“Možda sam stvarno prestar, ili ne razumijem više ništa, ali uvijek je postojao sustav stjecanja iskustva. Nije sve u formalnom obrazovanju. Morate nešto proći. Mi smo devalvirali stručnost. To da nismo sposobni napraviti nacionalni konsenzus oko stvari najbitnijih za razvoj ove zemlje, to je ogroman problem”, kaže Zlatko Mateša predsjednik HOO.
Do Olimpijskih igara u Tokiju ostalo je još 300-tinjak dana, no dojam je da su i sportaši i javnost već na iglama. Dobra je to prigoda za razgovor s predsjednikom Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Matešom, tim više što tema ima još.
Jer, iza Mateše je bogata profesionalna karijera u kojoj važno mjesto zauzima činjenica da je bio premijer u Tuđmanovo vrijeme i jedan od premijera koji su najduže trajali. Samo, ovaj intervju ipak mora početi s nečim posve drugačijim!
Moram krenuti od činjenice da ste prvak Hrvatske u preciznom slijetanju ultra laganih letjelica!? – Ne više! Nedavno je bilo državno natjecanje i sad su prvaci dečki iz Rijeke. Izvrsni su bili, stvarno puno bolji. Ja sam bio dobar samo u jednom od tri pokušaja. Vrlo je interesantno to natjecanje, veliki gušt.
Morao sam po internetu tražiti što to ‘precizno slijetanje’ uopće jest. Pa tu se itekako leti! – To su mali zrakoplovi, dvosjedi. Ima raznih tipova. Dečki iz Rijeke imaju izvrstan mali zrakoplov koji se može spuštati pri malim brzinama. Sve se događalo u zračnoj luci Vrsar. To je, inače i moj aeroklub čiji sam član. A ja već 20 godina imam pilotsku licencu, imam preko 400 sati letenja i na većim avionima. To mi je najdraži hobi.
ZADNJI SMO U EUROPI
Vani avione voze filmske zvijezde, neki bogat svijet. – Kod nas to nije sport bogatih. Ovo su sve ljudi koji imaju potpuno uobičajene, normalne karijere, zrakoplovi su u vlasništvu aeroklubova, vrlo malo je privatnih, tako da tu nema glamura.
Više sam mislio na tu želju da se leti. U Hrvata kao da je baš i nema. Nego, da ne bi precizno slijetanje ultra laganih letjelica postalo i olimpijski sport!? – Neće sigurno. Stav je MOO-a da sve što ima ‘makinju’ ne može bit olimpijski sport.
Ali znam ja što bi moglo! Nema koja noć da sam sanjao kako se na Olimpijskim igrama natječu ovi momci i cure što na biciklima dostavu nose. – I nije taj san daleko od istine. Baš sam ovo ljeto bio na Pannonian Challengeu u Osijeku. To što rade ti dečki na biciklima stvarno su čudesa. Naklon do poda. To je opasno, letenje nije ništa prema tome. Mali Marin Ranteš, koji je prošle godine pobijedio u Svjetskom kupu, ima jako dobre šanse da bude u Tokiju. On je u našem olimpijskom programu i stvarno to želim, jer ti dečki to zaslužuju. Tako da vam san nije daleko od onog što se radi.
Kada to predsjednik HOO-a krene brojati dane do Olimpijskih igara? Koliko nas još dana dijeli do Tokija? – Ostalo nam je 300-tinjak dana, ali mi svake Olimpijske igre, svake europske igre, vodimo kao poseban projekt koji traje četiri godine. Projekt Tokio krenuo je kod nas u prosincu 2016. godine nakon što je završio Rio.
I koliko će hrvatskih sportaša biti u Tokiju? – Dok mi razgovaramo ima 107 kandidata za Tokio, iz atletike, jedrenja, kajaka, plivanja, stolnog tenisa, streljaštva, veslanja… To su oni koji su sigurni i svi drugi čije kvalifikacije nisu još gotove. Računamo da će biti oko 100, i preko 100 sportaša, a ako se, što je meni jako drago, pokaže da košarka može proći na kvalifikacijskom turniru, onda će biti još i više.
Bilo bi dobro s obzirom da smo zemlja koja pati od uspjeha momčadskog sporta. – Pati, ali medalje su većinom došle od sportašica i sportaša u individualnim sportovima, s izuzetkom, naravno, rukometaša i vaterpolista. Sve drugo je došlo od individualaca.
Što nam to govori? Dovodi li nas to do problema financiranja sporta u nas, ili možda neke krize sustava, ili trenera? – Ne bih rekao da je kriza trenera. Imamo jako dobre trenere i svi uspjesi su vezani za vrhunske trenere. Tu sigurno nije problem. Imamo jako dobar obrazovni sustav trenera, naši kineziološki fakulteti su među najboljima i to se vidi i po njihovom ugledu vani. Da li je sustav dovoljno financiran!? Sigurno nije! I to nije tako zbog toga što bih ja to rekao, već to proizlazi iz podataka Eurostata koji su apsolutno objektivni. Po njima je, na žalost, Hrvatska zadnja, posljednja zemlja što se tiče izdvajanja za sport u EU i to je nešto što će se u budućnosti morati promijeniti. Treba samo postojati volja da se to poveća, da dođemo u prosjek EU-a.
