Judith Reisman trebala se dogoditi Hrvatskoj, bez obzira slagao
se netko s njezinim stavovima ili ne. Zapravo njezin posjet,
susreti, predavanja otkrili su totalitaristički duh samozvanih
liberala, pripadnika civilnog društva, takozvanih boraca za
slobodu i dostojanstvo ljudske osobe, skupina, nisku razinu
kulture i demokracije. Hrvatsko se društvo naprosto našlo
razgolićeno. Pa i onaj dio koji zovemo intelektualnom i
društvenom kremom. Zanimljivo koliko jedna starica s čijim se
stavovima možemo ili ne moramo složiti otkriva svu tu kaljužu i
nedemokratičnost takozvane napredne javnosti.
Gospođa Judith Reisman drugačije razmišlja, promišlja neke
stavove, mišljenja od glasne manjine u našem društvu glede
seksualnosti. Možda ima pravo, možda nema pravo. No, nije mi
jasno zašto je odmah proglasiti homofobom. Inače sama je riječ
upitna s područja istine, lingvistike, društvene i političke
korektnosti. Zašto bih ja ili netko tko iznosi neke svoje
argumente ili etičke prosudbe o homoseksualcima ili
homoseksualnim brakovima bio homofob? Sama riječ homofob ne
izražava moj stav prema tome pitanju već služi tome da me se
etekitira i na taj način diskvalificira od svake daljnje
rasprave. Svaka rasprava završava etiketom. Zapravo je cilj
izbjeći na jednostavan način svaku moguću raspravu. Nazivanje
nečijeg stava homofobijom svodi se u pravilu na cirkularno
argumentiranje jer ne postoji nikakav dokaz za takvu fobiju osim
samog stava. Stoga kao način rasprave o ovim temama ne prihvaćam
da me netko naziva homofobom želeći me ušutkati, bez da i otvorim
usta. Fobija je iracionalan strah od nečega ili nekoga. Argumenti
gospođe Reisman mogu biti razumski, opravdani, ali ne i nekoga
homofobom znači ne prihvatiti argumente, ne saslušati ih, a to
onda predstavlja strah od drugog i drugačijeg. Priznajem da sam
se trudio i trudim se i dalje iščitati argumente protiv gospođe
Reisman, ali ih nažalost ne nalazim. Nalazim samo riječi –
pseudoznanstvenica, homofob. I to je uglavnom to.
Stvarati društvenu histeriju, tražiti zabrane da se netko drugi i
drugačiji ušutka spada u najgore oblike moderne inkvizicije.
Istina nema lomača u izvornom smislu, ali one postoje u medijima.
Mediji postaju lomače u kojima se na laganoj vatrici peče one
druge i drugačije, naročiti užitak paljitelja lomača jest ako je
taj po njihovoj ocjeni desničar, konzerva. Gledam tako neku večer
Panoramu i dvasetminutni prilog izvjesnog novinara Saše
Kosanovića. Koja je to bila vatra koju je potpalio pod Katoličkom
crkvom. Ma koji Torquemada? Nisam vidio već dugo takav pamflet.
Tako se oko ove gospođe potegla neviđena histerija u javnosti da
su se čak i sabornici uključili, po običaju, van svake pameti i
znanja u ovu raspravu.
Ne radi se ovdje uopće o tome: ima li ili nema gospođa pravo kad
govori o temi sexualnosti. Radi se o tome ima li dotična gospođa
pravo na drugo i drugačije mišljenje, ima li ga pravo iznijeti?
Radi se o temeljima demokracije. Isto kao i vjerske zajednice.
Imaju li pravo javno iznijeti svoj stav o nečem? Ili nemaju
pravo? Ako nemaju pravo onda smo totalitarno društvo. Mi u
javnosti raspravljamo o tome, i to se najčešće svodi na to da
gospođa Reisman nema pravo, da vjerske zajednice nemaju pravo, a
nitko ne sučeljava argumente. Demokracija je javno sučeljavanje
argumentima a ne umanjivanje nečijeg prava ili čak zabranjivanje,
suspenzija prava. Stoga posjet gospođe Reisman pokazuje da smo na
vrlo opasnom putu suspenzije demokracije.