Ne samo ako živite u Karlovcu, već ako imate djecu koja su osnovnoškolskog pa i srednjoškolskog uzrasta – teško da niste čuli za Bojanu Meandžija i njen roman “Trči! Ne čekaj me…”. Ako imate djecu tog uzrasta, bit ću slobodan pa nagovijestiti, uskoro teško da će biti moguće da niste čuli i za Mariju Meandžija i njen prvijenac “Oyoo: Rođen na cesti”, istinitu priču o spašavanju ptića, ali i o ljudskosti koja nam je svima potrebna. Iako, na naslovnici piše da je riječ o zajedničkom radu sestara pa krećemo i s tim pitanjem…
MARIJA: Pa je, zajednički je, ja sam zapravo “kuhala” dugo u glavi ideju o toj priči, koja je potpuno istinita, dakle sve to se dogodilo baš onako kako piše u knjizi i onda sam jednom napokon sjela i napisala sve to. Dala sam Bojani, koja ipak ima puno više iskustva da to malo pregleda, uredi, revidira…
I nastala je knjiga?
MARIJA: Nastala je knjiga, mada ja nisam imala pojma da nastaje!
BOJANA: Haha da, to je bilo jedno moje iznenađenje za Mariju. Kad sam donijela njen tekst u Alfu kasniji urednik knjige se oduševio i rekao da to moramo tiskati, ja sam se složila, ali uz uvjet da ni u kojem slučaju ne kažu Mariji sve dok knjiga ne bude gotova. I eto, u četvrtak je sve bilo gotovo i pozvonila sam, predala joj paket i…
MARIJA: … i to je najveće i najljepše iznenađenje koje sam doživjela u životu!
Knjiga ima i zanimljiv dodatak…
BOJANA: Da, na kraju je QR kod koji otvara videosnimke događaja koji su opisani u knjizi. Marija i ja smo jako sklone tom dokumentiranju svega što nam se događa, a u ovom slučaju to se pokazalo kao jako zgodno za “ubacivanje” u knjigu i vjerujem da će i čitateljima, posebno najmlađima, to dodatno približiti priču.
MARIJA: Sigurno hoće, jer ja sam knjigu već testirala sa svojim mališanima u Dječjem vrtiću Duga Resa i točno se vide dodatne i dublje reakcije. Svidjela se njima i priča, pozorno su slušali, ali kada su onda nakon svega vidjeli sve to u video obliku to ih je tek potpuno zaokupilo.
To je prvi puta da si se odvažila na neki spisateljski poduhvat?
MARIJA: Pa je, barem ovog tipa. Naime, u vrtiću često radim na predstavama s djecom, još dok sam bila pripravnica starije kolegice su me “gurnule” u rad na predstavi “Kaputić za ježa”, svidjelo mi se i kasnije sam se sama prihvatila toga. Radili smo “Snježno kraljevstvo”, “Trnoružicu” i zasad posljednje “Snjeguljicu i sedam patuljaka”, gdje smo se malo i poigrali s originalom i napravili moderniju verziju. Djecu veseli, mene veseli, a i ljudi su zadovoljni, igrali smo predstavu za djecu i roditelje, ali i za druge vrtiće pa i za građanstvo.
Imaš li neke kazališne korijene?
MARIJA: Ja sama nisam glumila nikada, do ovih predstava u kojima i ja uvijek imam ulogu, najčešće glavnog negativca haha, no obiteljsku tradiciju imamo, mama Dragica je dugo glumila u kazalištu, bila je i u predstavama s danas velikim glumačkim facama kao što je Danko Ljuština…
Tebi je ovo prvijenac, a Bojana je također još na prvijencu, ali koji već godinama ne prestaje privlačiti pažnju i buditi emocije kod gotovo svih generacija…
BOJANA: E pardon, morat ću te ispraviti, istina je da je ovaj roman stvarno uvijek u prvom planu, ali još sam prije njega objavila “Velikog kraljevića”, koji mi je jednako drag. No, “Trči! Ne čekaj me…” koji je prvo objavljen u izdanju Gradske knjižnice Ivana Gorana Kovačića pod imenom “Moje” je zaista nešto posebno i nešto što je, evo, i dalje aktualno.