A prosjek je? – Prosjek je oko 100 eura po stanovniku. Luksemburg ima 250 eura po stanovniku, mi 13.
ISTRA JE FANTASTIČNA
Mene muči što pamtim vremena kad su klinci mogli besplatno trenirati što god su htjeli, pamtim i da su iz klubova obilazili škole i vabili talente. Meni toga fali. Danas sve košta. – Ne mogu vam reći koliko ste u pravu. Norveška, zemlja koja nam je uzor u svemu, skandinavska zemlja, bogata, gdje je norveški Olimpijski odbor radio nedavno istraživanje o dostupnosti sportske infrastrukture djeci, odnosno obiteljima s dvoje ili više djece i došli su do zaključka da 27 posto od njih nema financijskih mogućnosti da se bavi sportom. Kad je tako u Norveškoj možete misliti kako je u Hrvatskoj. Obitelj koja ima dvoje, troje djece, koja mora plaćati dvorane, treninge, članarine, sportsku opremu, pa to je nemoguća misija. Mi smo prije nekoliko godina tražili u našim strateškim dokumentima, a tražimo to i sada, da se osigura da sva djeca do 18. godine ne plaćaju uopće korištenje sportske infrastrukture, baš kao i to da ni klubovi ne plaćaju korištenje sportske infrastrukture kada je koriste za rad s mlađim uzrastima. Bez toga će biti teško. To je nešto što se jednostavno mora osigurati.
Čudno je to da su ulaganja mala dok se s druge strane tako volimo hvaliti sportskim uspjesima. Na koncu, to nas u svijetu i čini prepoznatljivim. Čini mi se da je samo Predsjednica toga svjesna, pa makar bilo na nekoj intuitivnoj razini. – Ako govorimo o Predsjednici, činjenica je da je ona to stvarno shvatila i da su u drugim zemljama shvatili nju. Bili smo u Japanu, potpisivali ugovor s gradom Tokamachijem gdje će dio naših sportaša biti na pripremama, i svi znaju za nogomet i svi znaju za Predsjednicu. To je tako, bez obzira što bilo tko od nas misli o svemu tome. S druge strane, po studijima o prepoznatljivosti Hrvatske sport je na prvom mjestu. Nema nijednog političara, ili bilo kojeg drugog javnog djelatnika, koji ima ikakvu prepoznatljivost usporedivu s našim vrhunskim sportašima. U krajnjoj liniji sport je jedan od dobrih načina produljenja turističke sezone. Istra to radi fantastično. Nama je Poreč jedini grad u Hrvatskoj koji je sponzor i partner HOO-a i koji ima veliki broj sportskih događanja s vrlo respektabilnim brojem pansion dana upravo zbog toga. Kad imaš dobru sportsku infrastrukturu, dvorane, hotele to je to.
I u Tokiju ćemo imati Hrvatsku kuću. – Rekao bih da mi to već rutinski radimo na svakim OI. To je zajednički projekt HGK-a i HTZ-a koji su naš sponzor i partner, i to je izvrsno. Ovaj put smo imali sreću, i stvarno zahvala Vladi i Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija na tome što su nam omogućili da koristimo prostore hrvatskog veleposlanstva koji su idealni. Tu će biti prezentacija i hrvatske turističke ponude, radimo na tome da se pozovi svi japanski turoperatori, da se prezentira gastronomija, zovu bitne japanske kompanije da s predstavnicima komore razgovaraju o ulaganjima u Hrvatsku.
Teče vam četvrti mandat na čelu HOO-a. Je li lako, ili je teško biti na ovoj poziciji? Reći će kritičari da je to otprilike kao biti ministar turizma; ako podbaci sezona krivo je vrijeme ili politička situacija, odnosno ako izostanu medalje ‘krivi’ su sportaši. A opet, velik je ovo mehanizam. – To je, prije svega, vrlo velika i složena struktura. Naše članice su i sve nacionalne federacije, nacionalni savezi olimpijskih i neolimpijskih sportova i sve lokalne sportske zajednice, plus Grad Zagreb. Vrlo je razvijena suradnja s lokalnim sportom gdje podržavamo niz projekata, a što se tiče nacionalnih saveze financiramo sve pripreme, nastupe, sve što je vezano za nacionalne selekcije Ono što dodatno usložnjava situaciju su naši razvojni programi kojih ima pet, od razvojnog programa jedan u koji se ulazi s 12, 13 godina, do olimpijskog u kojem danas imamo 383 sportašice i sportaša koje, više-manje, sufinanciramo i podržavamo i brinemo se za njih, i 89 trenera. Svi naši vodeći treneri, izuzev gospodina Dalića, koji bi to mogao biti ali mu ne treba, su sufinancirani od strane HOO-a. Oni vrhunski imaju mjesečna primanja koja su, ajmo reći, iznad ministarskih, nisu beznačajna.
PRVI MEĐU JEDNAKIMA
IZVOR Novi list PIŠE Siniša Pavić