Demetra Dimitrova 21-godišnja je studentica iz glavnog bugarskog grada Sofije, koja je već dva mjeseca u našem gradu kao volonterka u udruzi Carpe Diem, odnosno Centru za mlade Grabrik. Pandemija koronavirusa nije je zaustavila, naprotiv, u neku ruku je bila i dodatna motivacija.
– Nije me bilo strah zbog pandemije, čak mogu reći da me to dodatno motiviralo da potražim neki ovakav posao. U Bugarskoj bi provela ljeto ne radeći ništa, a iako mi je ovo prvi angažman ovakvog tipa oduševljena sam, da mogu provesti život radeći na ovakvim i sličnim projektima odmah bih pristala. Oduševio me i Karlovac, evo najiskrenije ti mogu reći da bih ostala zauvijek u njemu.
Nije ti premali? Ipak si iz Sofije koja je veća i od Zagreba…
– Ma uopće nije mali. Jako mi je lijepo ovdje i primijetila sam baš to u razgovoru s ljudima, drago im je da mi je lijepo, svjesni su i dobrih stvari ovdje, ali ponekad gunđaju da je mali, da nema puno sadržaja… ali to uopće nije istina. Mi na Balkanu smo svi skloni misliti da je drugdje bolje i sad ću ja dijelom upasti u isti obrazac, ali makar dolazim iz milijunskog grada ne vidim da je Karlovac “mali” u odnosu na Sofiju, imate dobre dućane, strašno puno zelenila, time sam oduševljena, kod nas je sve betonirano, jeftino je…
Jeftino? Uvijek sam imao dojam da je Bugarska jeftina…
– Manji gradovi možda, Sofija je puno skuplja od Karlovca.
No, kako si zapravo odabrala baš Karlovac?
– Mislim da je tu priča jednostavna i slična kod svih volontera. Svidio mi se projekt. Željela sam otići negdje ovog ljeta u okviru EVS-a (Europske volonterske mreže), pretraživala sam projekte i ovaj me privukao. Tu sam na neki način uskočila kao zamjena na 3 mjeseca, inače bih ostala i godinu dana što bih voljela, ali tako je kako je.
Što zapravo radiš?
– Radionice, promotivne video materijale o samom EVS-u, sudjelujem u nekim drugim projektima udruge i centra… imam ciklus radionica japanskog jezika, odradili smo četiri i još nas čeka peta u rujnu.
Od kuda japanski i kakav je interes Karlovčana za japanski?
– Pa interes je velik, ja sam jako zadovoljna, pogotovo u ovo doba virusa, ima 20-ak polaznika i veseli me to, iako sam mislila da se neću baš vraćati japanskom. Znači od kuda japanski… učila sam ga tokom srednje škole, privukla me japanska kultura i jedno vrijeme sam mislila da ću i nastaviti s tim, no prije upisivanja fakulteta dogodila mi se velika ljubav prema arapskoj kulturi i tako sam sada na arapskim studijima. Tri godine i interes i ljubav nisu ništa manji, bojala sam se da ću s vremenom izgubiti interes, ali nisam.
Jesi li bila u Japanu ili negdje u arapskom svijetu? Vidiš li se u budućnosti možda u nekom od tih krajeva?
– Nisam bila u Japanu, dosta je komplicirano doći do njega, a sada s pandemijom je još gore. Od arapskih zemalja bila sam u Tunisu i na Malti, koja danas naravno nije arapska zemlja, ali ima bogatu povijest koja je vezana i uz arapsku kulturu pa je bilo zanimljivih mjesta za istraživati. No, bez obzira na moju ljubav prema arapskoj kulturi ne bih tamo nikada mogla živjeti. Realna sam. U nekoj arapskoj zemlji hapsili bi me 15 puta dnevno (smijeh).
A što se tiče boravka u Hrvatskoj, jesi li posjetila nešto osim Karlovca?