Prošle su već godine od izdavanja, ali ne prestaju pozivi na promocije, znaš li koliko ih je ukupno bilo?
BOJANA: Znam. Odnosno, sve imam točno zabilježeno, no morat ću malo svesti sve te brojke. No, mogu ti reći da je bilo oko 900 promocija…
900!? Pa jel ima neka škola gdje nisi bila?
BOJANA: Haha, pa vjerojatno ima, ali stvarno sam obišla cijelu Hrvatsku, a i ne samo Hrvatsku, prošla sam dosta Bosne i Hercegovine, bila sam u Sloveniji, a knjiga je predstavljena i na jednom od najvećih i najpoznatijih sajmova knjiga u Frankfurtu i mogu reći da mi je to svakako jedno od ljepših i dražih sjećanja, kada vidiš da neke velike face iz, ne znam, Penguina i sličnih izdavačkih kuća, šmrcaju uz predstavljanje moje knjige…
Djeca odrastaju, stižu nove generacije pa će promocija sigurno biti još, jel imaš nešto isplanirano za jubilarnu tisućitu?
BOJANA: Imam planova i svakako se nadam da ću zaokružiti tu brojku, a kao što i sam kažeš, dolaze nove generacije, roman je sada i u izbornoj lektiri, ulomak je i u udžbeniku iz hrvatskog jezika od 5. do 7. razreda kada se obrađuje tematika Domovinskog rata… pa će vjerojatno biti i interesa. Uostalom, evo i ovih dana sam imala jednu književnu promociju, po prvi puta u online obliku, u skladu sa svime što se nažalost događa oko nas, no bilo je jednako lijepo kao i uživo. Riječ je o djeci iz OŠ Dubovac, koja su prvo čitala knjigu i napisala mi pisma, bilo je stvarno lijepo.
MARIJA: Kada je imala prvu veliku promociju imala je tremu i bojala se da neće napuniti Dom HV i govorila da smo ludi, da nismo trebali u tako veliku dvoranu, ali kao što znaš, sve je bilo puno do posljednjeg mjesta. Mogli bi tisućitu opet u HV-u?
BOJANA: Može! Ili možda u Lisinski?
MARIJA: Može i to, haha.
Ima i zgodna priča o tome kako djeca slušaju tvoje zamolbe vezano uz neke dijelove knjige…
BOJANA: Haha je, to je istina, mnogima je često upečatljiv dio s kajganom koja mi je kao klinki u podrumu bila najfiniji zamislivi obrok. I onda ih zamolim da večeraju kajganu i razmisle o tome da je puno djece u svijetu koja te večeri nemaju mogućnost pojesti nešto… i stvarno to rade, dobijam hrpe fotografija i snimaka. Zamolim ih i da ako će ikada pomagati nekom da mu ne doniraju hranu ili odjeću i obuću koju ne bi sami jeli ili nosili i na kraju da zapamte i nikada ne zaborave misao da je obitelj najtopliji pokrivač kada ti je najhladnije.
Uz toliko puno susreta je li ostala neka reakcija, emocija, pitanje… koje ti se posebno urezalo u sjećanje?
BOJANA: Hm, možda ćeš se začuditi, ali neću odabrati nekog mališana. S djecom je uvijek prekrasno, ali bilo je i književnih promocija sa srednjoškolcima i nikada neću zaboraviti predstavljanje među maturantima u Gimnaziji Sesvete. Bila sam i sama skeptična, znam kako je u toj dobi, hormoni luduju, briga te za neke emotivne priče… ali nakon predstavljanja prišao mi je taj dečko, kršan, 2 metra, i rekao da je došao očekujući da će se dosađivati i jedva čekati da i to prođe, ali da sam mu promijenila pogled na puno toga i da mu je jasno koliko su nevažne stvari koje je dosad smatrao važnima.
MARIJA: Super je i priča da je naš podrum pretvoren u turističku lokaciju! Naime, učenici iz Rijeke koji su čitali knjigu i kod kojih je Bojana imala promociju, na putu u Vukovar odlučili su posjetiti i našu zgradu i podrum! Dva autobusa su se tu parkirala, razgledali drvarnu koja je ista kao onda, čak su i neki predmeti poznati iz knjige tu…
Roman bi trebao zaživjeti i na kazališnim pozornicama?
