Što bi Karlovčani htjeli
sa smećem? Karlovčani bi htjeli da smeća ne bude, kao i svi
Hrvati (i Hrvatice, naravno). Nažalost, smeća ima i bit će ga.
Karlovčani onda, kad im druge nema, svoje smeće povjeravaju
Čistoći. Dok je Čistoću vodio Marčetić, smeće se je slagalo na
Ilovcu. Tamo su izrasla brda, bilo je pobune lokalaca, bilo je
smrada, svačega. Na brda je posijana trava. Sada se više nitko ne
sjeća da su na Ilovcu nekad bili bajeri, da smo tamo hvatali
somiće Amerikance i štukice (male štuke, bajerskog tipa). Svi
znaju samo za brdo od smeća na ulazu u grad. Zahvaliti takva
sjećanja možemo našim sposobnim političarima, pa neka im to bude
i spomenik. Neki su drugi imali drugačije spomenike, a ovi
današnji imaju brdo smeća s posijanom travom na njemu. Možda
jednog dana tu bude i skijalište, dječja igrališta ili nešto
slično. Kako kratko pamtimo, zaboravit ćemo da je ispod – smeće.
Novija ideja bila je da se slična situcija iskreira na drugom
kraju grada. Veliko (preveliko, ogromno, manutsko, nemoguće)
odlagalište trebalo se dogoditi na Babinoj gori, opet na ulazu u
grad, samo s druge strane. Planovi su bili veličanstveni, smeće
bi poravnalo brda i ispunilo doline, a bilo bi ga iz našeg
lijepog grada, ali i iz regije. Nitko nikada nije odgovorio na
pitanje o kojoj se to regiji radi. Da li ta regija obuhvaća i
Napulj i Minhen ili samo dobar dio središtnje Hrvatske. Planiralo
se odlagalište godinama, osnovano je poduzeće (opet Marčetić),
zaposlen direktor, njegov zamjenik, sekretarica i palma. Sve smo
to plaćali, a dogodilo se nije, naravno, ništa. Osim što je
posječena šuma i izgrađena cesta. Da si ljudi malo pomognu, što
drvetom (odnosi se na poznatog lokalnog generala), što
građevinskim radovima (na koga se to odnosi, ne znam, ali na
nekog sigurno da).
Nakon toga došao je novi ministar koji je izjavio da tako veliko
odlagalište nema smisla, da je tehnologija zastarjela (što smo
znali i prije) i da to neće financirati nitko normalan iz Europe
(što smo isto znali, ali nitko na činjeniu da EU ne zna nište o
karlovačkom odlagalištu nije obraćao pozornost). Financiranje i
cijena mega-odlagališta na Babinoj gori nisu bili predmet
rasprave. O tome ćemo, kako rekoše, kad dođe vrijeme. Izveli su i
poneka ispitivanja, dječjim lopaticama ili sličnim alatom, pod
imenom sumnjivih znanstvenika koji svoj znanstvei i stručni ugled
prodaju za par kuna, i donijeli odluku. Ministar je odluku
prelomio preko koljena i ustvrdio da takav način nema ni smisla
ni metodu provedbe i da Centar za gospodarenje otpadom treba biti
značajno manji i da u njega treba doći uglavnom ono što se neće i
ne može reciklirati. A propisi EU govore da reciklirati treba
pedesetak posto i da se to može uraditi.
Sada nastupa naš župan i energično tvrdi kako građani Karlovca
neće i ne mogu reciklirati 90% ili 100% svojeg otpada. Otkud
njemu takva saznanja. ne znam. Osobnih iskustva života u Karlovcu
nema, a kako političke smjernice djeluju neće ga ni imati. No,
dobro, 90% ili 100% recikliranja otpada nije nikada ni bio realan
cilj, niti će to biti tako skoro. Takvom izjavom župan
jednostavno govori da primarnog recikliranja otpada u Karlovcu
neće ni biti, ako se njega pita. Sve sreća što najvjerojatnije
njega nitko o tome ništa neće pitati. A oni koji dođu poslije
njega valjda će drugačije vidjeti čitavu stvar.
Očekivati malo više pameti nije nerealno, samo je optimistički.
Nevjerojatno je da su Međimurci dovoljno pametni da riješe
problem smeća na pametan način, da to znaju i na Krku, a da se
Karlovčani nikako ne mogu dosjetiti. Ili je samo nevjerojatno da
trpe ljude koji se ne mogu dosjetiti ničega drugog nego
pogodovanja kraljevima smeća. Kao da su nam suđeni.