– Bila sam u Zagrebu, a sada u rujnu idemo u Osijek. Velika mi je želja bila otići na more, ali nisam baš željela ići sama, a nije se poklopilo da netko od ljudi iz centra ili drugih volonterki može ići. Još uvijek se nadam da ću otići i da se vrijeme neće previše pokvariti.
Jesi li se bar okupala u Korani?
– Jesam jesam, jako je lijepo. I ne samo kupala nego sam se uspjela i razbiti i povrijediti pa mi kažu da sam sad prava Karlovčanka.
Bugari su također južni Slaveni, jesi li “pohvatala” što od jezika?
– Jesam, čak dosta. Puno razumijem i mislim da bi čak mogla komunicirati potpuno normalno s ljudima, ali uglavnom se držim engleskog, jer je lakše. Prednost slavenskih jezika su, naravno, sličnosti, nedostatak je što ima riječi koje imaju potpuno drugačije značenje, iako su iste. Onda možda bolje da pričam na engleskom nego da lupim neku glupost (smijeh).
Kad spominjemo “ljude” jesi li stekla i neka prijateljstva, pogotovo izvan Centra?
– Naravno s ljudima iz Centra da, a izvan tako-tako, više online. Čudno je vrijeme, mnogi se paze virusa, više su online nego vani…
Rekla si da si jako zadovoljna projektom i općenito volontiranjem, pretpostavljam da onda planiraš i neka nova volonterska iskustva?
– Planiram, vrlo vjerojatno, iako je opet taj glupi virus problem, teško je naći projekte, putovati, sve više zemalja ili opet zatvara granice ili zahtijeva samoizolaciju.
Kakvo je stanje trenutačno u Bugarskoj? Čeka li tebe samoizolacija po povratku?
– Stanje u Bugarskoj je loše, imamo velik porast slučajeva, ali mislim da nema obaveze samoizolacija po povratku iz Hrvatske. No, problem je kako ću se uopće vratiti, već je nekoliko aviona za koje sam imala rezervirane karte otkazano. Ima vremena do 1. listopada, ali svakako da to čini čovjeka nervoznim.
Što ti najviše nedostaje iz Bugarske?
– Pa, ništa (smijeh). Mislim, neke drage osobe naravno, ali što se tiče nekih specifičnih stvari Bugarska i Hrvatska su zapravo jako slične, nije da sam došla u potpuno drugu kulturu i da nemam pristup svojoj. Ima i nekih razlika, naravno, ali nisu posebno bitne. Pitaju me ljudi za bugarsku hranu, predstavila sam ponešto i na prezentaciji svog grada i zemlje na terasi ispred Centra, ali što da kažem, bugarsku hranu jedem 21 godinu, ne fali mi zato jer nisam dva mjeseca tamo. U glazbi imam jako širok ukus, puno toga mi se sviđa, a danas u doba interneta glazba ti i ne može nedostajati, sve nam je dostupno.
Što radiš u slobodno vrijeme, kako ovdje tako u Bugarskoj?
– Ovdje je dobro što je projekt takav da imamo dosta slobodnog vremena. Radimo od ponedjeljka do petka i sve je dosta fleksibilno, a vikendi su slobodni. Što se tiče nekih mojih interesa volim pisanje, pišem svašta iskreno rečeno i imam i nekih nedovršenih projekata na koje nikako da se prisilim da ih zaista i dovršim. Pišem i blog o arapskoj kulturi. Jako volim fotografiju, kako samo fotografiranje tako i različite oblike obrade fotografija.
Vidiš li se u budućnosti onda u nekom umjetničkom smjeru ili ipak u onom što studiraš?
– Ne znam, najbolje je i jedno i drugo. Što se tiče nekog baš zanimanja, nakon faksa mogu biti učiteljica, novinarka, dosta toga…a najdraže bi mi bilo da budem politički analitičar. Ali opet, što ja znam, mlada sam još dovoljno, ne znam gdje će me život odvesti.
Ako uopće bude aviona da te odvedu!
– Da, hahaha!
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr
Foto: Lukas Šomek