Ako ne znate Nevena Ferenčinu onda je svakako bolje da ga ne upoznate na poslu, jer bi to značilo da vam je potrebna hitna medicinska intervencija. S druge strane, velik je broj lokacija na kojima ste ga mogli upoznati na drugi način – od punk koncerata preko navijačkih tribina pa sve do onog s čime i počinjemo razgovor, ribolova. Jedan je od začetnika natjecanja u “feeder” ribolovu u nas, a sljedećeg mjeseca Kupa bi se trebala opet napuniti ribolovcima iz cijele zemlje na tradicionalnom Feeder Master Cupu.
– Feeder je vrsta dubinskog ribolova putem hranilice, koja je jako poznata i popularna u svijetu, no kod nas je dosta dugo bila zapostavljena. Uz još par istomišljenika i u suradnji s klubom, KŠR Korana, 2012. pokrenuo sam prvi Feeder Master Cup u Hrvatskoj na Kupi i od tada se gotovo kontinuirano odvija. Kažem gotovo, jer prošle godine zbog pandemije smo ga morali otkazati, iako smo na prijelazni pehar uredno upisali da je pobjednik SARS Cov-2 (smijeh). Paralelno je počela i Hrvatska feeder liga, koja je ekipnog karaktera, dok je kup pojedinačno natjecanje.
Ove godine je natjecanje u planu?
– Pa je, zasad vjerujemo da će se sve moći održati po planu. Dogovoreni su datumi 12. i 13. lipnja, u subotu bi se odigralo ligaško kolo, a u nedjelju tradicionalni Feeder Master Cup. Ranijih godina bilo je i stranaca, pogotovo iz susjednih zemalja, iako smo jednom imali čak i ribolovca iz Ukrajine, ove godine zbog cijele situacije pretpostavljam da će biti isključivo hrvatski ribolovci. Pozivam i ljude da dođu malo pogledati o čemu je tu riječ, Kupa je podijeljena u tri sektora, ukupno 39 ribolovaca, poštivat će se sve mjere tako da nema bojazni.
Kakvi su tvoji rezultati? I natjecateljski i što se tiče ribljih “trofeja”?
– Ja sam vječiti drugi haha. Dobro, nekad i treći, ali do prvog mjesta nikako. Stalno sam tu u vrhu, a kad jednom i dođem do prvog mjesta najavio sam da se ostavljam natjecateljskog dijela i posvetit ću se samo organizaciji. Bio sam i član hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Novom Sadu 2016. godine. A, što se tiče najvećeg ulova to je bio šaran od 14 kilograma, ali ne na Kupi na kojoj provodim najviše vremena, već na Šumbaru.
Kako ste prošli na Svjetskom prvenstvu?
– O plasmanu nećemo (smijeh). Ali, dobro, bili smo najbolji od tri nove reprezentacije, koje su imale prvi nastup te godine.
Odrastao si uz Kupu pa pretpostavljam da te i ribolov zarazio još od malih nogu? Jesi li prenio to i na svoje klince?
– Normalno. I tata je ribolovac, a i općenito to ti nekako prirodno dođe kad odrasteš odmah uz rijeku. Gledao sam i Talijane koji su tada masovno dolazili i bilo mi je sve to jako zanimljivo tako da sam prvi puta lovio s plovkom već s nekih pet godina. Što se tiče mojih i oni su, naravno, počeli rano, ali koliko će ih zanimati to ćemo tek vidjeti. Čini mi se da stariji polako odlazi u drugom smjeru, više ga privlače gitare. Najgore je što je zbilja talentiran, čim je prvi put primio štap u ruke vidio sam da ima taj pravi ribički pokret, ali što se može, sami biraju svoj put. Mlađi je možda zainteresiraniji, no on je još mali.
U kontekstu te priče, koliko je danas popularan ribolov, jesu li djeca i mladi još zainteresirani?
