Lucija Ćeškić jedna je od vrijednih karlovačkih volonterki, koja bi lakše mogla nabrojati gdje sve nije volontirala nego gdje - jest. Poznajemo je ipak najviše po suradnji s Kinoklubom, ali i pokretanju FUSE festivala, koji se trebao održati upravo ovih dana...
Ovih dana trebalo se održati novo izdanje FUSE festivala, koliko je prijava pristiglo prije cijele ove situacije? Kakav je trenutni status festivala, imate li ga u planu održati kasnije u godini ako to prilike dozvole ili ga prebacujete za sljedeću?
– Treće izdanje FUSE festivala trebalo je biti održano baš ovog vikenda, odnosno od 14. do 16. svibnja. Jasno, to u ovakvoj situaciji nije bilo moguće, ali nismo se odlučili na otkazivanje festivala već smo ga, barem zasad, odgodili, i nadamo se da će biti održan na jesen. Ideja festivala je upoznavanje mladih autora i sudjelovanje na radioničkom i edukativnom programu pa smo zbog toga odlučili pričekati i ne prebaciti festival online. Ove godine nam je stigao rekordni broj prijava iz cijelog svijeta, čak 273 prijave. Ustvari taj broj je bio i puno veći, ovo je onaj uži krug.
Jedan od pratećih programa ipak bismo mogli vidjeti i prije, možda i uskoro?
– Da, iako smo odgodili festival nismo stali s organizacijom drugih događanja te i dalje traje poziv za izložbu “GIF for FUSE” koju organizira Platforma F12. Izložba GIF-ova bit će postavljena prvom mogućom prilikom u okviru aktivnosti Male Scene i/ili Urbanog Parka Hrvatskog doma kao svojevrsna najava festivala, a zatim i na samom festivalu.
Tijekom
ljeta nas obično očekuju i dvije velike manifestacije Kinokluba –
krenimo s Riječnim kinom, imate li već možda kakve pokazatelje
hoće li ga biti moguće održati?
– Što se tiče Riječnog kina ove godine slavimo 10 godina i već
sad aktivno planiramo kako ćemo realizirati program. Zbog cijele
situacije smanjena su i financijska sredstva s kojima
raspolažemo, ali svejedno želimo razveseliti građane. Organizirat
ćemo filmske projekcije sukladno mjerama, a osim klasičnog
gledanja filmova na luftićima posjetitelje će dočekati i neka
iznenađenja. Možda čak ove godine uspijemo nagovoriti
Kseniju da skoči s cenera kao što je to Marija napravila na
otvorenju prvog izdanja, haha.
Na kraju ljeta obično dolazi Four River Film Festival i
Filmska revija mladeži, svi se nadamo da će do tada situacija već
biti bolja, kakvo je stanje s tim festivalima? Pristižu li
filmovi? Radite li kao da će sve biti u redu ili već imate u
planu neko skraćivanje programa?
– Pokušavamo biti pozitivni i pripremamo regularno izdanje.
Želimo žuti Karlovac u rujnu, ali spremni smo prilagoditi
festival i za online izdanje ako se situacija ne poboljša.
Filmovi pristižu, a rok je 1. lipnja 2020. Vjerujemo da nas i ove
godine čeka veliki broj prijavljenih filmova i znamo da će
selekcijska komisija imati pune ruke posla pogotovo zato što iz
godine u godinu kvaliteta raste. Vjerujem da sve zanima što je
ovogodišnja tema i rado bih ovdje dala ekskluzivu, ali morat ćete
se malo strpjeti, reći ću samo kva kva ;).
Znači kvaka!
– Da!
Od kuda ti uopće u tom “filmskom” svijetu? Jesi li
krenula s gimnazijskom videodružinom ili?
– Tako je, krenula sam s gimnazijskom videodružinom iako tad
nisam razumjela koja je razlika videodružine i Kinokluba, meni je
sve to skraćeno bila “filmska”.
