Perica Vucelić trenutačno je ravnatelj Zavoda za hitnu medicinu Karlovačke županije, ali to ne znači da ćete ga često vidjeti u fotelji. Naprotiv, redovito uskače u timove i radi na terenu, jer zbog toga je, kaže, i odabrao ovaj poziv.
A da će ga odabrati znao je još od malena, iako ga na to nije navela niti obiteljska tradicija niti TV serije…
– Sestra je također u medicini, radi kao medicinska sestra u Vinogradskoj, ali to zapravo nije imalo veze. Teško je sad reći kako i zašto, ali ja sam zaista još kao mali bio siguran da ću u Medicinsku školu, a još sigurniji da želim baš u Hitnu. Jednostavno uopće nisam imao dvojbi oko toga što želim, nisu postojale druge opcije koje sam vagao, znao sam da želim baš ovo.
I ostvarilo se bez problema?
– Na kraju da, iako je i ta priča jako zanimljiva i vezana je uz moju drugu ljubav, odnosno nogomet, konkretnije poziciju golmana. Naime, staž sam odrađivao kod dr. Talakića i jedan dan zazvoni mu telefon, zovu ga kolege iz Zagreba i pitaju jel ima možda nekog golmana. Bližilo se Svjetsko prvenstvo liječnika u nogometu i trebao im je golman, Talakić kaže “pa ne samo da imam, nego ga evo tu kraj mene” (smijeh). E sad, u tom periodu ja sam ozbiljno razmišljao o selidbi u Austriju, zatražio sam već i vizu, jer mi se činilo da ovdje neću tako brzo i lako ostvariti svoju želju.
Onda je golmansko umijeće presudilo?
– Pa, taj put u Glasgow na SP svakako. Ali ne veze u tom nekom smislu, nego sam zahvaljujući tome saznao vrlo važne informacije! U prvom kolu smo pobijedili Slovence i feštali nakon pobjede i tako sam u razgovoru o svemu i svačemu spomenuo da sam zatražio vizu za Austriju, da tamo traže ljude za Hitnu, a da je meni to san i onda su mi rekli da se upravo sprema veliki natječaj za Hitnu pomoć u Zagrebu i da će se zapošljavati čak 150 ljudi. I kako to obično biva, u jednom trenutku nemaš ništa, u drugom moraš birati… Praktično u isto vrijeme došla je viza i taj natječaj, malo sam odvagnuo, a onda ipak bacio vizu i prijavio se na natječaj i dobio posao.
U Zagrebu?
– Da, isprva u Zagrebu, krajem 2002. godine, ali već u lipnju 2003. sam počeo raditi u Karlovcu.
Postoje li velike razlike?
– Postoje, naravno da postoje i zapravo je ovo na neki način i idealno ispalo, sada radim doma, a prvo sam prošao zbilja jako jako dobar i intenzivan “trening”. Zagreb je vjerojatno jedini grad u Hrvatskoj gdje je Hitna nešto sasvim drugo, gdje jednostavno nema praznog hoda i intervencije su kontinuirane. I to vrijedi osjetiti i na tome steći neke navike. Posla, dakako, ima i u Karlovcu, ali ipak postoje i faze predaha, ponekad i dulja potpuno mirna razdoblja.
Ima li još uvijek lažnih poziva? Jedno vrijeme je to bio velik problem, bilo je i nekih presuda, čini mi se u Zadru, za manijake koji su neprestano nazivali Hitnu s lažnim pozivima…
– Ne, Karlovac je po tome stvarno u redu. I prije pandemije je toga bilo jako malo, a sada praktički da i nema, ne znam je li se dogodio jedan jedini lažni poziv od kada je počela pandemija, ljudi očito ipak shvaćaju situaciju. Naravno, uvijek kao i u svakoj Hitnoj, ima poziva zbog stvari koje zapravo ne spadaju baš u hitnost po definiciji, ali to treba razumjeti, tim ljudima je u tom trenutku taj problem najvažniji pa se potrudimo pomoći im barem telefonski i dati neki savjet.