– Jesu, naravno. Mislim da u gradu kao što je naš, s toliko rijeka i vode to jednostavno mora biti tako. KŠR Korana ima do 1000 članova, ne znam trenutno točnu brojku, ali najstarije smo i najmasovnije društvo u Hrvatskoj, a mislim da smo bez konkurencije i najmasovnije sportsko društvo u Karlovcu. Jasno, tu se mora uzeti u obzir da to nisu sve natjecatelji, puno je članova koji su u ribolovu samo rekreativno, pravih natjecatelja je 15-20.
Koliko si često u ribolovu? I odlaziš li na udaljenije lokacije?
– Trudim se dva puta tjedno, to bi bila neka idealna brojka uz sve druge obaveze koje imam i kod kuće i na poslu. Jasno, nekad nije moguće, nekad je to samo jednom, nekad se dogodi da ne odem niti jednom, ali najčešće ipak pronađem vremena dva puta tjedno. Najviše volim odlaziti ujutro i zadržati se 5-6 sati, to je taman za gušt i odmor od svih stresova. Lokacije sam, naravno, prošao manje-više sve kojima upravlja KŠR Korana, a kroz natjecanja i dobar dio Hrvatske.
Jesi li kad lovio na moru?
– Jesam, ali to nije za mene, tamo nagovorim i ženu da se okuša i onda me uvijek rasturi (smijeh).
Dotaknuo si se već i poslovnih obaveza kao i stresa… radiš u Hitnom prijemu u Općoj bolnici Karlovac, pretpostavljam da je u ovom razdoblju posla više nego ikad i da je teže nego ikad?
– Hitna je uvijek i teška i ima puno posla tako da za konkretno nas možda i ne bih rekao da je puno više posla, ali je posao specifičniji i kompliciraniji. Početak pandemije smo radili u trijaži izvan bolnice, no iako je i tada bilo teško i sve je to na neki način bilo novo, iz ove perspektive su tadašnje brojke bile zaista male. Sada smo već neko vrijeme izloženi valovima koji znatno otežavaju posao, već i iz razloga što smo pod zaštitnim stupnjem 2 i posebnom dodatnom opremom, radio sam neko vrijeme i u COVID ambulanti u skafanderu i punoj opremi i normalno je da sve to jako otežava posao. Vruće je, ne vidiš dobro, ne čuješ dobro, ali moraš prvo zaštititi sebe kako bi zaštitio pacijenta. Jasno, Hitna je i sama po sebi uvijek izazovna, bude i incidentnih situacija, bude i bizarnih situacija, tako da svi mi imamo malo pomaknut smisao za humor, jer moraš se na neki način ograditi od svega, moraš djelomično oguglati.
Kakva je situacija s onim najvećim hitnostima, a vezano uz pandemiju? Primjerice, teška prometna nesreća, nužna je maksimalno hitna intervencija, ne stigne se obaviti testove…
– Za takve hitnosti posao se obavlja u skafanderima i radi se kao da su pacijenti pozitivni. Nema druge.
Što bi poručio onima koji još uvijek sumnjaju u pandemiju?
– Uh, kada bih bio potpuno iskren u tome što bih im poručio bojim se da bi mi se FB lista prijatelja naglo smanjila (smijeh). Meni je jasno do neke granice da dio ljudi sve to zbunjuje, da se ne znaju nositi s novom situacijom pogotovo kad i sama bolest tako različito djeluje pa zaista neki prođu kao s prehladom ili bez simptoma. Ali, neke bih rado i prošetao odjelom da vide kako je onima koji su prošli puno gore na toj “lutriji”. I ne, nisu to samo starci, nisu samo oni koji su teško bolesni, konstantno imamo i mlade i zdrave ljude koji će se, nadam se, velikom većinom na kraju svi i izvući, ali uz jako tešku bolest, neki i uz kasnije posljedice. Pandemija je jednostavno tu, nije izmišljotina, nije pretjerivanje, ne možemo pobjeć od nje i zato mi nije jasno zašto se ne možemo odgovornije ponašati da sve to skupa kraće traje. I meni nedostaju neke stvari, razumijem to, ali zato se zajedno trebamo potruditi da se što prije vratimo u normalnije okolnosti.
