Mladi karlovački arhitekt Luka Lipšinić nakon studija u Grazu dvojio je između povratka u Karlovac ili odlaska u Berlin, gdje ga je pozvao kolega sa studija, Mariborčanin, Luka Murovec. Dugo je, priznaje, dvojio, dok presudio nije otac, također arhitekt, koji je rekao “gle, Berlin će uvijek biti tamo, ajde ti malo prvo radi ovdje”. Zahvaljujući tome danas upravo u ovom obliku imamo Urbani park Hrvatskog doma, Tesla Centar koji je pri kraju uređenja, a uskoro i neke nove gradske uređene prostore. Pitam ga je li se udomaćio i tek tada saznajem da i nije rođeni Karlovčanin.
– Da, ja sam zapravo Ozaljčanin. No, polako se jesam udomaćio. Berlin me dugo kopkao no čini mi se da postajem punokrvni Karlovčanin. Okej, rođeni Karlovčanin i jesam ako uzmeš u obzir da sam se rodio u Karlovcu, jer je tu najbliža bolnica. Inače sam djetinjstvo proveo u Zajačkom Selu pored Ozlja. U osnovnu školu sam išao u OŠ Slava Raškaj, no paralelno sam išao i u Glazbenu školu Karlovac.
Što si svirao?
– Klavir i danas mi je jako žao da nisam završio. Zapravo sam dugo to nekako vukao, išao preko volje i na kraju mi je prekipilo, a i svima oko mene, u zadnjem razredu. Ja rekao da ne želim više, oni se složili da nema smisla da onda silimo i tako je završila moja glazbena karijera. Ne bi to bio moj životni put, ali danas zaista žalim što nisam to odradio do kraja.
U srednjoj se već okrećeš arhitekturi?
– Zapravo ne, odnosno da, ali tek pred kraj. Upisao sam Tehničku školu u Karlovcu, smjer mehatroničara i prije svega moram reći da mi je to bilo jedno divno razdoblje u životu. Upoznao sam jedan drugačiji tip ljudi, zdravu zezanciju u kojoj nije bilo one “ruralne” podmuklosti, bili smo super razred, imali smo super razrednika, ali opet moram biti iskren, predmeti me i nisu baš zanimali. Htio sam u Gimnaziju, ali ocjene i ponašanje mi baš nisu bili blistavi i mama me zapravo na neki način kaznila time što mi nije dala ni da predam papire tamo. I sad, kao maturanti smo imali onu profesionalnu orijentaciju i prije testa smo morali upisati tri zanimanja kojima bismo se voljeli vidjeti.
I tek tu ti je sinula arhitektura kao opcija?
– Na zadnjem mjestu! Prvo sam napisao novinar, jer to me zapravo tad najviše zanimalo, zatim elektrotehničar/strojar, jer se nekako očekivalo da to napišemo nakon školovanja, a onda sam stavio arhitekt, onako, da tati bude drago. Ja jesam od malih nogu stalno bio kod tate u uredu, ali mi je sve to izgledalo tako pametno, tako uzvišeno, nisam uopće razmišljao da bih se ja time mogao baviti. No, nakon testova rekli su mi da misle da je arhitektura idealan izbor za mene. Sjećam se, mama me vozila kući iz škole, ja sam joj to rekao i nju je to toliko šokiralo da je zakočila nasred ceste. Bili su sretni, jasno, dotad su bili zabrinuti zbog ocjena, a tad je netko “službeno” rekao da mogu ja to (smijeh).
Studirao si u Grazu…
– Da, iako sam zapravo upisao arhitekturu u Splitu, no tada je bio na snazi onaj sporazum s Austrijom po kojoj su studenti koji su redovno upisali u Hrvatskoj mogli preći u Austriju. U Grazu mi živi teta koja je prva došla na tu ideju, pozvala nas je i pitala zašto ja ne bih probao tamo. Svidjela mi se ideja, prošao sam tečaj njemačkog, kasnije studirao malo dulje nego što bi možda bilo u idealnim uvjetima, ali i to mi je odgovaralo, jer sam puno putovao po Europi, dosta toga saznao i upoznao…
Diplomirao si na – Karlovcu?
