Nakon 54 dana puta, mladi Karlovčani Matija Pievac i Josipa Staroveški, članovi PD Vrlovka iz Kamanja, uspješno su prošli Via Adriatica Trail stazu dugu 1100 kilometara od Prevlake do rta Kamenjak u Istri i tako postali najmlađi par koji je to ostvario u zimskim uvjetima. Oboje rade u turističkom sektoru, na neki način na dva različita kraja tog sektora – Josipa kao voditeljica recepcije u Hiltonu, Matija kao vlasnik OPG-a i turističke agencije za pustolovni turizam KAMAT Adventure. Turizam i ljubav prema prirodi ne samo da su ih potaknuli na ovu avanturu, već su, igrom slučaja, u ovim pandemijskim vremenima zapravo i pomogli da ona bude ostvarena.
JOSIPA: Pa čudno je to, svi smo pogođeni ovom pandemijom na mnogim razinama, ali uz sve probleme koje nam je donijela, u ovom konkretnom poduhvatu pandemija nam je išla na ruku. Naime, da je situacija normalna ne bi bilo nikakve šanse da dobijem slobodno na poslu, mislim, ne bi bilo šanse ni da zatražim slobodno. Ovako se ukazala prilika i zahvaljujući razumijevanju kolega mogla sam krenuti na ovu avanturu.
MATIJA: Ja sam sam svoj gazda, ali isto tako ne bi mi bilo baš lako, iako je riječ o vremenu van sezone, da samo tako odem i pustim posao. No, trenutne epidemiološke mjere zahvatile su i turističke agencije tako da nismo ni smjeli raditi, zatvoreni smo poput kafića i restorana.
JOSIPA: A onda pred kraj opet frka i skoro da nismo otišli…
Zašto?
MATIJA: Potres. Planirali smo krenuti 1. siječnja, a onda se dogodio potres i sve se zakompliciralo. Uz to, ja sam dugi niz godina član HGSS-a, iako u posljednje vrijeme zbog posla nisam toliko aktivan. Oboje smo pet puta dnevno mijenjali mišljenje o tome hoćemo li ipak otići ili nećemo, na kraju smo praktički par sati prije puta prelomili da ipak idemo.
JOSIPA: Da, odjurili smo u zadnji tren pa smo možda i pogriješili u izboru stvari koje ćemo ponijeti.
Nešto ste zaboravili?
MATIJA: Ma suprotno, ponijeli smo previše, ponijeli smo apsolutno sve što je dolazilo u obzir za put, a pokazalo se da tako nešto ipak nije bilo potrebno.
JOSIPA: Mislim da su nam ruksaci na početku težili i više od 40 kilograma, pogotovo Matijin pa smo onda odbacivali višak, ostavljali u skloništima po putu…
Pretpostavljam iz navedenog da onda i niste dosad imali većih iskustava s ovakvim avanturama? Koliko dugo ste u planinarstvu?
JOSIPA: Ja sam skoro pa potpuno neiskusna, friška sam još u planinarstvu, prije je postojala samo ljubav prema prirodi, Matija ipak ima puno više iskustva.
MATIJA: Da, iako ni ja baš nisam imao ovakve poduhvate. Ja sam u planinarstvu praktički od malih nogu, odmah nakon osnovne sam počeo, tu je i spomenuti GSS, a što se tiče planinarstva bilo je tu i nekih zahtjevnijih uspona po Sloveniji, Austriji, Dolomitima, francuskim Alpama… ali ovo je ipak nešto sasvim drugačije, kontinuirani gotovo dvomjesečni put i napor tako da ne mogu reći da imam iskustva s ovakvim poduhvatima.
Koja je najviša planina koju si osvojio?
MATIJA: Bilo je par vrhova od 4000+ iako ništa zvučno što bi značilo nešto prosječnom čitatelju, nisam ni sam siguran koji je baš najviši.
Vratimo se Via Adriatica Trailu, je li bilo nekih kriznih razdoblja, situacija u kojima ste možda pomišljali i na odustajanje?
JOSIPA: Je, ja sam skoro odustala na samom početku (smijeh).
MATIJA: Da, malo smo neiskusno krenuli, prva dionica na dubrovačkom području je ravničarska i olako smo je shvatili, Josipa je bila u običnim tenisicama, gojzerice smo “čuvali” za prvi uspon i to baš nije dobro završilo.
JOSIPA: I tako sam već drugi dan dobila upalu tetive, sve je nateknulo, nisam mogla tenisicu ni obući.
MATIJA: Srećom, gojzerice ne samo da štite nego i pomažu u takvim situacijama, one su ubrzo i ublažile posljedice i upala se smirila i mogli smo normalno nastaviti.
Dalje je bilo sve u redu?
JOSIPA: Je, osim što nas u drugom dijelu puta vrijeme nije baš štedjelo. Prvi mjesec je bio stvarno prekrasan, mogu reći da je to uz sve napore bilo zaista pravo uživanje, prekrasni pogledi, prekrasni pejsaži, nešto što sigurno nikada nećemo zaboraviti.
MATIJA: Da, sve je teklo gotovo savršeno, zapravo smo u tom prvom dijelu debelo premašili svoja očekivanja i planove, mislio sam da ćemo stazu preći i puno prije nego što smo planirali.
JOSIPA: A onda se vrijeme promijenilo. U drugoj polovici puta stvarno nismo imali sreće i bilo je dosta teško. Kiša, magluština, hladnoća… ako dođu dva-tri sunčana dana onda su praćeni jakom burom.
