Danas su stvari drugačije, nametnuli smo se, danas oni nas zovu, imamo komunikaciju i na nacionalnoj razini, potporu od zaklada kao što su Kultura Nova, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, uključeni smo u Clubture, podupire nas i Ministarstvo kulture...
Denis Mikšić jedna je od ključnih figura na području karlovačke nezavisne scene u najširem smislu. Nekadašnji glazbenik, danas organizator koncerata i festivala, počevši od “Nepokorenog grada” koji je 2006. na neki način razbudio potpuno učmalu gradsku scenu i od kojeg je krenuo zaista pravi val događanja i aktivnosti. Ipak, uz iznimno aktivnu udrugu KA-Matrix, u posljednje vrijeme jedan od ključnih projekata na kojima radi s ekipom iz KAoperative je “Hrvatski dom u centru” u okviru kojeg je nastao i sjajni Urbani park, a u konačnici bi trebao zaživjeti i obnovljeni Hrvatski dom kao društveni i kulturni centar za sve građane.
– Lockdown je utjecao na sve pa tako i na nas, iako mogu reći da smo u neku ruku imali i sreće što se tiče “tajminga”. Glavni projekt u 2020. godini svakako je bilo uređenje Urbanog parka i pandemija i epidemiološke mjere su utjecale na kašnjenje projekta, jer smo očekivali da će već krajem svibnja radovi biti pri kraju. S druge strane, sve je dovršeno u idealnom trenutku kada su već počinjale nove mjere i kada je bilo jako malo događanja u zatvorenom prostoru pa je u Urbanom parku u jesenskim mjesecima bilo možda i življe nego što smo planirali. Odradili smo puno toga, bilo je dosta interesa za programe, u nekim stvarima smo se i referirali na situaciju kao što je po meni dosta uspješan i zanimljiv performans za biljke.
Otpao je “Udar groma”, festival koji je s vremenom zaživio i postao neizostavan dio karlovačke ponude, planirate li ga već za ovu godinu ili ste još oprezni zbog mogućih mjera?
– Planiramo i nadamo mu se, veći festivali se već sada odgađaju po cijelom svijetu, ali vjerujem da će se, barem u toplijim mjesecima, moći raditi manji projekti. I za “Udar groma” imamo dvije varijante spremne, jednu u recimo punom obliku, drugu u manjem i skromnijem, nadam se da ćemo moći odraditi jednu od njih. Interes za festival postoji, u stalnoj smo komunikaciji s bendovima i ljudima iz Zagreba i to mi je drago jer to je nekako i osnovna ideja festivala – mali festival “od scene za scenu” tako da na neki način bendovi aktivno sudjeluju u cijeloj priči, nisu samo gost koji dođe i odsvira, javljaju nam se, preporučaju, isti ljudi sudjeluju s nekim popratnim programima…
Ima i publike?
– Ima, uvijek ima i ono što je posebno zgodno je da to nisu samo Karlovčani, naprotiv, dolaze nam ljudi iz Zagreba, Rijeke, Slovenije, svaki bend na toj sceni ima svoje fanove koji ih podržavaju gdje god da sviraju tako da nije rijetkost da se skupi više ljudi izvana nego domaćih, koji opet dođu podržati neki svoj bend…
Kao organizatori ste zadovoljni ovom razinom festivala ili “sanjaš” o većim stvarima?
– Ne, uopće mi se ne da ići na neke velike stvari. U početku smo imali neke ideje da bi to preraslo u regionalni festival, ali mislim da je ovo baš idealna priča.
Koliko ti nedostaju koncerti kao posjetitelju, pokretač si i FB stranice koja je spajala ljude za odlazak na koncerte u druge gradove pa pretpostavljam da ti je i taj aspekt pandemije dosta nezgodan?
– Kome nije? Naravno da je, fale mi koncerti, ali fale svima, publici, bendovima, organizatorima… Mali bendovi tu puno trpe, iako se puno manje spominju, meni je recimo jako žao što sad ne mogu više vremena posvetiti našem frendu Šlatu i njegovom novom projektu Lillian’s Gish. Mogli smo sad u neko normalno vrijeme dogovarati svirke, malu turneju to je isto dio koji volim raditi, tako je počelo i sa Left to Starve, s tim da njima moja niti ičija pomoć u tom smislu više i ne treba, oni su si stvorili ime od Karlovca do Malmoa, po cijeloj Europi. I njih se moglo pratiti kroz “Udar groma”, prvo su nastupali kao prvi u nekakvom bezveze terminu, pa su druge godine već bili drugi ili treći u lineupu pa su na kraju dogurali do toga da su headlineri.
Na kojem si koncertu zadnje bio?