– Moja prva ideja je bila revitalizacija Zvijezde, no profesor i mentor Grigor Dojčinov me odmah prizemljio. Pitao me što je to uopće revitalizacija, rekao da ni sam to ne zna definirati i da će “revitalizacija” uvijek trajati. On je Bugarin, no izuzetno dobro poznaje sve gradove na ovom području i tako smo daljnjim razgovorom o Karlovcu došli do prave teme, a to je bila pretvorba Karlovca kao idealnog renesansnog grada iz vojnog garnizonskog grada u grad parkova. U samom odabiru veliku ulogu imala je Karlovčanka Erika Petrić, arhitektica, nažalost preminula prošle godine, koja mi je i sama rekla da ne mudrujem oko izbora teme za završni rad, da sam iz Karlovca i da imam sve pred nosom. U to vrijeme me se jako dojmila i knjiga prof. Alegra i g. Radovinovića o karlovačkim parkovima i sve to se uklopilo na jedno mjesto.
Alegro i Radovinović ističu da je Karlovac među vodećim gradovima u Europi po površini zelenila i parkova u odnosu na broj stanovnika. Kažeš da si dosta putovao po Europi, vidi li se to i na “terenu”?
– O samim postocima mi je teško govoriti, ali ne treba sumnjati da su oni tom izračunu prišli profesionalno i da drži vodu. Ja mogu reći da sam vidio i jako zelenih i jako “nezelenih” gradova po Europi, a što se tiče Hrvatske dojma sam da se već i površnim posjetom može ustanoviti da se s Karlovcem može mjeriti samo Osijek. No, mogu reći da je Karlovac jedan od najuređenijih gradova po pitanju zelenila koje sam vidio. Možemo tu i tamo sporiti o očuvanju i tome da tu tradiciju treba nastaviti, ali grad je zaista imao sreću da su gradski planeri kroz povijest itekako vodili računa o zelenim površinama i u novim dijelovima grada. Da, Novi centar ili Grabrik trenutno nemaju park i trebali bi imati, ali imaju svoje zelene površine, imaju prostor i imaju mogućnost, dok recimo imaš primjer Splita koji je prekrasan grad, “cvit Mediterana”, sve to stoji, ali kada je u pitanju zelenilo o tome uopće nisu vodili računa. Okej, imaju Marjan, ali u samom gradu je taj segment potpuno zapostavljen. Jasno, imaju i more…
Imamo i mi četiri rijeke, a oni samo jedno more!
– Haha, da, ali evo kad si spomenuo isto ću reći da je Foginovo jedno od najbolje uređenih riječnih plaža koje sam vidio igdje u svijetu. Kažem, od onog što sam ja vidio.
No, dok nam je zelenilo na ponos i, tvrdiš, među najuređenijima smo po tom pitanju, po nečem drugom smo među najneuređenijima nažalost?
– Da, znam na što misliš, stanje arhitekture. Imali smo tu, da budemo pošteni, i veliki minus što je vrlo velik broj zgrada bio u vojnom vlasništvu, one su zapuštane godinama, a nisu ih željeli predati Gradu na upravljanje i sad je situacija vrlo teška. Velik problem su i zgrade u privatnom fondu, ljudi su jednostavno demotivirani od ulaganja, često se diže buka na konzervatore i ponekad ima i razloga, ali isto tako oni imaju neke smjernice kojih se moraju držati. Kad šetam, recimo, Šimunićevom, gledam to na dva načina, jedan je onaj plošni i to je strašno, Šimunićeva izgleda kao favela. Drugi je taj da se i sad na njoj vidi koliko ona može biti živopisna. No, moramo biti hrabri, svi skupa. Moramo se u to jednom već upustiti.