Postoje li neke intervencije koje posebno pamtiš, bilo po dobrom bilo po lošem?
– Teško je izdvajati, ali možemo govoriti općenito. Ako bih morao izdvojiti jednu intervenciju prvo mi na pamet pada ona velika nesreća autobusa na ulazu u Karlovac, to je nešto što ne možeš naučiti u teoriji. I nešto što nisam prošao ni u Zagrebu. Dolaziš na mjesto nesreće, tamo je 50 ljudi i praktički svi su ozlijeđeni, ali tu dolazi do teške situacije u kojoj prema tebi idu i pomoć traže oni koji su najmanje hitni. To je prirodno, čovjek je nastradao, boli ga, možda krvari, ali hoda ili trči prema tebi i on je automatski “zeleni” u tom nekom našem kodu, znači prima pomoć posljednji. I prvo tražiš “crvene”, ali nije se lako u svemu tome snaći, nije lako reći i objasniti ljudima “niste hitni, moramo drugima dati prioritet”. To je stvarno bilo žestoko “vatreno krštenje” i mislim da smo na kraju dobro obavili posao, no bilo je izuzetno naporno i komplicirano.
Ima li intervencija koje su te posebno razveselile ili rastužile?
– Recimo, koliko god je i dio posla da ti na neki način “oguglaš” i možeš se isključiti emotivno, pogotovo za vrijeme intervencije, jer inače ne bi mogao ni raditi dobro svoj posao, uvijek postoji dodatna težina kada je riječ o djeci. Svi smo osjetljivi na djecu i takve su intervencije najteže, a opet i posebno drage kada sve dobro završi. Reanimacija je nešto također posebno, teško je opisati taj osjećaj kada nekog vratiš u život, kada odjednom osjetiš puls, to je takva navala adrenalina, u tom trenutku si sretan kao da ti je to najbliži rod, ne postoje prave riječi da to opišeš. Opet, vezano uz život na najljepši mogući način, rijetko ali dogodilo se i da smo morali obaviti porod i to je isto poseban osjećaj. Sjećam se jedne intervencije na Turnju, odmah je bilo očito da jednostavno nećemo stići do bolnice i, što ćemo, obavili smo porod sami. S jedne strane možda i nije za javnost, ali svi smo ljudi, gazda nas nije puštao dok nismo nazdravili s jednim kratkim (smijeh).
Je li bilo neugodnih situacija s pacijentima, ima li agresivnih?
– To je uvijek moguće, ali isto mogu reći da je u Karlovcu dosta rijetko. Ako se i dogodi najčešće je riječ o verbalnoj agresiji, ali svi su obučeni na osnovnoj razini i da na to reagiraju na pravi način i primire osobu pa se zaista ne mogu sjetiti intervencije na kojoj je bilo većih i ozbiljnijih problema.
Kada je u pitanju reanimacija, koliko su ljudi kod nas obučeni da pruže prvu pomoć do dolaska Hitne?
– To bi, nažalost, moglo biti puno bolje. I kontinuirano radimo na tome, jer teško je uopće opisati koliko je ta prva pomoć bitna. U takvim situacijama doslovno sa svakom minutom se šanse drastično smanjuju, a mi se nažalost ne možemo teleportirati. Do najbliže lokacije ćemo izgubiti dvije-tri minute, a često su i te dvije-tri minute previše. I zato je jako važno da osoba koja je uz stradalog zna osnove, u tome naravno pomažu i naši djelatnici na telefonu, pokušavamo voditi osobu kroz ono što moraju napraviti, iako se ljudi često i boje. Ali, to je pogrešno, jer ako je došlo do takve kritične situacije onda je zaista svaka sekunda bitna.
Postoje li neki stalni tečajevi za ljude koji žele naučiti osnove reanimacije i općenito prve pomoći?
– Postoje. Svi se mogu prijaviti na stranici Edukacijsko simulacijskog centra, dobit će termin i to je to. Jasno, ne možemo se osloniti samo na to, jer edukacija je izuzetno bitna i zato smo razradili jedan dosta zanimljiv program i projekt edukacije učenika, koji bi obuhvaćao 7. i 8. razrede osnovnih škola te 3. i 4. razrede srednjih škola. Nažalost, to je sad malo zastalo zbog pandemije, ali vjerujem da ćemo uskoro moći odraditi tu ideju i da će dugoročno donijeti vrlo pozitivne pomake.
