
lajem.
Svjestan sam toga da je moje lajanje (pa i ove kolumne)
lajanje na puni i ne uvijek puni mjesec. Jasno mi je da od toga
neće biti bog zna kakve neposredne vajde i da će većina uvijek
reći da se ionako ništa ne može napraviti, pa je besmisleno i
prigovarati, a još više stvarati si neprijatelje. Jasno mi je to,
ali upravo zato ne šutim i neću šutiti, barem dok me se ne ušutka
nekom palicom (vaspitnom ili bejzbolskom, već prema prilici). A
zamislite si, kako bi bilo da svi zašute, da se svatko bavi samo
svojim poslom i ne tura nos u tuđe poslove? Kako bi bilo da svi
samo mirno i šutke plaćamo vlast , uredno iziđemo na izbore svake
četiri godine i izaberemo one koji će nas četiri godine derati i
gaziti. I postavljati direktore poput moga poznanika iz početka
ove priče, samo i isključivo zato jer će im ti direktori
omogućiti da još par godina budu na vlasti. I rade ono što rade
sve ove godine – majmune iz svih nas? Kako bi to bilo?
Bio sam i na posljednjem protestu oko reforma školstva.
Koji je, imao kurikularnu reformu kao povod, a zapravo se bavio
bezočnošću vlasti i njenom nesposobnošću da pokrene i ono što se
više zaustavljati ne može i ne smije. U Karlovcu nas se skupilo
stotinjak, što je, otprilike 0,2% stanovnika. Nije bilo učitelja
i profesore (ili ih je bilo vrlo malo) pa mi i to govori da tema
nije bila obrazovanje. Bila je sloboda. I bio je strah. I tu su
me pitali isto gornje pitanje. Pa da kažem – znam ja zašto je to
meni trebalo.
Ne mislim da se Karlovčani boje doći na prosvjed jer su u
strahu od Udbe. Jest da ima Udbe, ali ne hapsi više. Danas se
Udba bavi biznisom i direktorskim poslovima. Oni su se snašli. Ne
mislim ni da se profesori boje ravnatelja i discipliniranja u
školi. Ne mislim uopće da je današnji strah takav.
Danas se na protestima ne pojavljajemo jer bi nam mogli
prigovoriti da nismo dobri Hrvati. Dobri Hrvati ne protestiraju
protiv svoje vlasti. To rade Jugoslavenčine, srbofili i slična
žgadija. A pravi Karlovčan to ne želi biti. Dobri Hrvati ne
paćaju se u poslove vlasti ni kad ih se definitivno ti poslovi
tiču. Jer će ih onda poznanici pitati što im je to trebalo. A oni
neće imati muda odgovoriti. Evo, zato nas je na skupu bilo samo
stotinjak i zato pišem ovu kolumnu.
