Profesor fizike, ribolovac, doktor biotehničkih znanosti, punker i na pozornici i uz gramofon, pjesnik i pisac, pokretač vrijednih projekata u gradu... sve to je naš današnji sugovornik Goran Jakšić, danas zaposlenik Aquatike, koja ovih dana slavi 5. rođendan.
S ribama se sreo još davno, kao klinac, dok Aquatika još nije bila niti u primislima.
– Pa jasno, bilo je to nekako i normalno, već negdje od pete-šeste godine, prvo me tata vodio u ribolov, onda sam krenuo i s ekipom ili sam. Živio sam blizu Korane i to je bilo neizbježno, koliko sam samo puta prešao Vunsko pa prvo na slap na kupanje, a kasnije “u ribe”…
Važna ti je Korana?
– Korana je valjda posebna svim Karlovčanima, ona je sve u jednom, ona je priroda, ali je i grad, toj mojoj generaciji spoj s Hrvatskim, Radićevom, jednako bitan. Rijeke ne odvajam od ostalih kultnih mjesta djetinjstva i odrastanja, tako mi je i Korana bila uvijek istovremeno i dio te ulične priče, kao i prilika za bijeg i odnos s prirodom. To mi je bio i ribolov, nikada ga nisam doživljavao natjecateljski, već kao baš taj odnos s prirodom, u njemu sam počeo i pisati pjesme.
Imaš dvije zbirke pjesama, pišeš li još?
– Da, “Crna promenada” i “Preludij uznesenosti”. Pišem i dalje, naravno, ne mogu bez toga, pišem pjesme, pišem priče, ponekad ponešto i objavim u nekom od književnih časopisa, ali to je i sporedna stvar, pisanje me često “hrani” jednako koliko i čitanje. A, čitam zaista puno.
Što čitaš?
– Znaš, jedna od ljepših stvari koje su mi se dogodile uz izlazak ovih zbirki pjesama je bila ideja Danka Plevnika da ih pošaljem Stanku Lasiću. Tad smo stupili u kontakt što je meni izuzetno puno značilo da jedna takva veličina uopće želi pričati sa mnom o mojoj poeziji. Njegovi “Autobiografski zapisi” su mi jedna od najznačajnijih knjiga u životu. E sad, Lasić me naučio da čitam “Himalaje”. Rekao je da nemaš vremena u životu za čitati sve i zato se odmah treba baciti na najveće. I tako i radim. Pročitao sam kompletnog Prousta, dovršavam Dostojevskog, pročitao sam, naravno, i sve naše velikane Krležu, Andrića, Crnjanskog, sve to i prikupljam i čuvam tako da je žena već ljuta i govori mi da samo čeka dan kada ćemo propasti dolje susjedima zbog svih tih mojih knjiga (smijeh).
Obiteljski zapravo imaš jaku novinarsku crtu, to te ipak nije privlačilo?
– Zapravo i je, ali ne kao što me privlači pisanje. Tu se često sjetim prof. Brkića iz Gimnazije koji mi je jednom rekao “imam jedan problem, znam sve reći, ali sve što kažem ne znam napisati”. Ja, eto, čini mi se, imam tu sposobnost da napišem i vrijedi je čuvati.
Uz sve to, na kraju si ipak završio u prirodnom smjeru?
– Ja sam na kraju Gimnazije imao veliku dvojbu, ili da budem precizniji u igri su bila tri fakulteta – književnost, filozofija i fizika. Možda je presudilo vrijeme, mislim na razdoblje u kojem sam završavao srednju školu. Tada se nekako činilo da je filozofija samo dio prošlosti, izuzetno vrijedan, ali ipak da je “sve rečeno”, a istovremeno je nekako u svijetu rastao interes za kozmologijom, svemirom, stvarima koje su povezane s fizikom i tako sam se odlučio za PMF.
Jedno vrijeme si se i bavio isključivo time…
– Pa da, radio sam kao profesor fizike u Gimnaziji, ali i u osnovnim školama Dragojla Jarnević i Braća Seljan, bio sam asistent na Veleučilištu, bilo je to lijepo razdoblje, rado ga se sjetim, jako sam sretan kada sretnem negdje svoje bivše učenike ili učenice i saznam kojim su putem krenuli, kako im je u životu… Dijelom sam i danas ipak zadržao dodir s tim zvanjem, jer na Agronomskom fakultetu držim jedan kolegij o slatkovodnom ribolovu na postdiplomskom studiju.
Kronološki gledano polako se krećemo prema Aquatici, no prije toga je boravak u gradskoj upravi i, mora se priznati, dva jako vrijedna projekta za grad koje si upravo ti inicirao, obnova pontonca i Foginovog?
