Vrag i inače nije posebno
izbirljiv kad dođe do obroka. A kad je nužda i kad nema nečeg
slasnijeg, vrag ždere muhe. Tako kaže narodna poslovica. Malo je
vjerojatno da su naši stari posmatrali vraga pri objedu –
poslovica je ipak nastala posmatranjem postupanja bližnjih naših,
koje valja voljeti isto kao sebe. Ili više.
Niccolo Machiavelli, otac svih spin-doktora i političkih gadova,
ali i onih drugih, koji politiku uzimaju kao tehniku vladanja, to
je jednostavno i ozbiljno uobličio u izreku da “cilj opravdava
sredstvo”. Ta se izreka lijepo prihvatila i političke elite
čitavog svijeta papagajski ju ponavljaju svaki puta kad naprave
nešto što se ni po kojim načelima ne može opravdati, što služi
samo njima i ciljevima koji se normalnom svijetu gade.
Cilj je opravdavao sredstva u Francuskoj revoluciji, a sredstvo
je bila giljotina, dok su glave koje su se kotrljale,
prijateljske i neprijateljske, bile samo nužno zlo. I u
Oktobarskoj revoluciji, revoluciji drumskih razbojnika Lenjina i
Trockog, cilj je opravdavao sredstvo. Staljin je to dotjerao do
savršenstva i sredstvom (glađu i gulazima) dovodio raj na zemlju.
Naravno, za sebe i svoje. I Hitlerovi koljači u Njemačkoj (ali i
Hrvatskoj) otvoreno su govorili da će oni završiti u paklu, ali
će im neke buduće generacije biti zahvalne za raj na zemlji u
kojem će živjeti. Milijuni mrtvih bili su sredstva, tisućgodišnji
Rajh cilj. Sredstva su, dakle, đavolji posao, a cilj je božji.
Koliko god to spajali, teško ide. I rezultati su uvijek daleko od
očekivanog.
Jednostavna je istina da je situacija upravo obrnuta. Cilj ne
opravdava sredstvo, štoviše, sredstvo definira cilj. Posao koji
otpočne krvavo i kurvinjski (a gotovo se ne mogu dosjetiti neke
revolucije koja to nije), dat će krvave i kurvinjske rezultate.
Na površinu će isplivati krvave kurve, bez morala i obzira, jer
jedino oni u takvom poslu mogu preživjeti. Pa je tako Okrobarska
revolucija utamanila pjesnike i intelektualce, a na vrh su došli
Staljin i Berija, a Tito četrdesetipete nije uz sebe imao
sorbonske studente već šnajdera Rankovića i njegovu Udbu. I
uvijek tako. Vampirska priroda cilja koji opravdava sredstvo
provlači se kroz povijest i pokazuje da je skretanje u zlo
neminovna posljedice načela da je sve dozvoljeno ako nam je cilj
plemenit i “povijesno opravdan”.
Čitam pred par dana kolumnu Romana Bolkovića, iskrenog
zaljubljenika u Udbu i njene metode i vjernog pobornika
Machiavellia. Kaže on kako je besmislena dilema da li je Tuđman
radio za Udbu ili Udba za Tuđmana devedesetih. I pita se, pa s
kim je to Tuđman mogao osnivati Hrvatsku, ako ne s Udbom i
udbašima? Ako nije mogao okupiti druge i drugačije ljude od
Manolića, Perkovića i ostalih, to nešto govori o Tuđmanu. A ako u
Hrvatskoj nije onda bilo dovoljno poštenih ljudi, koji se nekih
sredstava neće prihvatiti bez obzira na cilj, onda Hrvatske nije
bilo. A ako takvih ljudi nema ni danas, onda i dalje igramo na
marginama povijesti i nepovjesnog naroda i slabo nam se piše.
Danas se to, naravno, naziva povijesnim kompromisom, umijećem
mogućeg i tome slično. Pa na liste dolazi Jambo, jer je to
kompromis, dolazi Hasanbegović, jer je to kompromis i jedino
moguće. Pred očima je svima koji s tim kompromisima bave svjetli
cilj bogate i pravdene Hrvatske, a sredstva su kurvinjska. Bogata
i pravdena Hrvatska možda i bude za one koji osmišljavaju
kompromise, za druge ne. Druge će i dalje boljeti nepravda i
pritiskati siromaštvo i nedostatak svega onog što su kompromiseri
opljačkali. Mirnog sna, između ostalog.
A što se tiče onog vraga iz naslova, ma ne ždere on muhe. On nam
samo zamuti pogled pa nam se čini da ždere muhe. A ždere naše
meso, glođe nas do kostiju a da to i ne primijetimo. Dok nije
kasno. I, da bude jasno. Odogovornost nije samo na vragu. Ništa
on nama ne može ako mu ne dozvolimo. Imamo, slobodnu volju. I
slobodne izbore.
