Mlada karlovačka umjetnica Marija Graša voditeljica je jedne od radionica tradicionalnih Đačkih ljetnih dana, koji se i ove godine zbog pandemije održavaju na otvorenom, u Urbanom parku Hrvatskog doma. Sklona eksperimentiranju i ne toliko poznatim tehnikama, zainteresirane klince ovog ljeta poučava tehnici otisaka u želatini, koju je, kako kaže, otkrila istraživanjem na internetu.
– Da, to mi je jedna od preokupacija, istraživanje nekih novih i manjih poznatih tehnika pa sam tako naišla i na ovu. Zanimljivo je da ni na fakultetu nitko nije čuo za nju pa me profesor potaknuo da se ozbiljnije pozabavim njome i tako će mi biti i dio diplomskog rada. Inače je sama tehnika nastala u SAD-u i tamo je relativno dobro i raširena.
Studiraš na ALU?
– Malo sam se u početku tražila pa sam upisala prvo grafički dizajn, no shvatila sam srećom na vrijeme da to baš i nije za mene pa sam upisala Akademiju likovnih umjetnosti, prvo u Splitu, a na trećoj godini sam se prebacila u Zagreb.
Ljeto ti je u znaku diplomskog?
– Pa je, jer u biti imam dva diplomska, jedan je taj “umjetnički”, u kojem pripremam izložbu svojih radova, a bit će riječ o otiscima u želatini te o drvorezima, o čemu, naravno, moram napisati i rad, o procesu nastanka te izložbe i onom što ona predstavlja. Sama izložba propituje odnos prirode i čovjeka, antropocentričnosti, održivosti, kružnosti stvaranja, trajanja i propadanja. Uz to, odabrala sam pedagoški smjer pa pripremam diplomski i na njemu, koji će biti u znaku Karlovca, odnosno tema je “Projektna nastava iz predmeta likovne umjetnosti na temu karlovačke Zvijezde”.
Vidiš se kao učiteljicu ili profesoricu u doglednoj budućnosti?
– Ne! Voljela bih da je odgovor drugačiji, ali da budem iskrena ne vidim se u školi, jer mi se ne sviđa trenutačni položaj likovnog u školi. To je predmet koji bi trebao poticati kreativnost učenika, a danas je, pogotovo u srednjim školama, potpuno suprotno od toga. Naravno da ima sjajnih profesora i profesorica koji se trude pružiti svojim učenicima nešto više, ali sam sustav baš i nije onakav kakav mislim da bi trebao biti.
Spomenula si da će ti se diplomska izložba temeljiti na odnosu prirode i čovjeka, tvoji drvorezi su jedan od primjera upravo takvog stava?
– Izložbom želim naglasiti važnost savjesnih i održivih intervencija čovjeka u prirodu, pa istražujem razne načine stvaranja uz pomoć prirodnih materijala i principa. Drvorezi su zaista dobar primjer, jer radim ih isključivo od drveta sa srušenog drveća i potom na njima urezujem prirodne motive i tako se stvara određeni krug i, vjerujem, svima jasna poruka. I kod otisaka u želatini mi je malo problematično što je riječ o tvari životinjskog porijekla pa sad istražujem srodnu tehniku ili srodnu opciju rada s agar agar algom, koju je, međutim, pogotovo kod nas, dosta teško nabaviti.
Izložba će se moći i vidjeti negdje?
– Izložba je prvenstveno namijenjena diplomskom i bit će postavljena na ALU. Obično su diplomske izložbe otvorene i za javnost i moći će je razgledati i građani, ali u cijeloj ovoj pandemijskoj situaciji tko zna kako će biti.
Spremaš li neku izložbu i za širu javnost? Gdje si dosad izlagala?
– Vjerujem da će u doglednoj budućnosti biti i toga, no trenutačno ne radim ništa konkretno, jer sam zaokupirana radom na diplomskom. Inače sam izlagala samostalno u Karlovcu i Kamanju, a na skupnim izložbama diljem Hrvatske.
Iako si rekla da ne bi baš u školu, često vodiš radionice, kakav je odaziv djece?
