Posađeni prije otprilike 160 godina na obali Korane rukom
vrijednih i uglednih građana tada malog Karlovca, vlasnika
obližnjeg mlina, živjeli ugodnim životom u suživotu s mnogim
generacijama Karlovčana, preživjeli oba svjetska i posljednji
rat, gradnju, požar i rušenje tvornice vune, gradnju hotela,
dogradnju hotela, uređenje obale Korane, preživjeli
Austro-Ugarsku, Kraljevinu Srba. Hrvata i Slovenaca, odnosno
Kraljevinu Jugoslaviju, Nezavisnu Državu Hrvatsku, Socijalističku
Federativnu Republiku Jugoslaviju, stvaranje neovisne i
demokratske Republike Hrvatske, ali uvođenje demokratičnosti koja
se u dijelu zaštite prirodne baštine Karlovca pretvorila u
krajnje rasulo, ta dva prijatelja koja su trabala živjeti za nas
trajno i razveseljavati i uljepšavati još mnoga djetinjstva,
starost nisu uspjela doživjeti.
Cijeli navedeni period navedena vrijedna i dugovječna stabla
resila su lijevu obalu Korane i izgrađeni hotel te odražavala
građanski štih najljepšeg dijela Karlovca u kojemu sam rođen,
proživio lijepo djetinjstvo, stvorio obitelj i nastojao ostariti
između ostalog i uz prelijepe i skromne gorostase koji su mi
velikodušno podarili lijep osjećaj odrastanja u njihovoj blizini.
Nikad neću zaboraviti slike iz djetinjstva uz stari i još
nedograđeni hotel gdje se nalaze navedeni Taxodium i Tisa, nikad
neću zaboraviti trčanje po starom atletskom stadionu sa pogledom
na njih, šetnje pod okriljem noći između Foginovog kupališta i
Stare Korane udišući specifičan miris, kupanja na pločama ispred
hotela danju i noću, brojne večeri na zidiću turbine, brojna
kupanja na slapu i izlaženje iz vode pod okrilje bujnih krošnji i
tople ljetnje noći na terasi hotela uz plesnjak i nekakve
igličaste grančice koja me, sada znam, tada posljednji put
dodirnula.
Ne mogu vjerovati da smo, kako je to moj prijatelj doktor Antun
Alegro rekao, rušenjem čempresa i tise izgubili veliki dio naše
baštine. Ima potpuno pravo jer ono što smo baštinili nismo
uspjeli sačuvati kako bi to baštinila naša djeca, unuci… Tu je
sva veličina našega poraza kao Karlovčana. Jednostavno samo se
pokazali nemarnima i jadnima i nećemo se moći opravdati pred
mlađim i starijim generacijama, a da ne priznamo da nas je
pobjedio neviđeni i nerazumljivi barbarizam.
A učinio sam sve…
Potegao sam sve svoje moguće i nemoguće veze, inicirao zaštitu
tih stabala gotovo godinu prije prodaje hotela, jer sam
pretpostavljao da će novi vlasnik možda ukloniti statički loš
srednji dio zgrade i pri tome ugroziti, odnosno oštetiti stabla.
Ipak, niti u jednom trenutku nisam mogao niti pomisliti da bi se
netko usudio ta velebna stabla jednostavno posjeći iz
jednostavnog razloga jer je to nemoguće. To je nemoguće kao što
bi bilo nemoguće srušiti staru jezgru, nasipati Koranu, sravniti
sa zemljom cijelo brdo Dubovac. Uvijek se sjetim riječi iz doba
kada smo branili platane u Nazorovoj “Ljudi, ja sam kriv što nisu
zaštićene, a nisam ih formalno dao zaštititi jer se jednostavno
podrazumijeva da su sva stabla u Karlovcu koja se nalaze u
perivojima, parkovima i na obalama rijeka štićena pogotovo ako su
starija i rijetke vrste”.
Svi smo se angažirali u mom krugu poznanika, Ekološko društvo
Pan, Vladimir Peršin Mrkvica, utjecali i po rodbinskim vezama.
Osobno sam doslovno molio dogradonačelnika Dubravka Delića da
zaštiti ta stabla prilikom uklanjanja hotela. To sam činio
skrušeno i sklopljenih ruku u Gradskoj knjižnici nakon predavanja
akademika Borisa Magaša u prisustvu arhitekta Tomice Lasića,
inženjera Krešimira Veblea i ostalih.
Mogu razumjeti one koji ne osjećaju ta stabla poput mene, ali ne
i one koji ne mogu razumjeti da ima onih u ovome gradu kojima ta
stabla znače beskrajno mnogo, da su im dio djetinjstva, mladosti
i starosti, da čine osjećaj ljepote prema ovom gradu, a njihov
bezrazložni gubitak kao gubitak dijela prerano izgubljene
obitelji, obitelji naše djece, obitelji djece naše djece i tako
gubitak svih u nizu u narednih 900 godina koliko su stabla još
mogla poživjeti.
Ovo nije rekvijem samo za najnovije žrtve neznanja,
nekompetencije, nerazumijevanja, bezobzirnosti, pohlepe, inata,
bahatosti ili jednostavno gubitka osjećaja prema gradu. Ovo je
rekvijem za sva bezrazložno i prerano uklonjena stabla u Karlovcu
u zadnje vrijeme, a ne mogu ne sjetiti se izgubljenog bijelog
duda ispred osnovne škole Dragojla Jarnević gdje sam se kao mali
prvi put susreo s pojmom “dud” koji sam kao svako malo dijete s
užitkom jeo, a koji je izgubio život zbog bezosjećajnosti nedavno
pridošle ravnateljice škole i završio u peći djelatnika gradske
tvrtke Zelenilo. Rekvijem je to i za najstariju platane na
Dubovcu koja je dominirala svojom ljepotom, a posjećena je zbog
zahtjeva prvog susjeda i mnogih stabala koji skoro svakodnevno
nestaju na čuđenje svih nas pravih Karlovčana.
Piše Davor Petračić