– Taman prije lockdowna sam uhvatio zadnji dobar gig, extreme metal velikani Belfegor i Suffocation su svirali u Zagrebu par dana prije karantene, to je bio ludi vikend, pretpostavljam da se tada podosta ljudi zarazilo jer je bilo puno većih koncerata, kao da su ljudi znali da su zadnje prilike… čak sam doživio da me kolega na naplatnima pita “pa kaj si i ti bio na Nini Badrić!?” jer je valjda ona bila u Areni pa je bio pojačan promet i prema Karlovcu poslije koncerta, ali sam mu objasnio da sam bio na ipak malo žešćoj svirki.
Da se vratimo Urbanom parku i općenito projektu “Hrvatski dom u centru”, kako si zadovoljan tempom koji se odvija?
– Sve to ima više strana, naša mlada ekipa nezadovoljna je nekim stvarima i dobro je da je tako, mladi su, moraju htjeti i više i brže i logično je da nemaju strpljenja. I neka. Iz svoje perspektive, nakon što sam prošao više faza, više situacija, ne bi bilo fer da ne kažem da su vidljivi pozitivni pomaci. Ni ja nisam posve zadovoljan, jer uvijek može bolje i efikasnije, ali kad se sjetim 1998. kada sam prvi puta došao na Malu scenu, to su ipak dvije različite priče. Nije bilo grijanja, razglas je bio nikakav, struja nekakva “krljava”, Grad nas nije uopće doživljavao, nisu htjeli ni pričati s nama, o nekakvom financiranju da i ne pričamo. Danas su stvari drugačije, nametnuli smo se, danas oni nas zovu, imamo komunikaciju i na nacionalnoj razini, potporu od zaklada kao što su Kultura Nova, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, uključeni smo u Clubture, podupire nas i Ministarstvo kulture…
Pandemija je ipak i tu ostavila traga?
– Je, bili smo uvjereni da će ove godine biti u potpunosti odrađeno lijevo krilo zgrade, mislim da je jako teško da će se to i dogoditi, možemo biti zadovoljni ako se dovrši projektna dokumentacija, odnosno to je nešto što zaista očekujem da se mora napraviti ove godine. S druge strane, opet moram biti i realan, ne samo pandemija nego u ovom kontekstu možda još više i potres, utječu na cijelu priču. I ja bih volio da sve ide brže, ali neka sredstva će biti preusmjerena i koliko god je to nezgodno istovremeno moramo za to imati razumijevanja. Hrvatski dom je jako važan za grad i cijelo društvo, ali neki ljudi nemaju gdje živjeti nakon potresa.
Prostorije KA-Matrixa su duboko u Zvijezdi, jeste li vi imali šteta?
– Jesmo, ali opet se mogu nadovezati na prošli odgovor, jasno mi je da sve mora ići nekim redom. Mi imamo oštećenih par crijepova, tu i tamo malo curi, ali neki su ostali bez cijele kuće.
KA-Matrix provodi i projekt “Hibridni grad”, ide li on po planu ili je i njega poremetila pandemija?
– Hibridni grad ide i mogu reći da mi je cijela ta priča jedna od dražih u ovom trenutku. Skužio sam da me baš veseli trenutno raditi te izložbe, prepoznavati i upoznavati nove mlade umjetnike, predstavljati njihov rad drugima… to mi je baš gušt. Hibridni grad je koncepcijski takav da vjerujemo da ćemo moći odraditi sve planirano, već krajem veljače imamo prvu izložbu/umjetničku instalaciju mlade Zagrepčanke Lucije Marin, tokom godine imamo već dogovoreno gostovanje “Radione”, nastavak glitch radionica, gostovanje Medium Movementa… uskoro ćemo obavijestiti javnost i konkretnije o svemu planiranom.
Surađujete s najširim spektrom generacija, od mališana do umirovljenika…
– Da, mogu reći da smo razvili odličnu suradnju s OŠ Dragojla Jarnević, od koje vjerujem da imamo koristi i mi i oni. Školama je smanjen broj sati likovnog odgoja pa im dobro dođu popratne aktivnosti, mi smo im pritom tu nadomak, osim radionica za same klince već je praksa da dolaze i na druge izložbe koje radimo. Mi smo se, pak, orijentirali na stvaranje publike od malih nogu, dugo se radilo sa srednjoškolcima što je jednim dijelom bilo i pogrešno, jer kada nekom pristupiš tek u srednjoj školi onda ga je teže posve privući, jasno da je bilo i srednjoškolaca koji su se rado uključili i postali i dio cijele priče, ali želimo djecu već od malih nogu naučiti da im je Hrvatski dom mjesto u kojem mogu izraziti svoju kreativnost, gdje se mogu zabaviti, gdje mogu i sami pokretati neke stvari…
Pandemija je vjerojatno ipak zaustavila projekte s umirovljenicima…
– Da, nažalost. To je bilo zgodno, i odaziv je bio dobar i oni su stvarno s veseljem pristupali svemu tome. Nisu to zapravo samo umirovljenici, išli smo na generaciju 55+ koja je nekako ispala u posljednja 2-3 desetljeća iz vida svima kada je u pitanju društveni život. Napravili smo i mjuzikl s njima, ali kao što si i rekao, sad s pandemijom je ipak to najosjetljivija i najrizičnija skupina pa trenutačno nisu u planu neki konkretni projekti. Kada se sve ovo smiri, zašto ne, vjerujem da će biti novih ideja.