– Da, to su sigurno neki sretni elementi mog boravka u gradskoj upravi. Za pontonac je zapravo baš isticala dozvola i jednostavno sam to pogurao, da se ne dogodi da nam propadne sve. A, Foginovo je splet okolnosti, koji je ispao super i meni je jako drago, jer naravno da je i to kupalište bilo potrebno obnoviti i da je mnogim Karlovčanima priraslo srcu. No, moja prva ideja bila je zapravo “gradsko kupalište”, s obje strane rijeke, dakle jedna prava koranska rivijera, koju još uvijek “vidim” tamo i vjerujem da će i to jednom doći na red. Međutim, za to su potrebni i veći zahvati, trenutačno je Korana tamo više u statusu “jezera” nego rijeke i trebalo bi pažljivo i promišljeno s vremenom preokrenuti tu situaciju u kojoj brana ljeti napravi od Korane gotovo stajaćicu, a onda će sve biti puno lakše.
Kažeš sretni elementi, znači bilo je i manje sretnih?
– Htio sam reći da se u mom slučaju sve dobro poklopilo onako kako bi uvijek i trebalo biti. Netko i s entuzijazmom i sa senzibilitetom za određene stvari, u tom konkretnom slučaju ja, dobio je priliku da radi na pravom mjestu za to. I to bi uvijek moralo biti tako. Znanje se podrazumijeva, ali bitna je i želja i osjećaj, a bojim se da se prečesto o tome ne vodi računa. Reći ću ti i samo da je moja majka dugi niz godina radila u gradskoj upravi, prije rata, kada je Karlovac imao 10-ak tisuća stanovnika više i njih je 50-60 obavljalo sav posao. Treba li nam 150 zaposlenih? Ma neka ih i bude, ako će to biti redom ljudi koji imaju želju, srce i senzibilitet za ovaj grad.
Postoji li nešto za što ti je žao da nisi ostvario i pokrenuo?
– Naravno da postoji, ali vjerujem da će se neke stvari i ostvariti. Sad nevezano samo za taj period nego i općenito, moja je velika želja da Stanko Lasić dobije spomen ploču na svojoj rodnoj kući u Skladišnoj 1. Imam tu i veliku podršku muzeja, volio bih i da to bude malo drugačija spomen ploča, ne nešto s uobičajenim biografskim podacima već s nekim od njegovih upečatljivih citata poput onog da su Gaza i on jedan totalitet. A kad smo kod toga, cijeli taj dio Gaze bi mogao biti pretvoren u zanimljivu priču, nevjerojatno je koliko je istinskih veličina živjelo na tako malom prostoru – Jonke, Dragojla, Lasić, Mihalić… moramo poštivati tu vrijednost!
Aquatiku mnogi smatraju jednim od nažalost rijetkih pozitivnih primjera učinjenog u proteklih 20-30 godina, kako tebi izgleda?
– Pa moram se s tim složiti već i kao zaposlenik haha. Ali, šalu na stranu, mislim da se zaista svi trudimo i u Aquatici rade sjajni ljudi, koji daju dodatnu vrijednost tom mjestu. Prepoznati smo u znanstvenim krugovima, objavljujemo članke, držimo predavanja, evo nedavno je u Vodicama bio veliki međunarodni skup na kojem smo mi imali tri predavača, surađujemo s vrhunskim ustanovama ne samo iz Hrvatske već i inozemstva, dolazimo i do novih rješenja…
Npr.?
– Evo, pisalo se već o prezentaciji riba bočatih voda, što je novost u Aquatici. Mi smo na prvu imali malo nezgodno i nespretno riješen taj završni akvarij, ovo je puno logičnije rješenje, ali se pojavio problem tehnologije, odnosno pretvaranja slatke vode u slanu i tu je genijalno rješenje pronašao naš Marijan Mrljak. I to je rješenje koje se mora što prije predstaviti i na nekom skupu ili stručnom časopisu. Nije on jedini, sjajne stvari rade i smišljaju i kolege Marin Jarnjak, Dajana Majnarić… da ne nabrajam previše da nekog ne zaboravim. I mnogi se i dalje obrazuju pa tako i sama ravnateljica koja je upisala specijalistički poslijediplomski studij ribarstva i uspješno polaže ispite.
Kakvih još novosti ima u Aquatici?
– Najnoviji projekt je “tamna komora”, poseban akvarij koji je sada u pripremi i koji će biti od posebne koristi i vrijednosti studentima, ali nesumnjivo će biti zanimljiv i građanima. Riječ je o akvariju u kojem će biti hrvatske endemske ribe, poput krbavske i jadovske gaovice, slatkovodnog glavočića, itd. Vrijednost projekta je i u tome što će to biti i svojevrsna “banka” ovih riba, jer mnoge od njih mogu vrlo lako postati ugrožene budući i Krbava i Jadova presušuju i te ribe se onda povlače u podzemni svijet gdje su puno izloženije potencijalnim ugrožavajućim faktorima, može se dogoditi da zbog nekog zagađenja u kratkom roku praktički izumru, ali onda će Aquatika biti tu kao spas vrste, jer mi ih dakako i mrijestimo i obnavljamo.