MATIJA: To nas je dosta psihički iscrpilo, ali nije dolazilo u obzir da odustanemo.
Cijelo vrijeme ste putovali sami, ili je povremeno bilo potpore?
MATIJA: Skoro cijelo vrijeme sami, tu i tamo bi nam netko nakratko pružio podršku, a svakako moramo izdvojiti svoje prijatelje iz PD Vrlovka koji bi nas svake nedjelje dočekali na dionicama na koje smo tada stizali.
JOSIPA: Ne smijemo zaboraviti i online podršku, na Facebook stranicama Via Adriatica Traila su nas zaista brojni ljudi iz cijele Hrvatske i šire pratili, podržavali, “gurali”, davali sve moguće korisne savjete, a na samom cilju nas je ekipa iz Pule dočekala s pivom i kolačima, to je bilo stvarno jako lijepo iznenađenje.
Hranu ste nosili još iz Karlovca ili je po putu bilo mogućnosti da se opskrbite?
MATIJA: Skoro sve smo nosili iz Karlovca, najviše dehidriranu hranu, juhe u vrećici, naravno i konzerve.
JOSIPA: Nekakva opskrba se ponekad može naći u tim skloništima po putu, ali to je zaista za krajnju nuždu, to je jedan detalj koji bi možda ili vjerojatno trebao biti bolji, jer vjerujem da će i staza biti sve popularnija i da će biti sve više onih koji će se odvažiti na ovakav poduhvat, pogotovo kada jednom i pandemija prestane.
Vi ste zapravo najmlađi koji ste prošli ovu stazu?
MATIJA: Najmlađi u zimskim uvjetima.
JOSIPA: S tim da je u zimskim uvjetima i općenito stazu prošla još samo jedna žena, tako da smo nas dvoje drugi i treći koji su ovo uspjeli.
MATIJA: Ukupno je stazu prošlo 20-ak ljudi, ali većina u ljetnim uvjetima.
JOSIPA: Naravno, treba naglasiti i zbog svih onih koji vole prirodu da nije nužno proći cijelu stazu, puno ljudi odradi samo neku dionicu… I ja bih se voljela vratiti ljeti, neće biti vremena za cijeli put, ali “dužna” mi je ova staza još neke lijepe krajolike i poglede, planiram jednom u ljepše vrijeme proći neku od dionica koje smo prošli kroz maglu i kišu.
Spavali ste u tim spomenutim skloništima?
JOSIPA: U planinama uglavnom, da.
MATIJA: Izvan planina je bilo snalaženje na razne načine, od spavanja u šatoru do ponekog apartmana.
Znate li koja je najdulja dionica koju ste prošli u jednom danu?
MATIJA: Mislim da od Knina do izvora Krupe, to je više od 50 kilometara.
JOSIPA: Ako gledamo čistu kilometražu onda su takve dionice sigurno bile najdulje, jer nekako na cijelom putu gledaš da dođeš do novog planinskog dijela, uvijek nam je bilo draže doći do planine i prenoćiti u skloništu ili nekom planinarskom domu nego tražiti smještaj “dolje”.
Sad kad ste sve uspješno odradili, žalite li za nečim?
JOSIPA: Pa za tim drugim dijelom, za malo boljim vremenom. Ne zato jer je bilo teško, nego zato jer smo se užasno jako veselili prirodi, pogledima s Velebita, a malo toga smo mogli vidjeti.
MATIJA: Da, imamo stotine stvarno predivnih fotografija s Dinare, Biokova, veselio sam se da će tako biti i na Velebitu, ali jednostavno nije bilo moguće.
Planirate li možda i neku izložbu fotografija ili još neki oblik prezentacije ovog puta široj javnosti?
MATIJA: Svakako, samo da se malo normalizira situacija i u planu su i predavanja o putu, izložba fotografija također, a mislim da će se realizirati i želja da izdamo jednu malu monografiju o cijelom putovanju.
JOSIPA: Napravit ćemo sve što možemo, stvarno vrijedi izreklamirati ovu stazu i sve prirodne ljepote kojima prolazi.
Spomenuli smo da ste oboje turistički djelatnici, pretpostavljam da je pandemija dosta narušila poslovanje?
JOSIPA: Nema sumnje, iako se Hilton još nekako drži, mi smo bili zatvoreni samo u onom prvom proljetnom lockdownu, sada smo smjeli biti otvoreni. Riječ je o jako izazovnom periodu za sve pa tako i za nas, ali nastavili smo s radom, ekipa je dobra i vrijedna i vjerujem da ćemo uspješno progurati ove teške dane i dočekati mirnije razdoblje.
MATIJA: Ja sam isto relativno zadovoljan. Pandemija je utjecala dosta, jer sam do prošle godine glavni dio posla radio sa strancima, stvarno je uvijek bilo dosta interesa kod Nijemaca, Nizozemaca… sada se jednostavno trebalo preorijentirati i premda sam, kada se sve zbroji, radio puno više za manje novca, zadovoljan sam. Znam da smo često i nezadovoljni mnogim stvarima, nekad i s pravom, ali ja moram reći da sam stvarno dobio i veliku potporu od Turističke zajednice i od samog Grada, što reklamno, što u obliku potpora i premda su mi neki prijatelji na početku znali reći da je otvaranje tako nečeg u Karlovcu rizično, pokazalo se da posla i interesa itekako ima. A vjerujem i da je to samo početak, karlovačko područje je izuzetno turistički atraktivno i očekujem veliki “boom” u narednom periodu.
Razgovarao: Darko Lisac