Crijevo kaže da je Ana zaljubljena u mene, a ja se osjećam glupo.
Imam jedanaest godina i pomisao da je neka cura zaljubljena u
mene može me natjerati jedino na paničan bijeg. Novi asfalt
pomalo je prašnjav, čini se mekan, kao da će naše stope ostaviti
trag u njemu, kao da se i on topi pod prejakim lipanjskim suncem,
baš kao što se topimo mi.
Negdje u Meksiku, počinje Svjetsko prvenstvo u nogometu,
Jugoslavije nema, svi dječaci iz ulice navijaju za Brazil, samo
Ana i ja za Argentinu. Ana nije dječak, ali kao da jest. Ne druži
se s djevojčicama iz ulice, ne igra lastiš (iako bi ih vjerojatno
sve rasturila) niti skrivača. Ana vozi bicikl, brzo i divlje,
oblači se kao dječak, ima frizuru kao Dražen Petrović i igra
nogomet ponajbolje u ulici. Zapravo, kad malo bolje razmislim,
Ana i izgleda kao Dražen Petrović dok juri za loptom i vješto
zaobilazi dječake.
Iako je on košarkaš, dok pod ljetnim suncem udara nogometnu loptu
Ana podsjeća baš na njega.
Nije nimalo nalik sestri, sestri koja je prva ljubav našeg
djetinjstva, koja izgleda kao da se u ulicu Džemala Bijedića
spustila iz nekog talijanskog filma, kao da su sve oko nas kulise
za Fellinijev novi film, dok sjedimo na zidiću u kratkim
hlačicama i ližemo sladoled, dok ona prolazi i izaziva prve
dječačke uzdahe u našim životima.
Jutro je vruće, a njen stan je ugodno hladan, dok pijemo
cedevitu, dok gledam knjige, a Ana kaže “ti si prvi koji gleda
knjige, a ne ploče”. Ali ploča imam puno, a knjige nemam, barem
ne onoliko koliko bih želio. Ne kažem to. Stojimo na balkonu,
gledamo prema parkiralištu koje će uskoro biti prepuno naših
vršnjaka.
– Jesi gledao nogomet sinoć – pita me Ana.
Argentina
je pobijedila Urugvaj, a ja nisam gledao nogomet, ali kažem da
jesam. Starci su rekli da je prekasno, imam najgore starce na
svijetu, sigurno sva ostala djeca svijeta ostaju budna do jutra i
gledaju prijenose iz glupog Meksika u nekoj glupoj vremenskoj
zoni, samo ja moram na spavanje.
Ne znam je li Ana bila zaljubljena u mene. Nikad mi to nije
rekla. U mojim očima je bila dječak, jedan od nas, netko tko igra
nogomet bolje od mene, tko se tuče s nama kad nas napadnu dječaci
iz druge ulice…a opet, zvala me da dođem kod nje uvijek kad
bismo se sreli, pričali smo o stvarima o kojima
jedanaestogodišnjaci inače ne pričaju, kad me onaj Dado ošamario
bila je ljuta i bijesna, više čak i od mene.
Prošle su godine, svijet se raspao, ispred zelene garaže bila je
Ana, u haljini za maturalnu večer. Čekala je prijevoz, oko nje
razmrvljena fasada lomila se pod koracima, nad njom bili su
najloni i selotejp nekadašnjih prozora…pričali smo u mračnoj
ulici, bilo je zamračenje, ulica je bila kao nekad, kao dok smo
bili klinci i dok još nisu postavili uličnu rasvjetu. Ana više
nije bila dječak. Bila je jebeno prekrasna, ali imao sam 17
godina, a sa 17 godina možeš djevojkama reći i napraviti svašta,
samo im ne možeš reći da su jebeno prekrasne.
Anu više nikada nisam vidio, niti sam ikada bio u stanu. Ne znam
kako danas izgleda, ali u mojoj glavi još uvijek mogu sklopiti
raspored namještaja onog davnog ljeta u kojem smo bili djeca i u
kojem je Ana bila dječak. Sjećam se naših odraza u regalu, sjećam
se knjiga i ploča, tepiha i zidnog sata, koji je otkucavao 9 sati
u jednom lipanjskom jutru.
Sjetio sam se i kako je Ana kasnije doista igrala košarku i kako
su izgubile od Cibone sa jako puno, sjećam se kako sam se smijao
i zezao je i kako joj je bilo krivo. Možda jednako onoliko koliko
joj je bilo drago što sam jedini iz ulice došao na tu utakmicu.
Sjećam se puno toga, jedino se ne sjećam da li je onog ljeta, dok
smo stajali na njenom balkonu i pričali o utakmici večer
prije…da li je na toj utakmici Maradona zabio gol ili je samo
dodao. I krivo mi je što se ne sjećam, jer Ana mi je to pričala,
tog jutra, dok je otkucavao sat iz njene dnevne sobe, pričala mi
je kao da nisam malo prije rekao da sam gledao utakmicu.