U javnosti se puno pričalo u posljednje vrijeme u dva velika projekta u Zvijezdi, prvo je Velika vojarna, drugo, upravo sada, Oružana. Mišljenja su podijeljena, kakvo je tvoje?
– Što se Velike vojarne tiče apsolutno podržavam plan Petračić-projekta i Karlovačke banke. Nadam se da će uspjeti i da će to pokazati da je to uspješan put. I sama činjenica da su ljudi zainteresirani za taj projekt i za život u Zvijezdi i sada kada joj puno toga nedostaje dovoljno govori da moramo biti hrabri i ne smijemo biti taoci priče o baštini. Ne vidim, uostalom, zašto je to nepoštivanje baštine? I prvonagrađeni projekt Penezića i Rogine o uređenju Starog placa pretpostavljao je stanove. Mi moramo pronaći balans između čuvanja vrijednosti Zvijezde i potreba ljudi i grada koji se razvija. Ne možemo raditi od Zvijezde muzej. Odnosno, možemo, ali onda ajmo to otvoreno reći, imajući u vidu da nema smisla tražiti od nekoga da živi u muzeju, to je zapravo bezobrazno i licemjerno.
Oružana?
– Oružana je kompleksnije pitanje, jer se ne možemo osvrnuti na nju bez da izrazimo žaljenje pa i ogorčenje što je dozvoljeno da se ona uopće dovede u ovakvo stanje. No, budući ona jest u stanju u kakvom jest, a imajući iskustva s nekim ranijim projektima kao što je Studentski dom i koliko je muke i komplikacija bilo s njim, moram reći da se bojim da je u ovom trenutku rušenje ipak bilo jedino smisleno rješenje.
Što su po tebi u posljednjih desetak godina neki od dobrih primjera nove arhitekture u Karlovcu?
– Jasno da odmah pomislimo na Aquatiku kada govorimo o dobrom. I nema sumnje, to je izuzetan projekt, koji je čak nadrastao svoj sadržaj i mislim da je propust same ustanove da nema iskomuniciranu i interpretiranu svoju arhitektonsku vrijednost. Da je Aquatika u Grazu posjetitelji bi mogli saznati sve o samim rješenjima koja su iznimna. Ono što se tamo možda moglo napraviti bolje je veća otvorenost prema rijeci, ali evo baš ovih dana čitam da Studio 3LHD radi projekt vidikovca, što je samo još jedan dokaz da je riječ o sjajnoj ekipi, koja promišlja svoja djela i nakon što su, barem prividno, dovršena.
A “zid” na Korani?
– To je jedna grozna priča, to je poraz razuma. Ali ne investitora, nego cijele države. Naime, problem je da je Karamarkova Vlada u onom svom kratkom periodu uspjela ubaciti jedan izuzetno sporan članak u Zakon koji praktički daje mogućnost da se zaobiđu GUP i svi gradski planovi. Oni praktički ne vrijede više ništa. Još groznije je da će gotovo sigurno taj članak biti izbačen na jesen, dakle taman ćemo zbog par mjeseci izgubiti šansu da se ovaj projekt zaustavi. Kažem, ja ne krivim tu Hanžela, on ne mora voditi računa o takvim stvarima niti znati sve propise, krivim arhitekta koji bi po meni morao odgovarati pred Komorom. Hanželu, pak, zamjeram što nije prihvatio ponudu da Grad plati natječaj. Ne mogu to razumjeti, baš kao što ne razumijem ni da nije bilo predstavnika Grada na parnici koja odlučuje o nečem tako bitnom.
Da se vratimo na malo ljepše vizure, mlada ekipa pod nazivom PLOT u koju spadaš i ti, autor je Tesla Centra…
– Je, PLOT smo Luka Krmpotić, Nikolina Delić, Anamarija Popovački, Iva Žaja- Bočić i ja. Ne mogu biti potpuno objektivan oko tog projekta, jer smo u njega uložili jako puno truda i emocija i ja i danas kad prođem tamo osjetim trnce. Vjerujem da smo uspjeli, vjerujem da je apsolutno na razini, iako nije baš sve kako smo zamislili.