Kako dolazite do riba? Ideš u ribolov?
– Pa da! Mi ribu sami izlovljavamo, naravno u skladu s propisima i dozvolama. Često te to dovede i do zanimljivih poveznica od hobija pa do znanosti. Recimo, evo, ribolov mi je oduvijek hobi… onda sam ga pretvorio i u rekreaciju uz ribolov na mladice u kojem znam propješačiti i 10-ak kilometara uz neku rijeku u Gorskom kotaru. A onda sve to dovede i do razmišljanja o znanstvenom pristupu. Nikada nisu napravljena genetska istraživanje mladice, spojili smo se kolegama iz Slovenije, uskoro ćemo vjerujem dobiti primjerke i iz BiH iz Une i Sane i radi se istraživanje koje će pokazati jesu li genetski materijali preslični, jer to isto može s vremenom dovesti do nestanka vrste. I u skladu s rezultatima možemo poduzeti ono što će vrstu spasiti i obnoviti. Radimo i veliki projekt istraživanja koncentracije postojanih organskih zagađivača u ribama, zajedno s nizom institucija u Hrvatskoj i Srbiji, koji će biti koristan i u najširem smislu, jer u teoriji može pokazati i je li neku ribu štetno pojesti, ali ne samo tu ribu, nego što se događa ako je riba došla u dodir sa zagađivačima, a onda tu ribu pojede som, je li onda i taj som potencijalno opasan? Uvijek postoji nešto, zaista mislim da sa znanstvene strane Aquatika i jako puno znači i jako puno radimo.
Radiš, predaješ, pješačiš u lovu na ribe kilometrima, pišeš, čitaš… pretpostavljam da više nemaš vremena za punk?
– Ma što ti je!? Punk je dio mene kao i sve ovo ostalo. To je nešto što je jednostavno neodvojivo od onog što sam ja. Kad jednom uđeš u taj svijet ne možeš iz njega izaći.
Ima li tu skepse kod tvojih kolega? Znanstvenik pa punker…
– Ne znam ima li, ali punku treba pristupiti na pravilan način. I sami klinci koji se okrenu punku ponekad to naprave površno na prvi korak i misle da je punk stvaranje gluposti i problema. Pa i ja sam bio takav, bježao iz škole, digao bih se usred sata i samo otišao, tučnjave, alkoholiziranje, ali upravo nam je punk otvorio oči. To je prva tinejdžerska reakcija, ali negdje u trećem srednje je bio koncert Youth of Today u Zagrebu i čitali smo intervjue s njima, slušali ih na koncertu i to nas je preokrenulo.
Čemu te naučio punk?
– Naučio me da budem svoj, da budem kritičan u prostoru i vremenu u kojem djelujem, ali i da budem samokritičan. Sve to skupa je poruka punka. Kroz punk sam došao i do drugih stvari, čitajući Henrija Rollinsa čitao sam što je on čitao i tako dolazio do sjajnih pisaca i djela…
Dugo si i svirao…
– Jesam, prvi bend je bio Dogs Nose, Srki, Mikša, Bač i ja, bend smo još kao gimnazijalci pokrenuli i iz tog perioda mi je jedan od dva najluđa koncerta, svirali smo u Banjaluci i to je stvarno bio neopisiv kaos, ljudi su skakali po stejdžu, po nama, vješali mi se za vrat, a istovremeno nad nama visi Titova slika i budno nas gleda haha.
A drugi?
– Drugi je sa SCUD-om doma, u Luxoru, mislim da 1993. godine, to je bila ludnica, prepun Luxor i nevjerojatna kombinacija tog vremena, mladosti, bunta, punka i rata i beznađa koje je svuda oko nas. S vremenom su se svirke prorijedile, ali bilo ih je povremeno, sve do 30 godina punka i velikog koncerta s Cockney Rejectsima u Sportskoj i tu smo polako krenuli prema kraju. Posao, obitelji, nije više bilo vremena za sve…
Ali slušaš ga i dalje?
– Naravno i ne priznajem ništa ove nekakve CD-e, sitne uređaje još manje, mora biti gramofon i ploča tako da je i hrpetina ploča još jedan razlog zašto žena strahuje da ćemo propasti susjedima (smijeh).
Fale li ti koncerti, na kojem si zadnjem bio?
– Fale jasno, nadam se da će se sve to ubrzo smiriti i jedva čekam jedan pravi žestoki koncert. A zadnjeg se dobro sjećam, neposredno pred pandemiju, UK Subs u Zagrebu, bilo je sjajno. Punk me jako oplemenio, nadam se da će i mog sina, uspaljivao sam ga baš sa UK Subs i spavao je kao beba!
Razgovarao: Darko Lisac
foto: Vito Butković