Čak šest igračica karlovačkog Radnik Futsala pozvano je na pripreme prve ženske mininogometne reprezentacije Hrvatske. Među njima, dakako, i kapetanica ekipe Antonija Vranić.
Antonija je osim mininogometa i futsala imala i za svoje 22 godine već respektabilnu nogometnu (prvoligašku) karijeru, a sve je počelo još odavno, jer na pitanje je li se bavila kojim drugim sportom i kada se našla u nogometu odmah odgovara:
– Bavila sam se, ali samo zato jer u gradu nije bilo ženskog nogometa! Trenirala sam tenis negdje do 12. godine, bilo je u redu, ali nogomet mi je oduvijek prva i najveća ljubav. U ulici sam od malih nogu igrala s dečkima, potpuno ravnopravno, i čim sam čula da se u Karlovcu osniva ženski klub nisam ni trenutka dvojila i odmah sam se prebacila.
Imaš li još nogometaša ili nogometašica u obitelji kada si bila tako odlučna?
– Nemam, jednostavno sam od djetinjstva bila zaokupljena nogometom. U sport me zapravo najviše usmjeravala baka, a uvijek sam znala da će to biti nogomet.
Međutim, tom “nogometu” sada ipak trebamo dodati i ono “mini” ili “mali”, je li to privremeno ili te ipak više privlači ova varijanta?
– Da budem iskrena, čak i da. Sve je to, na kraju krajeva, nogomet. Ali priznajem da mi je ovo atraktivnije i privlačnije, utakmice su brže i uvijek se nešto događa, nema baš “praznog hoda” kakvog zna biti u utakmicama velikog nogometa. Tako da u ovom trenutku mislim da ću ostati u futsalu i mininogometu, iako mi sigurno ne bi bio ni najmanji problem opet zaigrati i veliki nogomet.
U nogometu imaš i dosta ozbiljno prvoligaško iskustvo?
– Pa, da, u ŽNK 4 rijeke sam bila do upisivanja fakulteta, a onda sam u Zagrebu počela trenirati u Dinamu koji je prvoligaš i tu sam dogurala i do prve ekipe. Potom sam prešla u Viktoriju iz Slavonskog Broda, također prvoligašku ekipu…
Kao i Dugorešanka Marija Matuzić, Maca Maradona, najveća legenda ženskog nogometa u Hrvatskoj…
– Da! I igrale smo skupa! Ona je nevjerojatna, zbilja prava legenda i teško je naći nekoga tko tako voli sport i nogomet. Pa, ona je igrala do 59. godine života! Vjerujem da bi igrala i sada, ali koliko čujem trenutno nije aktivna, no ne bih se čudila da čujemo da se opet negdje aktivirala.
Koliko si zadovoljna tim prvoligaškim iskustvom?
– Zadovoljna sam, možda je moglo i malo bolje da nije bilo nekih ozljeda, a da preduhitrim pitanje ozljede nisu bile s nogometa nego s faksa haha.
Studiraš na Kineziološkom, koji su sportovi bili kobni?
– Haha, gimnastika i judo! Ali dobro mi ide na faksu, sada sam na četvrtoj godini.
I onda je došao futsal, a odmah za njim i mininogomet…
– Da, zapravo prošle sezone sam još malo igrala i veliki nogomet za Odru u drugoj ligi, čisto ovako, da igram! No, stvorila se i dobra ekipa u Karlovcu, koja je dosta ozbiljno ušla u taj projekt futsala, dobile smo priliku i da igramo u 1. ligi i to me ponajviše zaokupilo.
Prva sezona nije bila laka?
– Haha nije, nije. Ali to je bilo i očekivano, mi smo još neiskusne, a i imale smo dogovor s nekoliko cura iz Zagreba koje bi nam sigurno puno značile, no nakon što se dogodio potres Siščanke su se našle u ozbiljnim problemima i dogovorili smo da će one ipak pojačati njih da se tamo ne ugasi futsal. Sad baš ovih dana očekujemo odluku hoćemo li zadržati prvoligaški status, ili ćemo igrati u drugoj ligi ove sezone. Budemo li među prvoligašicama, vjerujem da će rezultati biti osjetno bolji nego lani, iako ne treba očekivati da se možemo nositi s onim najboljima i najiskusnijima.
Iskustvo su sigurno povećali i mininogometni turniri? Što je zapravo mininogomet i kakve su razlike s futsalom?
