Naletio sam pred dosta vremena, možda
godinu ili tako nekako, na brojke u nekom čudnom izvješću, brojke
koje su me uznemirile i danas me muče, a zapravo su mi pokazale
da moja paranoja (koju mi često predbacuju) ne dosiže stvarnost.
Stvarnost je uvijek crnja. Konačno i pesimist je samo dobro
obaviješteni optimist. Ili onaj koji u slobodno vrijeme čita
brojke.
Brojke su govorile o ekonomskim podacima po hrvatskim županijama,
kako se kreću BDP, prosječne plaće, industrijska proizvodnja i
zaposlenost. Volim čitati takva štiva – to jest poezija, ako
štivo čitate otvorenog uma. Iza brojaka stoje živi ljudi, njihove
plaće i dugovi, radno vrijeme i gazde, sreća i nesreća, pivo u
slobodno vrijeme i nogometna utakmica koja sve prekriva i
opravdava, poluprikriveni planovi odlaska u Irsku, baka na selu
koja hrani prasca i tome slično. Poezija, jednom rječju.
No, u svakom slučaju, za jednu su županiju podaci izgledali
(otprilike) ovako: porast industrijske proizvodnje od 3%, porast
BDP-a 2%, pad zaposlenosti -4% i pad prosječne plaće -2%. Ne
treba biti nobelovac da čovjek ove podatke protumači. Poruka je
za pravo jednostavna – više se radilo, više se zaradilo, manje je
ljudi u tom sudjelovalo i zaradili su manje nego kad su radili
manje i kad ih je bilo više. Drugim riječima – novac je došao i
nekom je završio u džepovima, netko si je i ove godine promijenio
tri Mercedesa, netko ima još jedan avion u zbirci, nekom je ova
država i ova županija najbolje mjesto na svijetu, Eldorado, rekao
bi čovjek. Drugima nije.
Naravno, podaci su se ticali Karlovačke županije. Zblenut kakav
jesam, ponavljao sam te brojke (možda su za postotak ili pola
postotka drugačiji, više se ne sjećam) i sa saborske govornice i
u medijima (kad se moglo) i svakom tko me je htio slušati. Moram
iskreno priznati da reakcije nije bilo. Valjda je to ljudima bilo
normalno. Gotovo redovito kukuričem prerano, takav sam.
U međuvremenu se ista situacija događa u čitavoj zemlji. Ljudi
koji pojma nemaju što znače pojedini statistički podaci (a
vrijeđali se ili ne, to je ipak većina) oduševljeni su brojkama,
političari se kolju tko je za te brojke zaslužan. Ili nije nitko,
možda su se dogodile same od sebe? Svi su sretni i veseli, a oni
s Mercedesima i Porcheima, oni s privatnim avionima smiju im se u
lice. Brojke idu gore, a siromašnih je sve više. To se zove
tržišna ekonomija i slobodni svijet. Dobro došli. Slobodni ste
biti siromašni. I uživati u tome.
Opet u međuvremenu, zabavljajmo se sjećanjima i podsjećanjima na
crni socijalizam, gdje je bilo grozno i crno, a gdje su vaši
roditelji zaradili ono od čega vi danas živite nezaposleni, u kom
ste dobili (ili vaši starci) stan, pa odudarate od “slobodne”
Europe gdje se živi u unajmljenim stanovima, podsjećamo se
sustava u kom su djeca išla na more, a nije bilo pučkih kuhinja,
glupog, crnog i potpuno nedemokratskog sustava. Toga se
podsjećamo i za pročišćenje odlazimo na duhovnu obnovu, čitamo
Hasanbegovićeva djela i govore ili nam nepostojeći
socijaldemokrati govore da su oni rješenje, a radili su isto kao
i ovi drugi, kad su mogli, čak ni ne prikrivajući što žele.
No, dobro, ničija nije do zore dogorila. Jedino što nisam baš
oduševljen idejom da živim u zanimljivom vremenu. Moglo bi i
bolje. Ponekad mi se čini da znam i kako.
