Rodio sam se u ono crno
vrijeme kad je sve bilo “naše”. Nije bilo bogato, nije bilo
mnogo, ali kako je bilo “naše” i “narodno”, bilo je sve. Svega
smo mi to, kolektivno i bratski, bili vlasnici i nismo Bog zna
što imali. Sjećam se vremena kad su u izlozima bili samo drveni
modeli čokolada, a čokolada nije bilo ni na televiziji. Jer nije
bilo televizije. Onda su, polako i gotovo nevidljivo, oni koji su
upravljali tim “našim” počeli imati više od nas ostalih. Nije to
bilo, ako danas brojimo i ocjenjujemo, mnogo, ali bilo je
nezamislivo više od onog što smo svi ostali imali. Nakon tog
vremena takozvane socijalne diferencijacije, i oni manje
privilegirani počeli su skupljati “svoje” i odjeljivati se od
“našeg”. Pa su se počele graditi kuće u predgrađima, vikendice po
planinama i odabranim mjestima na Jadranu, jugići i stojadini
pojavili su se na cestama, a i poneki autić zapadne klase, pored
službenih vozila prve skupine. Stanovi su se i dalje dobivali,
ali i kupovali, odlazilo se popuniti zalihe na zapad (Leibnitz,
Trst ili Graz, a poneki u London). Posebno povlašteni dobivali su
pozicije u Moskvi i Dederoniji i tamo stvarali pogodni teren za
buduće pretvorbe i privatizacije.
Kako god, sve ono veliko, tvornice, ceste, željeznice, PIK-ovi i
ostalo bilo je i dalje “naše”, što god to u kojem trenutku
značilo. Zamlja je bila naša, od Vardara pa do Triglava. Tako je
izgledalo, tako je pisalo u Ustavu, a bilo je ipak samo približno
tako. Kako reče jedan četnički pjesnik “Od Vardara pa do
Triglava, veliko se sranje odigrava”. Kad je to napisao, nismo
baš sasvim shvatili, ali za par godina sve je postalo u
potpunosti jasno.
Zakurilo se po nacionalnim, vjerskim i svim drugim osnovama, krv
je potekla na sve strane, od Vardara pa do Triglava, a nitko nam
u toj gunguli, u velikosrpskoj agresiji, u ratu za pravdu i
domovinu, kako god nazvali vrijeme klanja, nije rekao da više
nema i neće biti “našega”, da će i “mojeg” biti sve manje i
manje, svakom poreznom i drugom reformom, a da će “njihovo”
rasti. Država je postala svetom kravom, jedinim ciljem sama po
sebi, pa je logikom stvari sve naše postalo državno. Nitko
patriotski raspoložen, a svi su bili, ili gotovo svi, patrioti u
to vrijeme, nije se mogao ni htio pobuniti na činjenicu da nam
država, naš tisućljetni san, postaje bogatom, da dobiva u
vlasništvo sve ono što je nakaradnom logikom bilo proglašavano
društvenim i našim u crnom sustavu nenarodnog vladanja. Država je
dobila tvornice, ceste, žljeznice, PIK-ove, nekretnine i sve čega
ima, sve što se vidi i ono što se ne vidi tako lako. Toga je bilo
toliko da ni do dana današnjeg gospođa država, naša jedina i
neprocjenjiva, nije uspjela napraviti inventuru i popisati što
sve ima. Sad osniva ministarstvo i možda Marić uspije dobiti
popis onog što je danas državno. I što više nije naše.
Nakon što je imovina postala državna, država je odlučila, voljom
vlasti, naravno, da ona, zapravo, ne želi i ne smije biti vlasnik
tvornica, zemlje, poduzeća i sličnog. Jer je to socijalizam, a
socijalizam ne želimo (mada se ne sjećam točno kad su to Hrvatice
i Hrvati rekli da žele promjenu u ovaj kapitalizam kojeg danas
imamo). Pa je, komad po komad, država imovinu dijelila. Ponekad
je i prodavala, ali to je ipak bila iznimka. Odjednom su se
pojavili Todorići, Kutle, Gucići, Hanželi i ostali, bogati do
nezamislivih razina, a da nitko nije mogo objasniti otkuda. Drugi
su postali, preko noći, zaposlenici kod istih, zahvalni što ih
gazda hrani, a ostali su ustanovili da “njihovih” tvornica i
njihovih radnih mjesta više jednostavno nema, isparili su na neke
tamo otoke, a oni su postali nezaposleni. Trajno i zauvijek.
