Profesorica glazbe Tena Bunčić ujedno je i glavna osoba u svojevrsnom projektu odavanja počasti slavnom Davidu Meiselu, najvećem dirigentu u povijesti Zore, koji je stradao u ustaškom logoru, nakon što su ga Karlovčani dva puta spašavali, no drugi puta odbio je otići bez sina i izabrao smrt od ruke zločinaca. Tena je Davidova praunuka, a sve to rezultiralo je i suradnjom diljem Europe, ali i drugim projektima vezanim uz golem doprinos židovske zajednice Karlovcu. U proteklih godinu i pol puno je toga stalo, a premda smo pretpostavljali da je u cijeloj priči najviše patila glazba i redovno odvijanje nastave, odgovor je ipak potpuno suprotan:
– Je, pandemija je pogodila sve pa i neke moje aktivnosti, ali zapravo je ispalo sasvim drugačije nego što možda očekuješ. Jer, zbog niza povoljnijih okolnosti pandemija je jako malo utjecala na ono što radim u Glazbenoj školi, a poprilično je zaustavila suradnju s Holešovom, naravno, isključivo što se tiče trenutačne situacije, suradnja se itekako nastavlja. A, i ona je vezana i uz glazbu.
Pa, krenimo onda s Holešovom…
– Kao što znaš, to je rodno mjesto mog pradjeda Davida Meisela i jedno od središta priče koju si, eto, ti nekako “zakotrljao” svojim tekstom na KAportalu. Uz to što smo postigli da se pradjedu napokon oda zaslužena počast u Karlovcu, stupili smo u kontakt i s ljudima iz njegovog rodnog gradića u Češkoj, Holešova, u kojem smo zaista toplo primljeni.
Tamo je isto niknula spomen-ploča u čast Davida Meisela?
– Je, na mjestu rabinata, odnosno točno preko puta njegove rodne kuće. Također, na tamošnjem Festivalu židovske kulture prikazan je dokumentarac o Meiselu i cijeloj toj priči, koji je radio naš Karlovčanin Mladen Ćapin, a kada kažem da je uz sve to vezana i glazba, onda mislim na to da su Glazbena škola Karlovac i tamošnja Glazbena škola potpisale povelju o suradnji, bila su isplanirala i uzajamna gostovanja, ali nažalost to je taj dio koji je pandemija spriječila. Mi smo trebali gostovati u Holešovu, oni su trebali doći na Noć glazbe, kao i neki nadareni mali gitaristi na Međunarodnu ljetnu školu gitare u Karlovcu, ali to smo sve ipak morali odgoditi za neka bolja vremena, vjerujem vrlo skora.
Holešov već 20 godina održava Festival židovske kulture, znači li to da je tamošnja židovska zajednica opstala?
– Nažalost ne, u Holešovu danas ne postoji niti jedan jedini Židov, odnosno niti jedna osoba koja se tako izjašnjava, no oni ovim festivalom daju počast i priznanje židovskoj zajednici, koja je jako puno napravila za razvoj grada. Na neki način, to je ono što udruga “Židovi u Karlovcu” kojoj sam jedan od osnivača i pokretača želi pokrenuti i ovdje, jer doprinos Židova našem gradu je nemjerljivo velik.
David Meisel kao veliki dirigent, zasigurno najveći u povijesti Zore, možda je sada u javnosti i najpoznatiji zbog svih aktivnosti koje su poduzete. Koga još treba posebno istaknuti?
– Svakako obitelj Reiner, jedna od najzaslužnijih karlovačkih obitelji, s čijim sam potomcima u izravnom kontaktu, i neke naše sljedeće aktivnosti bit će upravo u tom smjeru. Vilim Reiner bio je veliki dobrotvor i kulturni animator, predsjednik Zore i pokretač ideje o izgradnji Zorin doma, inicijator Pučke štedionice, zanimljivo, i predsjednik Matice hrvatske u Karlovcu. Željeli bismo da mu se oda počast bistom upravo kod Zorin doma, kojeg velikim dijelom danas imamo i ponosimo se njime upravo zbog njega.
Njegov otac Filip karlovačkoj je sirotinji ostavio oporukom velik dio svog imetka, a pokretač je i izgradnje sinagoge…
– Tako je, a majka Tereza jedna je od najzaslužnijih za osnivanje Društva za poljepšanje grada, pa imamo ideju i o njenom spomeniku koji bi gledao na promenadu. Što se tiče sinagoge, evo ekskluzivno ću ti otkriti da je u tijeku izrada spomen obilježja koje će biti postavljeno na mjestu na kojem je bila, dakle današnji neboder u Šebetićevoj. Koordinacija židovskih općina u Hrvatskoj je nositelj projekta, potporu daju Grad Karlovac i Karlovačka županija, a obilježje će sadržavati i obrise pročelja, riječ je zapravo o pravom malom umjetničkom djelu koje izrađuje akademski kipar Pero Kurobasa. Bez problema smo dobili i suglasnost svih stanara, tako da vjerujem kako će uskoro sinagoga biti dostojno obilježena. To je bitno za Karlovac ne iz nekog vjerskog razloga, već jer je riječ o ogromnoj kulturnoj vrijednosti koja je nažalost nestala.
Radite i na edukaciji mladih naraštaja o doprinosu židovske zajednice Karlovcu, kakve su reakcije u samom gradu, imate li podršku? Ima li negativnih iskustava?