Polako već dolazimo i do tvoje nove funkcije, sada već skoro i godinu dana si ravnatelj Zavoda za hitnu medicinu Karlovačke županije. Nedostaje li ti teren? Jesi li se očekivao na ovom mjestu?
– Teren uvijek nedostaje i ovo smatram jednostavno kao privremenu funkciju. Ako mogu pomoći svojim znanjem i iskustvom to ću napraviti u svakom obliku pa i ovom, ali od terena se teško odviknuti pa, uostalom, to i nisam posve napravio. Evo, jučer sam odradio “šihtu” u Dugoj Resi i tako uskačem gdje god treba. Nemam namjeru sjediti u nekoj fotelji i od toga si raditi karijeru, mandat je na četiri godine i nakon toga planiram opet ravno u terenski tim pa zato i moram raditi, neke stvari se moraju održavati, jer zapravo najbolje radiš kad ti je sve ono nužno već automatizam. A, to nestaje ako dugo nisi na terenu.
Koliko je pandemija utjecala na terenski rad, ograničava li djelatnike?
– Ne toliko, opet zbog tog automatizma. Jasno je da je Hitna na neki način najizloženija, jer vrlo često je riječ o intervencijama gdje je nemoguće znati je li osoba COVID pozitivna, a mi moramo napraviti sve da spriječimo ulazak COVID-a u svoje redove. No, tu je zato propisana zaštitna oprema i to je svakodnevica svih timova Hitne pomoći već skoro dvije godine. Sama po sebi nas ne usporava, svi su dobro izvježbani i u opremi smo za 15-20 sekundi.
Koliko je Karlovačka županija dobro pokrivena timovima Hitne pomoći, ima li “crnih rupa”?
– Ne, mislim da mogu s punim pravom reći da je županija odlično pokrivena i čak nemamo potrebu za dodatnim timovima. Sljedeće godine otvara se zgrada u Vojniću, riječ je o prostoru na zaista najvišoj razini, odmah bi trebala krenuti i izgradnja prostora u Ozlju, s te strane zaista nema nekih prigovora. Jasno, uvijek može i bolje, vjerujem da možemo iskoristiti bolje i EU sredstva namijenjena zdravstvu i tu također već postoje projekti koji su gotovo dovršeni, samo se čekaju sredstva.
Ovaj dio s Hitnom možemo zaključiti nagradom za najboljeg tehničara u Hrvatskoj koju si dobio 2019. godine, pretpostavljam da ti je to najdraže priznanje?
– A normalno da je, jer to je došlo od strane samih pacijenata i običnih građana. Svako priznanje te veseli, drago ti je i ako te struka cijeni, ali kad te pohvale obični ljudi to je najveća pohvala i najdraža, jer za njih sve to i radiš.
Već smo nakratko spomenuli i drugu veliku ljubav, nogomet i mjesto među vratnicama, jesi li i to odmah odabrao već kao klinac, ili si isprva htio zabijati golove kao većina?
– Odmah odabrao! Zapravo sam nekoliko godina paralelno trenirao i baseball, što je u Grabriku skoro pa nemoguće izbjeći, a tamo sam pak bio catcher pa se pitam nekad što mi je i zašto biram uvijek te pozicije gdje me netko napucava (smijeh). U početku sam čak zbog baseballa zapostavljao nogomet, tu mi je bilo više frendova i onda ako je trening bio u isto vrijeme ja bih odabrao baseball. Onda je legendarni Čavlek došao doma i popričao ozbiljno sa mnom i s roditeljima, rekao da vidi tu ozbiljan potencijal, ali da mora takav biti i rad. I onda sam ipak odabrao nogomet.
Jesi li zadovoljan ostvarenim?