– Otisci u želatini su zaista privlačni najmlađima, iako ne samo njima. Radionice sam radila u Karlovcu, Zagrebu, Slavonskom Brodu i Kamanju i interesa uvijek ima, ali nerijetko se dogodi da se na kraju roditelji zainteresiraju čak i više, ili možda je preciznije reći – na dulji rok. Naime, klincima radionica i ova tehnika odgovaraju, jer su zanimljivi i sve se odvija relativno brzo, a onda ih, što je i prirodno, zaokupira nešto drugo. A, onda roditelji zauzmu njihove pozicije (smijeh).
Budući si prvo odabrala grafički dizajn, gdje je došlo do tog preokreta i okretanja likovnoj umjetnosti?
– Pa te neke stvari vezane uz grafički dizajn su me zanimale još od osnovne, zapravo od trenutka kada mi je tata instalirao Photoshop na kompjuteru. S tim sam se često i rado zabavljala, onda su krenule neke srodne radionice u tadašnjim Domaćima na Gazi i to sam isto pohađala. Jasno, paralelno sam ja i tada već crtala nešto svoje, ali mogu reći da sam se zaista ozbiljnije “pronašla” ili da sam pronašla svoj likovni izraz unatrag nekih tri-četiri godine.
Što se grafičkog dizajna tiče bili smo u neku ruku i kolege, radila si kao grafički urednik gimnazijskog časopisa Zora, jesi li imala i kasnije nekih iskustava na tom području?
– Nisam, nakon Gimnazije se više nisam vraćala tome, ali bilo je to jako lijepo vrijeme i prof. Martina Vičić nas je, dakle mene kao grafičku urednicu te Karlu Mirčevski i Dariju Željko kao glavne urednice Zore, stvarno dosta istesala i puno nas naučila, nije joj to bio samo uzgredni posao nego se zbilja trudila da to sve bude kako treba i da i mi same naučimo što više.
Spomenula si mi da se baviš i istraživanjem alternativnih načina fotografije. O čemu je tu riječ?
– Opet jedna zanimljiva priča vezana uz prirodne tehnike. Trenutačno me posebno zanima “antotipija” (anthotype printing), koja ne samo da nije nova tehnika, već je jedna od najstarijih i danas joj se pomalo vraćamo. U njoj se emulzija radi od fotosenzitivnih biljaka ili dijelova, poput recimo latica. Na materijal se u konačnici stavlja željeni objekt ili “pozitiv” fotografije i sve se ostavlja na suncu i tako nastaje fotografija.
Sviraš li nešto? Pitam te zato jer je tvoj dečko Martin Ladika zanimljiv glazbenik, također na svojevrstan način okrenut etno i prirodnoj tradiciji. Radite li nešto zajedno?
– Radimo zajedno, ali ne u glazbi. Ne znam nažalost ništa svirati, iako se trudim pa ako zatreba barem malo lupkam po nekim udaraljkama. No, skupa radimo s udrugom Pan, ušli smo u projekt “Šumske škole” koji je jako zanimljiv i nudi školske izlete kako samo za djecu, tako za djecu i roditelje. Preporučam svima da potraže malo više o tome ako su zainteresirani i uključe se možda već u srpnju, odnosno sljedećeg vikenda, kada je 17.7. izlet za djecu na Kalvariju, a 18.7. za djecu i roditelje na Vinicu pa svi mogu i odabrati sviđa li im se više da pošalju djecu na zabavan izlet s vršnjacima, ili da svi skupa provedu neko vrijeme u prirodi. Martin i ja ćemo se uključiti u kolovoškim terminima. Super je i projekt eko rođendana u prostorijama Pana i Šumeka, koji je sada malo zapeo zbog pandemije, ali nadam se da će opet zaživjeti, jer interesa je bilo.
Bavila si se i kazališnom scenografijom?
– Da, i to mi je bilo jako dobro iskustvo. Kažem, sada sam zaokupirana diplomskim radovima, ali bit ću jako sretna ako će biti opet prilike. Radila sam na scenografiji za “Šumu Striborovu” Teatra Mjesec, njima sam povremeno pomagala i u izradi kostima, a posebno mi je iskustvo bilo asistirati Ireni Kraljić na radu na predstavi “Suze sv. Elizabete” HNK Varaždin.
Žuriš na radionicu pa sretno i nadam se da će biti dosta klinaca!
– Ma hoće, više me brine da ne bude i puno roditelja, jer oni se nekad ne daju doma (smijeh). A, moram nakon radionice žurno za “Plemenitaš”, gdje je okupljanje kolega s Akademije…
Razgovarao: Darko Lisac