Svaki puta je tako počinjalo i svaki puta je zavladalo generalno
sljepilo, posebice sljepilo vlasti. Isprva se svima činilo
smiješnim, šašavim i nemogućim da bi se nacija mogla vratiti u
krvavu prošlost i opet se poklonila pred zlatnim teletom
nacionalističkog ludila. Poslije su ti dečki (bez obzir što kaže,
moram sa žaljenjem priznati, smiješni i zatrašujući, Hindenburg,
hoću reći – Plenković) tvrdili kako mali maler iz Beča nije
ozbiljna politička pojava, kao ni Haso, kao ni Keleminac i
slični.
U drugoj su fazi palili knjige i razbijali izloge. Knjige su
otišle u egzil, a s njima i poneki pametni i snalažljivi
intelektualci. U našoj inačici to su stotine tisuća mladih kojima
je pun kufer prežvakanih priča, a zadnji je jedan bivši ministar,
koji ne želi dočekati da mu Haso bude predsjednik a Culaj
ministar.
Treća faza uključuje uvjeravanje nacije kako su oni drugi
(ljevičari, Srbi, Židovi, Tutsi) krivi za sve i spremni na sve,
čak i da vam zapale vašu svetinju ispred nosa (parlament,
Dalmaciju ili što već se nađe). Nakon toga ne preostaje ništa
drugo nego ih humano preseliti (bogu na istinu) ili barem
oganičiti im kretanje bodljikavom žicom koncentracijskih logora.
Dalje se zna i dalje ne treba objašnjavati. Dalje je povijest. Ti
tipovi koji provode takvu politiku hrabri su: a) kad ih ima puno
više od onih drugih i b) kad im se nitko ne suprostavi silom.
Uvjeravanja i razgovore preziru jer razgovaraju i filozofiraju
slabi a oni su, kako mi reče jedan poznati karlovački desničar,
“skloni nasilju”. No, nisu skloni da se njih opali po gupcu. To
ih smeta i od toga panično bježe. Za lupanje po takvom krvožednom
gupcu normalne države imaju policiju. Kad je policija na njihovoj
strani država brzo prestaje biti normalna. I postaje fašistička.
Inače, ta je njihova logika argumantacije i poimanja prava
zapravo vrlo jednostavna i svatko tko je dio života proveo na
špici i sličnim mjestima dobro ju pozna. Jedini način sticanja
autoriteta u njihovim očima i jedini dokaz ispravnosti stava jest
– udariti prvi. Nažalost, naši premijeri nikad nisu bili na
špici. Oni su (i Milanović i Plenković, za razliku od Sanadera
koji je dobro znao kako sa snagatorima) proizvod zlatne
generacije, djeca socijalističkih uglednika i na špicu nisu
zalazili. Da jesu, znali bi da se šatoraše trebalo odmah srediti
šmrkovima, prije nego što su na ulicu donijeli plinske boce, a
slično bi dobre rezultate dalo i s Klemincom (ili kako se već
zove). Ovako ništa. Fred Matić kaže da napušta ovu tugu od
države, stotine tisuća su ju već napustile, a mi ostali čekamo
Hasu za predsjednika, Vasu za ministra unutarnjih poslova, a
Culaja za ministra bogoštvolja i prosvjete. Možda onda dođemo
sebi.
KAportal.hr