– Apsolutno, i od onog “službenog” Grada i od samih građana. Na kraju, u samoj udruzi uglavnom su ljudi koji nisu Židovi, mislim da se po posljednjem popisu samo 4 ili 5 osoba izjasnilo tako. Što se tiče negativnih iskustava, tu se uvijek pitam treba li uopće u moru podrške spominjati neku budalu, ali kao velik Balaševićev fan sjetim se često njegovih riječi da kuda god da dođeš, uvijek postoje 2-3 glupana. Jedan se i mene sjetio pa mi nacrtao svastiku na sandučiću, ali ne bih tome pridavala preveliku važnost. Karlovac i Karlovčani su nas prihvatili i podržali i podržavaju, a budala neka bude budala.
Ima li još nekih aktivnosti u skorije vrijeme? Što je sa Židovskim grobljem?
– Spomenula bih još i Isidora Grossa kao velikog šahovskog stručnjaka, jedan od svjetski poznatih autora šahovskih problema, osnivač Karlovačkog šahovskog kluba i baš s njima bismo voljeli pokrenuti suradnju i organizirati memorijalni turnir u čast Isidora Grossa. Što se groblja tiče, dovršeno je uređenje mrtvačnice izvana, a uskoro bi trebalo biti dovršeno i iznutra. Samih grobova ima, nažalost, i srušenih i oštećenih, ali tu je situacija malo kompliciranija zbog samog zemljišta tamo, čak smo jedno vrijeme imali neke ideje o volonterskoj akciji, ali smo zaključili da bi bilo jednostavno preopasno da to nestručni ljudi uređuju.
Kad smo pričali o Holešovu spomenula si i Međunarodnu ljetnu školu gitare. Djeca iz Češke nažalost nisu mogla doći, ali škole će biti i ove godine?
– Naravno, škola je zapravo već počela, samo se sve odvija na malo drugačiji način, kao i prošlog ljeta. Tu je pandemija ipak ostavila traga, prvenstveno u nemogućnosti da dođu djeca iz drugih zemalja, ali pokretači škole i naši dragi voditelji Miroslav Lončar i Nataša Klasinc-Lončar nisu dozvolili ni pandemiji da ih zaustavi, došli su i prošle godine, kažu da su nosili po dvije maske u avionu, ali nisu uopće razmišljali da ne dođu u Karlovac. Bit će nešto manje i koncerata u javnosti, ali bit će ih, 3. srpnja održat ćemo koncerte na Glazbenom paviljonu ujutro te kod Aquatike predvečer, a tamo bi onda trebala biti predstavljena i monografija Međunarodne ljetne škole gitare na kojoj sam radila u posljednje vrijeme i koja, evo, čeka tisak.
Spomenula si da pandemija nije toliko utjecala na odvijanje nastave?
– Da, meni zapravo nije, jer satovi gitare su individualni i osim u samom početku, u proljeće 2020. godine kada je bio onaj totalni lockdown, mi smo manje-više normalno radili. Kažem, djeca dolaze individualno, prostora je dovoljno za normalnu distancu i satovi gitare se nisu prekidali. I većina drugih kolega je uspjevala održavati nastavu, naravno, morali su nažalost patiti orkestri i zborovi, iako smo se i tu trudili da se radi što više, po nekim grupama, malo online…
Pandemija je ipak zaustavila tradicionalnu Božićnu turneju malih gitarista…
– Je, to nažalost je, ali ipak smo je uspjeli snimiti i barem na taj način biti dostupni svima. Vjerujem da će ove godine turneja opet biti u punom sjaju, znači na naših 15-ak lokacija, po školama, dječjem odjelu bolnice… I moram reći da je i ta Božićna turneja na neki način proizašla iz Međunarodne ljetne škole gitare, kao i Orkestar gitara Glazbene škole, tako da je vrijednost tog skupa za Karlovac zaista velika. I ne samo za Karlovac, jer upravo inspirirane njom nastale su slične ljetne škole u Sloveniji u Črnomlju i u Bosni i Hercegovini u Bihaću.
Kad smo kod malih gitarista, kako si ti počela?
– Haha, ja sam zapravo počela kao mali pjevač u Cicibanima. I to je bila jedna jako zanimljiva i pomalo komična priča. Imala sam pet godina i Cicibane je vodio prof. Ratko Pogačić i ja sam na prvoj audiciji otpjevala jako loše, onako pravocrtno, sve u istom tonu, a on se počeo hvatat za glavu, znao je da dolazim iz velike glazbene obitelji i odlučio je da me ne može jednostavno pustit da odem i reći da ne valjam (smijeh). I onda je počelo “tesanje” i došlo je do toga da sam već na prvom sljedećem albumu Cicibana imala solo.
U Glazbenoj si ipak odabrala gitaru…
– Da, to sam baš inzistirala i rekla da samo to dolazi u obzir! Prije toga sam prošla tečaj u Triglavu, a onda sam upisala Glazbenu i jedno vrijeme sam mislila da ću ustrajati u tome i dulje. No, nakon osnovne i srednje, jednostavno nisam otišla na Akademiju. Ne znam više je li bila riječ o strahu, nesigurnosti, čemu god, ali odlučila sam studirati za prof. glazbene kulture.
I odmah našla posao u Karlovcu ili?
– Ne, čak ne niti u Hrvatskoj. Studirala sam u Puli i nakon što sam završila studij otvorila se prilika za posao u Piranu, u Sloveniji. I tamo sam radila oko godinu dana, bilo je sasvim u redu, ali baš tad se otvorilo mjesto u Karlovcu. Tada sam možda malo dvojila oko toga, ali danas mi nije nimalo žao i znam da sam dobro odlučila kada sam odabrala da se vratim u rodni grad i u našu Glazbenu školu.
Razgovarao: Darko Lisac