Tako, oni su odlučili da neće
više raditi. Nema smisla raditi kad za koji dan više neće raditi.
Naši su zastupnici odlučili da će nas samo zastupati preuzimanjem
plaće. Danas, pa onda još šest mjeseci, pa još šest mleseci pola
plaće. Da, istina, ni do sada nisu Bog zna što radili, zapravo,
nisu gotovo ništa radili, šezdesetak dana od dvije stotine, ali
plaće nisu zaboravili uzimati. Ni dnevnice, ni putne troškove, ni
stanarinu. Po svim tim primanjima naši nas zastupnici cijelo
vrijeme svog kratkog i besmislenog mandata iskreno zastupaju.
Točno je, isto tako, da je upravo to najjeftinije – to da ništa
ne rade i uzimaju plaću. Kad god su pokušali nešto raditi ispalo
je skupo i štetno. Dakle, činjenicom da ništa ne rade i da neće
raditi naši zastupnici najbolje zastupaju naše interese. Još bi
ih bolje zastupali da nestanu s javne scene, svih 151 i da se na
njoj više nikad ne pojave.
Bio sam u Saboru dva mandata i u oba je bilo prigovora na sve što
su zastupnici radili i što nisu radili. Ali, nije mi se dogodilo
da ne dođem na posao i poberem plaću i putne troškove. Niti
jednom. I nije mi se dogodilo da nemam vremena biti na sjednici i
saslušati građane koji su željeli razgovarati samnom. Niti
jednom. Kao što mi se nije niti jednom dogodilo da ne odem na
posao koji sam radio prije političkog, zato jer za to nemam
vremena, ili zato jer sam tako odlučio. Nisu mi svi dani bili baš
ugodni, kao ni nikom od nas tko radi i služi kruh svoj sadašnji.
No, naši aktualni zastupnici imaju drugačiju logiku.
Kako su svi građani pred zakonom u ovoj državi, a u skladu s
Ustavom, jednaki, ne vidim nikakve niti formalne niti logičke
prepreke da se i drugi službenici istog poslodavca, odnosno
države, postave na isti način. Pa da, primjerice, policajci kažu
drugi tjedan da su odlučili ne ići na posao jer će kriminalaca
biti došli oni na posao ili ne i jer će ljudi voziti automobil
kršeći propise snimali ih oni ili ne. Istog tjedna do sličnog bi
zaključka mogli doći i poreznici. I onako porez plaća samo onaj
tko hoće, a drugi idu na liste srama, ne srame se i porez im se
oprosti. A tjedan nakon toga mogli bi im se pridružiti i
učitelji. Reforme ionako nema, djeca muku muče da iz
zaglupljujućeg sustava iziđu srazmjerno normalni i pobjegnu u
Irsku, pa što da oni trate vrijeme u školama? Nakon toga mogu i
liječnici reći da će Bog uzeti onoga koga treba uzeti, a ostat će
oni koje je Bog ostavio (i ova mi je logika odnekud već poznata).
Konačno, mrtvozornik iz Međimurja u 17. stoljeću imao je samo dva
uzroka smrti – (1) strl se je, ili (2) zel ga Bog. Pa ako je
njima bio dobro moglo bi i nama biti. Tjedan nakon toga od posla
bi mogli odustati i suci. I onako će presuditi dragi Bog i
svejedno je što zemaljski sud kaže. Naravno, Ustavni sud neće
odustati. Oni su iznad svake vlasti, pa i božje.
Naravno, nitko normalan ne može pomisliti da bi svi ti ljudi
odustali svatko od svoje plaće (s ostalim prinadležnostima koje
se šikaju, uključujući i one po kolektivnom ugovoru). Ako od
plaće ne odustaju njihovi zastupnici, ne smiju, valjda, ni oni. U
međuvremenu bi se na isti način mogli ponijeti i svi vajni
načelnici, gradonačelnici i župani, s kompletnim svitama. Za
njima, ionako, nitko ne bi zaplakao.
Tko od posla ne bi odustao? Onaj koga gazda ganja i proganja.
Takav od posla ne može odustati jer još uvijek ima 200 i nešto
tisuća onih koji posao čekaju i gazdina reakcija uvijek je ista:
“Nećeš ti, ima tko hoće!” Dakle, takvi od posla ne mogu odustati
jer plaću neće dobiti. Zanimljivo je u čitavoj stvari to što
upravo oni (uz doprinos nekih od prethodnih) plaćaju naše
zastupnike da donose odluke. Pa i onu da ne žele raditi i da
nemaju što raditi. Možda bi upravo ti trebali zastupnike
priupitati otkud im pravo da prazne tuđe džepove i odlučuju da ne
žele raditi. A kako je do zastupnika (posebno onih koji stvarno
odlučuju) teško doći, možda bi to pitanje trebalo postaviti na
ulici – pred Saborom i vladom. A zastupnike i ministre da privede
ona ista policija koja još radi. Zvuči radikalno i čudno, ali,
imate li neko bolje rješenje? Oni su odlučili, što ćete vi
odlučiti? Izabrati ih još jednom, ili nešto drugo?