BOJANA: Da, i tome se isto jako veselim. Zaprešićki Max Teatar ima predstavu na osnovu romana u programu za 2021. godinu, nadam se da korona neće ometati normalan rad na predstavi, koja je ionako dosta zahtjevna za prebacivanje u kazališni oblik. Sama ekipa rekla mi je da je to jedan od najzahtjevnijih komada na kojem su dosad radili, probe će početi u siječnju i nadam se da ćemo s dolaskom ljepšeg vremena svi moći odahnuti i od prijetnje virusa i opustiti se uz predstavu.
MARIJA: A onda je još ostao film!
Ima tih ideja?
BOJANA: Pa meni je to velika želja i mislim da je zahvalno za film. Čak sam napisala i scenarij, imala sam ozbiljna razmišljanja o tome, pričala sam i s našim slavnim “oskarovcem” Brankom Lustigom, koji je bio jako dirnut knjigom i rekao da je to zaista pravi filmski materijal.
MARIJA: Nadamo se da je javio Spielbergu, haha, evo možda i Bojana dođe do Oscara jednom!
BOJANA: Već imam spreman govor haha.
Pitanje za obje – spremate li nešto novo?
BOJANA: Imam u ladici neobjavljenu, ali dovršenu zbirku stihova u prozi, ne znam hoće li i kada doći na red za objavljivanje. I pišem, ali moram priznati da malo previše skačem s jedne na drugu ideju, trenutačno radim na ni manje ni više nego četiri romana i onda, razumljivo, niti jedan još nije dovršen, morat ću pronaći vremena i posvetiti se tome još ozbiljnije. Iako, svi su fikcijski, a ljudi su naviknuti od mene, pa evo sad i Marije, na autobiografske i nimalo izmišljene niti uljepšane priče pa se malo bojim hoće li mi netko vjerovati da se neke stvari nisu dogodile i da je to sada stvarno fikcija haha.
MARIJA: Ja imam spremne još dvije priče. Mislim, spremne su u mojoj glavi pa također trebam pronaći vremena i dočekati inspiraciju da ih sastavim. Bit će u sličnom stilu, opet je riječ o životinjama i opet potpuno istinito.
Kako u poslovnom smislu provodite ovo pandemijsko vrijeme?
MARIJA: Kao što sam rekla, radim u vrtiću i, eto, stvarno sam imala sreće da me virus zaobiđe, iako je u vrtiću s djecom uvijek moguće da se pojavi netko bolestan. Radimo, igramo se, družimo, pokušavamo da nam bude što ljepše i veselije unatoč zeznutim vremenima. Srećom i virus za djecu obično nije opasan pa ako se netko i razboli brzo nam se vrati i najbolje nam je kad smo svi na okupu.
BOJANA: Izdavačkim kućama je ovo sigurno jako teško i zahtjevno vrijeme, ali nama je, recimo, pomoglo što smo imali stvarno puno posla, jer Alfa izdaje i mnoge školske udžbenike pa smo radili na prebacivanju svega toga u online oblik kako bi pomogli i djeci i nastavnicima u pripremanju online nastave. Što se izdavaštva tiče, sigurno da posao trpi zbog pandemije, ali trudimo se nastaviti s radom, a i ljudima u ovakvim vremenima može pomoći i dobra knjiga.
Izvan pisanja i posla, imate li kakve preokupacije?
MARIJA: Meni je odbojka preokupacija cijeli život! Igrala sam dugo za školu, trenirala sam i u ŽOK Karlovac, no zbog ozljede kičme sam morala prestati, no baš pred ovu pandemiju sam počela opet intenzivnije s rekreativnim igranjem odbojke, prvo u dvoranama, a onda ljeti i na pijesku. Sada je nezgodno, jer se ne može ni u dvorane, a prehladno je i na otvorenom pa sam već nervozna i jedva čekam da se ukaže prilika da negdje zaigramo.
BOJAN: Ja nisam nikada trenirala odbojku, ali Marija me sada povukla za sobom pa, eto, mogu reći da je i meni to postala preokupacija u slobodno vrijeme!
Razgovarao: Darko Lisac