– Pa jesam. Ima tu ona izreka da je svaki sportaš limitiran, a bit je u tome kada će to prepoznati i gdje je taj limit. Dugo sam mislio da sam bolji nego što objektivno doista jesam, sad opet bez podcjenjivanja samog sebe, već sasvim realno. Sa 19 godina sam trenirao marljivo i vrijedno i tada sam vjerojatno i sanjao neku veliku karijeru. Odlazio sam na treninge i u Dinamo, kod Dautbegovića, gdje je sa mnom tada trenirao i Tvrtko Kale i evo najiskrenije ja sam na treninzima bio siguran da sam ja bolji od njega. Onda je došla utakmica Vinogradara i Hajduka u kupu, ja sam branio za Vinogradar, a Kale za Hajduk i to je bila prijelomnica.
Natrpali su te?
– Ma čak i nisu, odlično smo igrali, to je ona čuvena utakmica u kojoj je bilo 2:2 pa smo izgubili u produžecima. Ali, tada sam vidio razliku u tom najvišem nivou. Ja sam tad u Vinogradaru primio u cijeloj polusezoni četiri gola, bio siguran u sebe, a onda mi je Blatnjak otvorio oči (smijeh). Prvi Hajdukov gol, taj Blatnjakov, sam primio u prvi kut, što je najgore što si golman može dopustiti. Ali, nije ni to problem, greške se događaju svakome, već ja tu loptu nisam ni vidio. Tu sam shvatio razliku između nižih rangova i najvišeg ranga i rekao sam sebi “okej, posvetit ćeš se ti poslu”.
No, branio si još dosta dugo, zapravo još uvijek braniš…
– Normalno, ali to više nije bila opcija u smislu neke ozbiljne karijere. Branio sam u Karlovcu do ulaska u 2. ligu, onda je posao uzimao sve više vremena i nisam više mogao pratiti taj ritam, ali sam si ostvario želju da branim u županijskoj ligi i vidim malo kako je tamo pa sam branio za Ogulin i Dugu Resu. Sada sam u veteranima Karlovca, tako da još uvijek stojim između vratnica, iako ove polusezone nisam bio na golu što zbog poslovnih obaveza, a što zbog oporavka od dosta teškog slučaja covida koji sam imao, no vjerujem da ću na proljeće odigrati bar nekoliko utakmica.
Ušao si i u upravu kluba, kako se tu snalaziš?
– Pa, gore je nego kad si igrač sigurno. Evo, popodne igramo s Maksimirom i ja sam sav nervozan od jutra (utakmica je na kraju ipak završena pobjedom Karlovca, op.a.), još je cijela ova polusezona, treba otvoreno reći, znatno ispod naših očekivanja i svi smo napeti. Možda nas je malo zavarao i početak, ja sam nakon prve dvije-tri utakmice bio uvjeren da ćemo prošetati ligom, to je bilo divota za gledati kako su dečki “razbili” Vrbovec i Gaj koji su sada na ljestvici ispred nas. Došlo je do tog meni neshvatljivog psihološkog bloka na gostovanjima i u nezgodnoj smo situaciji, ali vjerujem da će se to ipak razriješiti. Snovi o 2. HNL su sada u drugom planu, iako je još puno bodova u igri i borit ćemo se do kraja, ali jednostavno moramo izboriti onaj zacrtani minimum, a to je jedinstvena treća liga. Bit će to atraktivnije i za gledatelje, jer su tu ipak ekipe od Dalmacije do Slavonije, bit će novih suparnika, i ako to propustimo bojim se da bi to bio velik korak unatrag, ne smijemo to dozvoliti.
Odlično ide i juniorima koji su ozbiljan kandidat za 1. HNL, može li klub to poduprijeti ukoliko ostvare plasman među najbolje?
– Može. Bez ikakve sumnje može. Klub je sada financijski potpuno stabilan, nismo bogati, ne možemo se razbacivati, ali stabilni jesmo i juniore ćemo sigurno podržati ako uđu u prvoligaško društvo. Na kraju krajeva to je budućnost kluba, jasno da moraju imati maksimalnu podršku.
Razgovarao: Darko Lisac