Što je mijenjano? I kako ste uopće dobili povjerenje u projektu?
– Pa, prvotni projekt je radila firma mog oca, ACM, bio je i opširniji, no kako su dolazili neki novi zahtjevi i ideje, kako se uključivala nova PR ekipa iz Zagreba, firmi je to postao prevelik zalogaj zbog svih drugih projekata. Ja sam bio jako zagrijan za projekt, okupio sam spomenutu ekipu, svi su se jednako zagrijali i kad smo sve to predočili, jednostavno nas nisu više mogli odbiti. Jesu mogli (smijeh), ali srećom nisu. A mijenjane su neke stvari u interijeru, naša zamisao je bila malo fluidnija, no vjerujem da će se s vremenom polako i prilagođavati originalnoj zamisli.
PLOT je radio i Urbani park Hrvatskog doma?
– Da, to nam je prvi dovršeni projekt (Tesla je prvi na kojem smo počeli raditi) i mogu reći da tu ima dosta simbolike, jer kada sam nakon studiranja, nakon Graza, Berlina, Španjolske, došao u Karlovac, bio sam pomalo “izoliran”, izgubio sam kontakt s ekipom iz srednje škole i zapravo prvi s kojim sam “kliknuo” je bio Denis Mikšić iz KA-Matrixa, on me upoznao s tom cijelom ekipom oko Scene i Hrvatskog doma, koja je, moram to reći, izuzetna vrijednost ovog grada. Zaista, sada ću zvučati kao snob, ali na prvu sam si mislio “šta oni tu, malo se igraju alternative”, jer sam vidio najbolje primjere u Europi, ali sam ubrzo vidio da su oni apsolutno na razini. I, putujući kasnije po Hrvatskoj sam primijetio da je to itekako poznato i da su itekako cijenjeni, događalo mi se da mi kaže netko u, ne znam, Šibeniku “ej Karlovac, vi ste sjajni, vi ste super, spašavate platane, radite ovo, radite ono, da bar tako mi…” i slično. Zaista, izuzetno izuzetno vrijedna ekipa. Bilo mi je super drago raditi na projektu Urbanog parka.
Uz PLOT su tu još neki kvalitetni mladi arhitekti, ali i drugi kvalitetni mladi stručnjaci kao povjesničar umjetnosti Matej Mihalić, kulturni antropolog Tomislav Augustinčić… misliš li da ih Grad dovoljno cijeni i prepoznaje?
– Sad, jel “Grad s velikim G ili malim? Mislim da sve što se radi građani prepoznaju, isto tako mislim da apsolutno i nikako kvalitetni ljudi koje spominješ nisu dovoljno “iskorišteni” od strane službenog Grada. Nije sve crno, ima pozitivnih pomaka oko Hrvatskog, mi smo dobili povjerenje za Tesla Centar, ali dobro primjećuješ da je to veliko bogatstvo grada i da to treba valorizirati.
Za kraj, je li već u tijeku ili jeku neki novi projekt na kojem radiš?
– Je! I također jedan kojem se jako veselim, a vjerujem da će ga sa zadovoljstvom dočekati i brojni Karlovčani.
O čemu je riječ?
– O uređenju košarkaškog igrališta u Šancu, ali i uređenju gornje kućice, bivših svlačionica. Naša je zamisao (tvrtke ACM) da to bude malo veći projekt, pretvorili bismo gledalište u amfiteatar, malo ga izdignuli da bude bliže tribinama, a kućica će biti u znaku legendarne utakmice s NBA All Star momčadi i dijelom svojevrsna interpretacijska ploča tog susreta. Kako je ove godine i 70. obljetnica Šanca, a samo igralište nesumnjivo ima kultni status u gradu, vjerujem da će projekt u potpunosti proći.
Razgovarao: Darko Lisac