Možda je ostalo malo u sjeni pandemije, ali zaživjelo je i dvorište u Muzi?
– Je, to je isto drag mi projekt, pokazalo se kao zgodno za male svirke, izložbe, predstavljanje fanzina.
SviTAK?
– Da, SviTAK svima nam dobro poznatog Pavla Kocanjera sada ide preko Matrixa.
A, planiraš li 50. broj PLANet magazina?
– Mislim da ne. Prošlo je već pet godina od posljednjeg broja, je bilo ideja da to nekako zaokružimo, da ne ostanemo na 49 brojeva, ali s druge strane sad su ti fanzini zaživjeli i mislim da ipak neće biti jubilarnog pedesetog broja.
Oko nas u uredu su fotke iz povijesti karlovačke industrije, to je još jedan vrijedan projekt iz proteklog razdoblja, nastavlja li se?
– Projekt Virtualnog muzeja karlovačke industrije je pokrenuo Gradski muzej Karlovac, mi smo se rado uključili, bilo je radionica, predavanja, a u javnosti su posebno odjeknule izložbe u Galeriji ZILIK, kako smo to nazvali “kustoski desk Virtualnog muzeja karlovačke industrije”. Sam prostor je ograničen veličinom pa nismo mogli napraviti sve što smo htjeli i što bismo možda mogli u većem prostoru, no na prvoj izložbi predstavili smo kožarsku industriju, a na drugoj metalsku i mislim da je ljudima to bilo zanimljivo. U sklopu toga mogu reći da me jako veseli projekt Ivana Mikšića iz Tvornice turbina koji otvara muzej u bivšoj zgradi Mustada, u kontaktu smo s njim i kontinuirano se radi na tome, tako da to nije prazna priča. Veseli me i sama ideja, mislim da će to biti jako zanimljivo, a mislim da bi svi trebali jako cijeniti i sam taj potez, gledaj, Karlovac ovim dobija svog privatnog mecenu na području kulture, to su stvari koje su jako rijetke u današnje vrijeme, barem kod nas.
Da se vratimo malo na muziku, sviraš li još onako bar za sebe?
– Ne, prošlo me to, sad radije organiziram…
Gdje si sve svirao?
– Prvi bend je bio ROAR i za njega znaju samo najfanatičniji poznavatelji karlovačke scene. Poslije sam svirao u Dog’s Nose te u Slawische Blatter i to je bio bend koji je bio na tragu Laibacha, Borghesie i možda je uz malo više ozbiljnosti i da su se poklopile neke stvari mogao i napraviti puno. Najdulje sam bio u SCUD-u, od 1993. pa tamo negdje do 2010. Radio sam još neke eksperimentalne projekte kao Noise Wall. Super je to iskustvo, ali pred kraj sam već kužio da to nije to, da sviram ono što me zapravo ne zanima, tad sam se već okrenuo drugačijim smjerovima… i zato kažem, danas me puno više veseli izorganizirat neku svirku.
Bio si i Gademz?
– Haha to je bilo skroz slučajno, više sam to promatrao sa strane. Zapravo sam cijeli život navijao za Dinamo i onda je bio jedan super koncert u Rijeci i nisam imao prijevoz i uvalio sam se starijoj ekipi Gademza koja je išla na tekmu s Rijekom. I tamo na Grobniku nas skupili, odveli do stadiona, zatvorili ogradu, ja kažem policajcu “e ja bi sad išao”, kaže on “kud bi ti išao??”, objasnim mu da ja zapravo idem na koncert, samo sam se vozio s dečkima, ali nije upalilo. Tako sam ostao na utakmici. Išao sam poslije i u Varaždin, na neke domaće utakmice, ali nije taj život za mene, prekomotan sam, može bit ne znam kako važna utakmica, ak mi je zima ostat ću doma.
Imaš li neki tajni hobi?
– Tajnih hobija imam masu, ali neću ti pričat o tome jer su tajni!
Ajde bar jedan!
– Evo skupljam naljepnice. Stvarno, pogledaj na vratima. Ima ih iz cijelog svijeta, ova je iz Indonezije… e, volim i dobre ginove, naš mladi i vrijedni kolega Tomislav Augustinčić me upoznao s čarima gin tonika, sad mi je to bolje nego drmnut dve pive…
Kad smo kod mladog i vrijednog kolege, hoće li ove godine biti nastavak njegovih poetskih projekata?
– Tomislav i ja smo se zapravo zamijenili, on je sad preuzeo mjesto koordinatora u KAoperativi, a ja sam preuzeo neke njegove poslove u KA-Matrixu. Što se tiče poezije, ovisit će o sredstvima i mogućnostima, ja vjerujem da će nečeg biti barem u manjem obliku.
Razgovarao: Darko Lisac