Što ti najviše nedostaje? Znam da si ljubitelj koncerata, nogometni navijač…
– Koncerti svakako na prvom mjestu. Navijački dio mi je bio važan i bilo je to lijepo, ali od toga sam se odvojio puno prije pandemije, jednostavno više nisam mogao balansirati sve to, nešto je moralo otpasti. I ima tu puno ljudi pa evo i na Dubovcu koji bi mogli o navijačkom dijelu priče pričati puno više od mene. Meni je zadnja utakmica bila Karlovac – Dinamo još u pretposljednjoj sezoni Karlovca kao prvoligaša, od tada nisam bio na stadionu.
A koncerti?
– Koncerti mi već jako fale i išao sam na njih maksimalno koliko sam mogao. Zadnji je bio gotovo neposredno pred pandemiju, Mahonesi u Zagrebu, 1. ožujka. I mogu reći da je bio spektakularan kraj jedne faze, stariji sin voli ići sa mnom na koncerte i često ga primijete jer je obično daleko najmlađi, a Mahonesi su ga pozvali na stejdž, pjevao je obradu Ramonesa s njima, dobio majicu i kapu, a meni srce puno. Jedva čekam da mogu ponovno na koncert i zbog sebe i zbog njega, ali tim više se trebamo uozbiljiti i riješiti tu pandemiju što prije.
Iako je izborna nedjelja pa smo na rubu neregularnosti moramo se dotaknuti i radova na rekonstrukciji D-6. Sve nas muče, a tebe dvostruko – sa suprugom i djecom živiš na Borlinu, roditelji i obiteljska kuća su ti na Dubovcu, koliko ti treba da pređeš tu golemu udaljenost?
– Bilo je situacija da mi je trebalo i po 25 minuta pola sata, a za možda i manje od kilometra. Puno toga je već rečeno o radovima, a bojim se da će puno toga još biti rečeno jer nema šanse da oni to ovim tempom završe, ne sad u lipnju kada su radovi trebali biti gotovi, već će radit još dvije godine. Ne protivim se projektu, mislim da je bio potreban, bio sam i na predstavljanju projekta u Gradskom poglavarstvu i zapravo mi se svidio, ali na terenu svakodnevno vidim da to više nema nikakve veze s onim što nam je prezentirano. Euroasfalt i Hrvatske ceste su nas jednostavno pretvorile u građane drugog reda.
Imaš li i kakvih šteta?
– Normalno, kao i gotovo svi. Ženin auto je bio toliko oštećen da smo ga na kraju morali prodati, ogradu su nam oštetili nekoliko puta, priče o odštetama su bajke, šteta je i sama činjenica da cijelo ovo vrijeme moram razmišljati kada ću i kako u grad i da li mi to zaista treba. Kuća nam je bila između dva semafora šest mjeseci i to je bilo razdoblje u kojem bi ti se smučila sama pomisao da moraš negdje.
Da završimo ipak s nečim ljepšim, spomenuo si da je interes za ribolov velik, postoji li i neki oblik škole za klince, tko se može prijaviti?
– Naravno, svi su dobrodošli u klub, a svake godine imamo i Malu školu ribolova, opet, osim prošle zbog pandemije, ali vjerujem da ćemo je ove godine održati. Puno je klinaca zainteresirano.
Je li ribolov skup sport?
– Je, ovisno o ambicijama i željama. Ako ti je to samo i isključivo opuštanje, možeš proći povoljno, ako se baviš natjecateljskim ribolovom i ako želiš pratiti trendove onda je jako skupo. Ja nisam jedan od tih, jer bi me žena stavila u top (smijeh).
Razgovarao: Darko Lisac
Foto: Mišel Rajaković