Sve je krenulo kad sam bila sam 8. razred. Organizirano smo išli
u Gimnaziju Karlovac. Imali smo predavanje o upisima i onda su
došli Kinoklubaši, pustili nam par kratkometražnih filmova i
predstavili videodružinu kao izvannastavnu aktivnost. Sjećam se
da smo gledali filmove “Hoćeš kupiti ciglu” i “Divlji zahod”
haha. Tad je prostor kluba bio odmah preko puta Mikrokina gdje
smo gledali filmove. Vidjela sam filmsku opremu,kompjuter i kauč
i to je bilo to. Znala sam da je to mjesto gdje želim provoditi
svoje slobodno vrijeme, a s vremenom sam shvatila da se s tim
želim ozbiljnije baviti.
Što si sve radila u autorskom smislu, imaš li nekih svojih filmića iz tih dana?
– Kao i svi krenula sam s osnovama teorije i snimanjem tečajskog filma. Naslov je bio “Cura u šumi”, horor-komedija. Krenuli smo snimati na zimskim praznicima i iako je film trajao oko jedne minute, zbog glumaca i snijega taj smo film uspjeli završiti tek godinu dana kasnije. To je službeno prvi film na kojem sam sudjelovala. Nakon toga bilo je još nekih tečajskih filmova, a kasnije sam se uključila kao mentor. Nešto što bih baš navela kao autorsko su filmovi Rosé i Two Dead Minutes. Jednominutni film Rosé smo snimali Marko Kekić i ja dok smo bili cimeri i živjeli u Zagrebu, a Two Dead Minutes je bila neka vježba. Stvarno sam uživala u planiranju tog snimanja i ekipa na setu je svojim kreativnim rješenjima puno pomogla u realizaciji. Trenutno imam jedan kratkometražni film koji čeka ulazak u postprodukciju, a u ladici se nalazi i nekoliko scenarija.
Studirala si na Filozofskom, ali planiraš upisati i Akademiju? Posao će pričekati ili već imaš nešto u vidu?
– Trenutno kombiniram posao i volontiranje, a želja mi je upisati montažu na Akademiji dramskih umjetnosti. U ovom trenutku osim volontiranja u Kinoklubu Karlovac, pokušavam pomoći u realizaciji nekih manjih projekata Saveza udruga Kaoperativa i mentorica sam ESC volonterkama iz Francuske koje su ovdje u sklopu projekta Udruge Carpe Diem.
Puno si volontirala, jel bi mogla nabrojati uopće sve? I
koliko je to volonterskih sati, dana…?
– Uf, ne znam mogu li sve nabrojati. Popis je dugačak, a i
sigurno bih nekog izostavila. Volonterske sate nisam baš brojala,
samo ću reći da volontiram 10 godina. Volontirala sam u zbilja
brojnim udrugama u Karlovcu, neke stvari su bile kontinuirano
volontiranje, a negdje se radilo o određenom projektu ili
manifestaciji/festivalu. Tijekom svojih volonterskih godina
pridružila sam se organizaciji nekih festivala i izvan Karlovca.
Moram istaknuti prekrasno iskustvo u Puli na Bloomsday Croatia i
Star film festu u Sisku.
–
Da li ti je neki volonterski “posao” draži? Neka udruga koja ti
je posebno prirasla srcu?
– Svaki volonterski posao je novo iskustvo i dobra prilika, sve
što sam radila ostavilo mi je lijepe uspomene i neko novo znanje,
ali najviše sam se pronašla u Kinoklubu upravo zbog filma, a od
poslova uživam što mogu neko svoje stečeno znanje i iskustvo
prenositi dalje pa bih rekla da mi je najdraže sudjelovati kao
jedna od mentorica na Tečaju filmske umjetnosti.
Koliko je volontiranje značajno za zajednicu? Još uvijek imaju ljudi koji ga smatraju “iskorištavanjem” ili se pitaju zašto bi nešto odradili besplatno… koje su po tebi koristi volontiranja?
