Mlada Gruzijka Ana Kaciashvili predstavila nam se nedavno u Centru za mlade. Unatoč pandemijskim uvjetima odaziv je bio dobar, raspoloženje lijepo, a Ana je samo učvrstila svoje dobre dojmove o gradu u kojem će živjeti godinu dana. A, malo je nedostajalo da do Karlovca i ne uspije stići, iako je već promišljala i o mogućnosti da dođe kao turist, ako već ne može u predviđenom EVS angažmanu. Ipak, na kraju je sve dobro završilo.
– Da, na kraju sam došla kao volonterka, iako se sve ove godine odvijalo tako čudno i komplicirano zbog pandemije koronavirusa da sam si dolazak u Karlovac već postavila kao glavni cilj i zadatak, da je na kraju propao ovaj angažman došla bi kao turistica, jer sam odlučila da virus i kriza ne smiju pobijediti haha.
Kako se sve to odvijalo?
– Pa, u Karlovac sam trebala doći još u ožujku i sve je bilo spremno, kupila sam avionsku kartu u veljači i pripremila se za put i u tom prvom pokušaju se dogodilo da sam se doslovno s aerodroma vratila kući, jer je let otkazan. Mislila sam da ipak to sve neće tako dugo potrajati i uzela sam novu kartu za travanj, ali opet ista priča, odgoda za odgodom, otkaz leta za otkazom… Tu sam već mislila da će sve propasti i na ljeto sam se bavila idejom da dođem kao turist, već sam puno proučila o Karlovcu, svidjelo mi se i željela sam ga vidjeti uživo, no EVS je ipak omogućio prebacivanje cijelog projekta i tako sam na kraju ipak došla u Centar za mlade.
Kada si stigla?
– Početkom listopada, a ostajem punu godinu dana i veselim se tome, a svakako se nadam da će što prije i okolnosti biti povoljnije i da će život biti opušteniji i normalniji.
Kako si se zapravo odlučila za Karlovac i Hrvatsku? Imaš li već iskustva s volontiranjem?
– Ne, ovo mi je prvi puta. Zapravo, ovo mi je prvi puta ne samo da volontiram, već i da letim avionom i da sam otišla negdje malo dalje od Gruzije, dosad sam samo putovala po svojoj zemlji i bila sam u susjednom Azerbajdžanu. A, kako sam se odlučila… u Gruziji sam volontirala po nekim događanjima, filmskim i foto festivalima i na sličnim stvarima, ali to su bili jednodnevni ili tjedni angažmani. EVS je, pak, u Gruziji dosta razvijen i popularan među mladima, slušala sam prijatelje o njihovim iskustvima i svi redom su bili oduševljeni i tako sam odlučila i ja isprobati. A kako Karlovac? Pa to je gotovo nevjerojatno, pripremila sam se za istraživanje svih mogućih projekata, lokacija… i prvi projekt koji sam vidjela je bio karlovački, svidio im se, odmah sam se prijavila i planirala poslati još neke prijave, ali i odgovor je stigao jako brzo i sve smo još brže dogovorili.
U Tbilisiju si završila fakultet i onda odlučila na put, ili?
– Da, diplomirala sam međunarodne odnose i onda krenula na magisterij lingvistike i osjetila da jednostavno to ne želim. Razmišljala sam što ću sad, što ću dalje i jednim velikim dijelom i ovaj volonterski angažman je dio te priče, godinu dana za promišljanje što ću kasnije…
U Tbilisiju si i rođena?
– Da, “born and raised” haha. Cijeli život sam tamo, tako da je i s te strane ovo ugodna promjena.
S druge strane, Tbilisi je veći i od Zagreba, koliko ti to eventualno pretpostavlja nedostatak?
