Za reprezentaciju Jugoslavije, od 1947. do 1951. godine kao nogometaš Dinama odigrao je 19 utakmica i postigao 2 zgoditka. Debitirao je 11. svibnja 1947. godine u Pragu, u prijateljskom susretu u kojoj je Čehoslovačka pobijedila Jugoslaviju s 3:1. Od dresa reprezentacije oprostio se 24. lipnja 1951. godine u Beogradu, u prijateljskoj utakmici u kojoj je Jugoslavija pobijedila Švicarsku sa 7:3.
Sudjelovao je na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1950. godine u Brazilu. Postigao je u 114. minuti utakmice odlučujući treći zgoditak u kvalifikacijskoj utakmici s Francuskom 11. prosinca 1949. godine u Firenzi, kada je Jugoslavija slavila s 3:2 i osigurala odlazak na SP u Brazil.
Sudionik je Olimpijskih igara 1948. godine u Londonu i nositelj je srebrene medalje.
Nakon završetka igračke karijere, Željko Čajkovski je 11 godina radio kao trener u SR Njemačkoj. Od 1964. do 1966. godine bio je trener momčadi SpVgg Furth, zatim od 1967. do 1969. Borussie Neunkirchen, potom od 1971. do 1974. godine Ulma, zatim je jedno vrijeme 1974. godine trener VFR Heilbronna i 1975. godine Wackera 04 iz Berlina.
Inače, po struci je diplomirani ekonomist. Uvijek je na putovanja kao nogometaš išao sa skriptom ispod ruke, dok je studirao ekonomiju. Kada je igrao u Njemačkoj, bio se zaposlio u Simensu.
Čajkovski je bio sportu odan do srži. Rado je pričao o teniskim legendama onoga vremena, Josipu Paladi, Franji Punčecu i Dragutinu Mitiću. Često ih je gledao na Šalati, ali on se više priklonio stolnom tenisu. Igrao je sa Željkom Dolinarom, Josipom Vogrincem, Zdenkom Uzorincem, čak je nastupao i za reprezentaciju Zagreba. Jednom je s Zdenkom Uzorincem bio na turniru u Bratislavi. Obožava je šah. Govorio je da je to najbolji mogući način na koji moždane vijuge ostanu u funkciji. O šahu je govorio: “Šah bistri um, drži ga vitalnim, a kada ga spojite s fizičkim aktivnostima, onda možete očekivati da ćete doživjeti duboku i kvalitetnu starost, bez većih problema sa zdravljem”
Željko Čajkovski dugi niz godina bio je jedini je živi nositelj srebrne medalje s Olimpijskih igara 1948. godine u Londonu i naš je najstariji živući olimpijac.
Veliki nogometaš, intelektualac, a prije svega zaljubljenik u svoj rodni Zagreb.
Obilježio je jedno značajno razdoblje u povijesti hrvatskog nogometa. Osvajao je s Dinamom prvenstva i kupove, ima olimpijsku medalju. Igrao je i trenirao u jednoj od najjačih liga svijeta.
To je bio plavi broj 10 – Željko Čajkovski.
—————————————————————————————————————————Još su živi hrvatski sportaši sa Olimpijskih igara u Londonu 1948. ALMA BUTINA, atletika VANJA ILIĆ, plivanje IVO LIPANOVIĆ, veslanje MIROSLAV DUBRAVČIĆ, veslanje – pričuva Najstariji hrvatski olimpijac VANJA ILIĆ – plivač Jadrana iz Splita, rođen je 10. veljače 1927. u Rijeci. Najstariji hrvatski osvajač olimpijske medalje DUJE BONAČIĆ – veslač Gusara iz Splita, rođen je 10. travnja 1929. u Splitu, osvajač zlatne medalje u četvercu bez kormilara 1952. u Helsinkiju —————————————————————————————————————————
Za KAŠonline sportski kroničar Jurica Gizdić, član HZSN-a FOTO/Cropix