– Mininogomet je relativno nova varijanta futsala ili malog nogometa, koja je stvarno sve popularnija u cijelom svijetu. Igraju se i svjetska prvenstva, kod nas ih je prenosila Sportska televizija, s prepunim tribinama i s ekipama iz stvarno cijelog svijeta. Neke osnovne razlike postoje, zapravo bi možda najtočnije bilo reći da je mininogomet ono što mu i ime govori, odnosno nogomet na manjem terenu, jer pravila su nogometna, a ne ona iz futsala. I važan detalj je to da smiju igrati samo potpuni amateri, u čemu sigurno isto leži privlačnost i za same igrače i igračice, a onda i publiku, bude tu odličnih igrača koji jednostavno nisu uspjeli postati profesionalci u nogometu ili futsalu, ali im je ovo prilika da se dokažu.
Za razliku od futsala i teške prve sezone, u mininogometu ste sjajne? Osvojile ste par turnira, viceprvakinje ste Hrvatske, a na kraju i pobjednice Superkupa! Jesi li to očekivala?
– Ah, pa ne mogu sad baš reći da sam očekivala, ali jesam vjerovala da to možemo. Pa i u prvenstvu smo bile blizu, tijesno smo izgubile i sada smo uspjele vratiti i stvarno smo bile presretne.
Koliko je zapravo djevojaka u klubu, kakav je interes?
– Interes je sve veći! Tako to ide, kad ostvariš neki uspjeh to je korisno i zato jer više ljudi čuje za tebe i tako su i kod nas počela sve češća raspitivanja curica oko toga kako i gdje trenirati. A, trenutno je inače u klubu nekakvih 13-14 djevojaka, od čega je i par Zagrepčanki te jedna cura iz Ogulina.
Postoji li neka škola futsala ili mininogometa, gdje se mogu djevojčice javiti?
– Prava škola još ne postoji, iako je svakako imamo u planu. Evo i ja radim u sportskoj igraonici u Dugoj Resi, a uskoro kreće i svojevrsna nogometna radionica na Gazi na stadionu Radnika. Treninge ćemo imati utorkom i petkom od 18 sati, kada zahladi preselit ćemo se u dvoranu, i mogu doći sve zainteresirane djevojčice. To još nije prava škola, ali i to nam je, kažem, u skorom planu i ja se upravo spremam za polaganje za licencu pa kada je steknem vjerujem da će krenuti i škola.
Je li ti to i neki dugoročni plan uzevši u obzir veliku ljubav prema nogometu i malonogometnim varijantama?
– Je, ja bih svakako voljela ostati uz sport što je moguće dulje i što je moguće više. Naravno, teško da će to biti dovoljno za život, ali zato je tu fakultet i, za razliku od brojnih svojih kolega, koji obično kažu da to baš i ne žele, iako na kraju mnogi tako završe, ja bih voljela raditi u školi kao profesorica tjelesnog i nimalo ne bježim od te mogućnosti.
Spomenuli smo futsal ligu, a ove sezone po prvi puta kreće i mininogometna liga za žene. Kako će to izgledati, radite dvije ekipe ili?
– Ne ne, srećom je sve dobro i pametno posloženo, jer dosta je djevojaka u svim ekipama koje igraju i jedno i drugo tako da kada završi jedno prvenstvo startat će drugo.
U srijedu te očekuju i pripreme mininogometne reprezentacije, očekuješ li ulazak u najuži krug?
– Haha sad smo opet na onom kao o trofeju! Neću reći da očekujem, ali, da, vjerujem u sebe. I ne samo u sebe, šest djevojaka iz kluba je pozvano i ja vjerujem da će sve uspjeti, jer smo i na terenu pokazale da smo u vrhu.
Ženski nogomet je već vrlo popularan u svijetu, ali u Hrvatskoj kaska i dosta je na margini, zašto misliš da je tako?
– Ulaganja. Nema ulaganja, onda nema rezultata, a onda nema ni velikog interesa. Zato bih ja voljela iskoristiti priliku i da zahvalim sponzorima koji nam stvarno puno znače, tim više što je zasad to još uvijek pomoć iz čiste ljubavi prema sportu, baš zbog situacije koju ste spomenuli.
Uz sav taj nogomet, mali nogomet, futsal, mininogomet… a onda i fakultet, imaš li vremena za još nešto? Imaš li neku zanimaciju izvan svega toga?
– Uh, teško, ali uvijek se nađe vremena. Volim pisati pjesme, već dugo ih pišem i to je isto jedan način opuštanja.
Nedavno je bio “otvoreni mikrofon” u Dvorištu zajednice, nisi nastupala?
– Nisam ni znala za to! Ali, bit ću iskrena, ne znam da li bih se još usudila…
Razgovarao: Darko Lisac