– Nimalo! Ovdje sam već mjesec i pol i mogu reći da mi je stvarno jako lijepo, a i ovo na što aludiraš je zapravo nepostojeći problem. Znam da ljudi u manjim gradovima ponekad imaju dojam da im nešto nedostaje i da nemaju neke stvari, ali ja to u Karlovcu zaista ne osjećam, još nisam naišla na nešto da mi nedostaje, imate puno trgovina, barova, što mogu naći u Tbilisiju mogu i ovdje. Ovo je jako korisna promjena, ali i jako ugodno iznenađenje, jako mi je lijepo u Karlovcu. I da se ne shvatimo krivo, volim ja Tbilisi i to je jako lijep grad, divan je i svima preporučam da ga posjete ako će imati priliku, u paraleli s Karlovcem mogu reći da je pun zelenila, ali isto tako moram priznati da je možda ipak malo prevelik i to ima određene posljedice u ugodnosti i udobnosti života.
Jesi li vidjela još nešto od Hrvatske?
– Bila sam u Zagrebu, more i obalu “čuvam” za ljetne mjesece, sada preko zime ako situacija dozvoli planiramo obići još neke dijelove kontinentalne Hrvatske.
Govoriš u množini, pretpostavljam da misliš na ostale volontere? Koliko vas je sada tu?
– Nakon svih peripetija i problema ispalo je da sam zapravo prva došla. Nakon toga mi se pridružila kolegica iz Francuske, a i mi i ljudi iz Centra za mlade i Carpe Diema se trudimo na sve načine omogućiti dolazak treće volonterke iz Maroka. U cijeloj ovoj situaciji njoj je ispalo najproblematičnije doći do Hrvatske, no nadam se da će ipak uspjeti i uskoro nam se pridružiti.
Što je zapravo projekt na kojem radite u Karlovcu?
– Promocija mobilnosti mladih prije svega. Uključiti što više mladih u EVS i projekte, što je pogotovo danas teško uz pandemiju koronavirusa, ograničena putovanja, kod mnogih sigurno i strah, bilo kod mladih bilo kod njihovih roditelja… dakako, bit će i drugih aktivnosti pored toga, već je održana interkulturalna večer na kojoj sam predstavila Gruziju, bilo je lijepo. Jedva čekam da se situacija popravi pa da upoznam i lokalnu umjetničku scenu malo bolje, želim čuti karlovačke bendove, vidjeti što rade fotografi, slikari…
Na interkulturalnoj večeri obično se predstave i nekakvi gastronomski specijaliteti, gruzijska kuhinja dosta je specifična i cijenjena, nedostaje li ti? Što ti, zapravo, najviše nedostaje iz Gruzije dok si ovdje?
– O da, nedostaje mi hrana! Ne žalim se na hrvatsku hranu, naprotiv, ali Gruzijci su zaista ponosni na svoju kuhinju i njene specifičnosti i mogu reći da je to zbilja jedna stvar koja mi jako nedostaje. Gotovo i najviše, osim sestre, imam prekrasnu 15-godišnju sestru, pametnu i lijepu i nju mi je bilo najteže ostaviti, pogotovo sad u ovoj situaciji. I fale mi prosvjedi!
Prosvjedi? Pa nađe se i kod nas razloga…
– Haha, znam, vjerujem! No, u Gruziji su nedavno završeni parlamentarni izbori na kojima je bilo jako puno nepravilnosti i u cijeloj zemlji su svakodnevni veliki prosvjedi. Nažalost, malo toga je u medijima ovdje, razumijem da su američki izbori u cijelom svijetu bili top tema pa je ovo palo u zapećak, no događaju se dosta velike stvari, znam da su svi moji prijatelji i prijateljice na prosvjedima i jako jako mi nedostaje da nisam tamo s njima.
Znači tako, a socijalna distanca ništa! Šalu na stranu, kakva je situacija s pandemijom u Gruziji?
– Loša. To mi je isto malo nezgodno, jer se brinem za svoje naravno. Ironično je da je svo ono vrijeme dok sam bezuspješno pokušavala doći do Hrvatske, u Gruziji situacija bila izvrsna, jako dugo smo bili zelena zona i praktički od početka pandemije pa sve donedavno smo imali jako mali broj slučajeva. Sada je to buknulo kao i drugdje u Europi, preko 2000 slučajeva dnevno.
Koliko si uopće uz pandemiju i mjere uspjela upoznati ljude u Karlovcu? Znaš li nekoga izvan Centra za mlade?