– Mene je volontiranje definitivno izgradilo kao osobu, razni volonterski poslovi su me naučili puno toga. Postala sam sigurnija u sebe, upoznala puno ljudi sa sličnim interesima i imala priliku putovati u sklopu Erasmus+ treninga ili posjetiti filmske festivale u Europi. Također, volontiranje je razvilo u meni mentorski osjećaj te sad želim drugima, pogotovo srednjoškolcima, prenijeti svoja iskustva i pokušati ih motivirati. Kroz sve ove godine sudjelovanja na raznim projektima i sama sam postala kreativnija i dogodilo se da u glavi stalno imam neki novi projekt koji bih mogla realizirati, razmišljam o ljudima s kojima bi mogla surađivati i kako bih s tim suradnjama mogli obogatiti društvenu i kulturnu scenu. Ustvari, u zadnje vrijeme moje prijateljske kave najčešće odu u pravcu nekog brainstorminga.
Jedan od najnovijih angažmana je KAOS i Karlovački
karneval, kako si zadovoljna ostvarenim? I imate li u planu još
neke akcije ili je karneval vaša jedina aktivnost?
– Drago mi je da se priča oko karnevala zavrtila, vjerujem da se
ljudima svidjela ideja. Inicijativa mladih KAOS je kreativna i
kvalitetna skupina ljudi pa vjerujem da karneval neće biti jedina
aktivnost. Ustvari, već pričamo o nekim drugim projektima, ali za
sad ne bih htjela ništa otkrivati.
Išla si i u Glazbenu, sviraš li još uvijek?
– Da, svirala sam violinu, ali uvijek mi je zapravo bio draži solfeggio. Ne sjećam se zašto sam odabrala violinu, a glazbena mi je bila neki logičan slijed nakon godina provedenih u Dječjem zboru Cicibani. Nakon osnovne škole fokus je prešao na film, ali ostala sam aktivna u Gimnazijskom zboru. Tako da baš i ne sviram, ali zato pjevušim doma i sanjarim o tome da ću jednog dana oformiti neki mali bend.
Kako si proživjela ove dane “karantene”?
– Pokušala sam biti produktivna. Prvih tjedan dana je bio period prilagodbe, a onda sam si složila neki dnevni raspored. Krenulo je naravno s ogromnim proljetnim čišćenjem, a onda je fokus prešao na čitanje, gledanje filmova i serija i malo zoom sastanaka i volontiranja. Sudjelovala sam i na Filmskoj naSTAVi u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza tako da mi nije bilo dosadno.
Rekla mi je jedna tvoja prijateljica da te obavezno pitam za tvoj najdraži R1 račun pa evo za kraj razgovora i tog pitanja. I tko uopće ima omiljene R1 račune?
– Haha, znam, malo je čudno! Ali priča je takva. Uglavnom, kad se
dugo godina motaš oko udruga naučiš da sve moraš kupiti na R1.
Kako su festivali i snimanja dosta nepredvidljivi i artikli koje
kupuješ znaju biti pomalo nepredvidljivi. Tako je moj najdraži R1
račun sa snimanja Two Dead Minutes. Radilo se o računu na kojem
se tada nalazilo paket AA baterija i 4 litre mlijeka. Kada sam
rekla da mi treba R1 račun na Kinoklub Karlovac reakcija je bila
stvarno za pamćenje, pogled pun čuđenja… na prvu nisam ni
shvatila što se oni tako čude, dok nisam povezala da nije baš
svima potpuno normalno što se sve kod nas događa. A bilo je
jednostavno, baterije su nam trebale za snimalicu zvuka, jer,
eto, tako smo organizirani da smo zaboravili napuniti baterije
prije snimanja, a 4 litre mlijeka je trebalo, jer smo glumicu za
jednu scenu odlučili snimati u kadi s mlijekom.
Jedno uobičajeno jutro i snimanje kod Ksenije u stanu koji
je i prije toga bio omiljen filmski set kinoklubaša.