– Uspjela sam i mogu se samo nadovezati na dobar dojam o gradu da stvarno volim Karlovčane! Ljudi su jako susretljivi i jako su spremni pomoći, sami se nude kada čuju da sam iz Gruzije da će mi pokazati što god treba, da pitam ako nešto ne mogu pronaći ili ne shvaćam, većinom jesam u kontaktu s ljudima iz udruge i centra, ali upoznala sam i nešto drugih Karlovčana i Karlovčanki, a nadam se da će uskoro i prilike biti takve da ćemo se više susretati i družiti na ulicama i na raznim događanjima.
Jesu li velike razlike između Hrvata i Gruzijaca?
– Nisu uopće! Barem među mladima, puno pijete kao i mi haha, pušite… joj sad ovo zvuči kao da su same gluposti slične, ali nije tako, recimo osjetila sam da ste bliski s obiteljima, to je nešto što je važno i Gruzijcima, a nije tako svugdje. Ono što je razlika, a ide u vašu korist je fantastično poznavanje engleskog, nemam zaista ni najmanjeg problema gdje god da dođem. U Gruziji mladi isto dobro znaju engleski, ali već nakon nekih 30-35 godina dolaze generacije koje su jako slabe u engleskom, jer su u školi uglavnom učili ruski.
Jesi li naučila štogod hrvatskog?
– Mogu se snaći s najosnovnijim stvarima, voljela bih naučiti i više. Inače radim i kao prevoditelja s engleskog i ruskog na gruzijski, a ima naravno i nekih sličnosti ruskog i hrvatskog kao slavenskih jezika tako da mi nije preteško. Godinu dana ću biti tu, nadam se da ću naučiti puno toga.
Dobro si nas ishvalila na svim razinama, vrijeme je da nam malo nahvališ Gruziju! Preporučaš li posjetu?
– O da, svakako! Gruzija je prekrasna zemlja, a u današnje vrijeme nije naodmet spomenuti nešto što će vam sigurno dobro doći kao podatak, a što je meni recimo jedan minus u Hrvatskoj. Naime, za vas će Gruzija biti jako jako jeftina. Evo, piješ kolu, to je u Tbilisiju 2 kune, cigarete do maksimum 10 kuna, kruh ispod 2 kune… A, sama zemlja je divna, vrlo raznolika, s prekrasnom prirodom. Svakako bih preporučila posjet Tbilisiju, povijesna planinska regija Svaneti je nešto zaista posebno, isto vrijedi i za Kazbegi koji ima i status nacionalnog parka. U Gruziji se zapravo može naći sve, morska odmarališta, skijaški resorti, mjesta na kojima se susreću more i planine. Nažalost, prometna povezanost s Hrvatskom je dosta loša, no tko voli putovanja i avanturistički je raspoložen neće ni najmanje pogriješiti ako se odluči posjetiti moju zemlju.
A, od gruzijske kulture, glazbe… rekla si da jedva čekaš naše bendove pa preporuči nam par vaših, kao i ponekog pisca recimo?
– Tko je i u glazbi avanturistički raspoložen mogu mu svakako preporučiti neke gruzijske bendove i, iskreno rečeno, mislim da je gruzijska glazba dosta dobra iako je slabo poznata u Europi. Ima dobrih bendova, recimo od novih bih preporučila Kill Ages, ili od malo starijih Afternoon Version. Od pisaca znam da je u Hrvatskoj prevođen Shota Rustaveli, on je veliki srednjevjekovni pjesnik i od svjetskog značaja i za njega vjerojatno svi ljubitelji književnosti znaju. Od ostalih, hm, na hrvatskom ne znam može li se još nešto naći, ali na engleski je dosta prevođen Dato Turashvili, on mi je jedan od najdražih pisaca, posebno bih preporučila njegov roman “Flight from the USSR” u engleskom prijevodu…
E pa bit će ti drago čuti da ga imamo i prevedenog! Ali kao “Smrt u trapericama”…
– Stvarno!? Svi brzo na čitanje haha! I prijevod ima donekle smisla, u gruzijskom originalu knjiga se zove nešto kao “Generacija u trapericama”…
Razgovarao: Darko Lisac