Odbojkašice Karlovca pravi su sportski hit u gradu na četiri rijeke, ali i u Superligi, u kojoj kao debitantice u prvih sedam kola imaju četiri pobjede. Put od trećeg ranga preko relativno prosječne pa ponajbolje "drugoligaške" ekipe i na kraju sve do respektabilnog superligaškog sastava s njima je prošla Ella Badanjak.
Dugorešanka u redovima Karlovca odbojku je počela igrati u rodnom gradu, ali prije toga se, kako vjerojatno propisuje i Statut Grada Duge Rese, isprobala u stolnom tenisu…
– Jesam, isprobala sam i stolni tenis, ali i taekwondo. Samo, nekako mi je to bilo sve bilo malo monotono, barem na treninzima, nije bilo za mene, stolni tenis sam trenirala malo dulje zbog društva, ali nije mi baš legao. A, bila sam već visoka i onda se mama malo raspitala, čula za odbojkaški klub, predložila mi i usmjerila me malo prema tamo, a ja sam rado pristala. I eto, od tada smo odbojka i ja nerazdvojni.
Počela si zapravo u tadašnjem ŽOK Mladost, koji danas više ne postoji?
– Da, krenula sam u Mladosti, ali dosta brzo sam prešla u Plavi zmaj, ako se ne varam baš u vrijeme kada je Goran Zec došao u klub, naš današnji trener u Karlovcu.
Plavi zmaj je došao čak i do prvoligaškog društva, ali tada još nisi igrala za seniorke?
– Ne ne, tad sam još bila premala, ali bila sam u klubu.
Dugoreška odbojka bila je vrlo razvijena, možeš li procijeniti zašto je danas pala na tako niske grane (Plavi zmaj je četvrtoligaš)?
– Ne znam, teško je to reći, možda bih se najprije složila s onima koji misle da je korijen problema u tome da su uopće postojala dva kluba ili da sve to barem nije bilo puno bolje organizirano, da nije bilo prave i prijateljske suradnje. Jako mi je žao što je dugoreška odbojka toliko pala, iako mi je drago da se Plavi zmaj ipak održava, da nije sve nestalo. A, sada im je i teško napredovati, jer je puno jako mladih cura, za koje se nadam da će ipak ostati uz odbojku i neće klonuti, i da će s vremenom doći do malo višeg ranga.
Iz tog svjetlijeg doba dugoreške odbojke datira i golemo rivalstvo s Karlovčankama?
– O da, to je bilo stvarno nešto posebno, mislim da su oba kluba živjele za te susrete, to je bio vrhunac sezone bez obzira na sve ostalo, i ne samo u službenim utakmicama, jednako je napeto bilo i u prijateljskim.
I onda si prešla u Karlovac, mrskog rivala!?
– Haha, ma nije to nikad bio mrski rival, možda je među upravama tu i tamo i bilo trzavica, ali nama curama je to bilo puno pozitivnije postavljeno, mi smo sve međusobno bile dobre i prijateljice, ali kad je bila utakmica onda je to bila najvažnija utakmica na svijetu. Ali nije bio nikakav problem preći u Karlovac, iako sam zapravo prvo iz Plavog zmaja otišla u Petrinju na prvoj godini faksa, tamo sam odradila polusezonu i onda me Irena Zdjelar koja je tada vodila Karlovac na ljeto zvala i pitala da li bi im se pridružila, svidjelo mi se kakvi su planovi kluba, cure sam većinom znala i, evo, od tada sam u Karlovcu.
I stigle ste i do Superlige, jesi li to očekivala?
– Pa… jesam. Mislim, nadala se jesam, znala sam da smo dobre, često smo bile tu negdje blizu, jedne sezone smo igrale i kvalifikacije, falila nam je jedna pobjeda da i tada to ostvarimo, tako da normalno da smo se sve vjerovale da mi to možemo.
A, jesi li očekivala ovako dobar start ili se slažeš s onima da je iznad očekivanja?
– Hm, s jedne strane čak bih se i složila s onima koji misle da je start iznad očekivanja, pogotovo jer nismo mogle znati što nas sve očekuje i kakve će biti suparnice. S druge strane, znala sam koliko smo napredovale, stiglo je i par pojačanja, trener je dobar i zbog njega također kontinuirano “rastemo” i ako možda i nisam znala što točno očekivati bila sam uvjerena da nećemo ispasti, što je bio i glavni cilj. Jasno, jako je puno još do kraja, ništa još nismo napravile, ali vjerujem da ostanak u Superligi neće biti upitan.
Spomenula si nove djevojke u klubu, zapravo ste dosta dugo igrale u gotovo istom sastavu, kako su primljene “pridošlice”?
– Ma jako dobro, a ja mislim da su i one jako zadovoljne. Uopće ih ne gledamo kao nekakve “strankinje”, odmah su postale dio ekipe i mislim da sve skupa uživamo u ovoj superligaškoj godini, zaslužile smo to, a sigurna sam da ćemo na kraju biti zadovoljne i rezultatom.
Pomažu i navijači?
– Jako pomažu, obavezno ih moram pohvaliti, pogotovo nakon cijele prošle sezone koju smo igrale bez publike. Vjerujem da bi ih bilo i puno više da nije pandemije, ali i ovako smo zadovoljne i sretne, uostalom uvjerljivo smo najgledanija ekipa u ligi, svakako je velika podrška kad vidiš i čuješ da su ljudi uz tebe!
Najiskusnija si u ekipi, razmišljaš li već o tome što nakon odbojke, odnosno planiraš li ostati u odbojci i nakon kraja igračke karijere, možda kao trenerica?
– Već sam i bila trenerica, vodila sam djevojčice jedno vrijeme i vidim se i u budućnosti u radi s djecom, a sad na koji način vidjet ćemo. Svakako je moguće da to bude taj trenerski posao, ali upravo završavam Kineziološki fakultet, smjer kineziterapije i to je također područje u kojem se vidim, a koje se opet može spojiti i s radom s djecom i mladima. To je jako važna grana, koja danas i nije toliko dostupna građanima, u Dugoj Resi je nema nigdje izvan bolnice, a u Karlovcu možda postoje 2-3 mjesta tako da, tko zna, možda pokrenem i svoj posao.
Dugorešanka u Karlovcu, moram te pitati: Mrežnica ili Korana?
– Haha, ipak Mrežnica! Iako to je jedna od stvari koje bismo svi skupa morali osvijestiti koliko su vrijedne i koliko smo sretni da ih imamo. Pravo je bogatstvo živjeti u blizini tolikih rijeka, prekrasnih rijeka, a možda nekad i sami sve to primamo “zdravo za gotovo”. Puno puta sam čula npr. Zagrepčane i na Mrežnici i na Korani da se ne mogu nadiviti ljepoti.
Znači, ideš i na Koranu?
– Naravno da idem, volim ja i Koranu, i ne samo da idem nego sam dvije sezone tamo i radila kao spasiteljica!
Kako je to bilo, jel bilo naporno?
– Ovisi kako se gleda na to, s jedne strane to je posao koji zahtijeva maksimalnu koncentraciju, netko možda misli “ah šta sad, tamo malo sjediš, odmaraš”, ali poanta posla je da si skoncentriran i da cijelo vrijeme dobro paziš na rijeku i sve što se događa. S te strane je svakako naporno, ali na dobar i pozitivan način. Što se tiče samog intenziteta posla srećom nije tako naporno, u te dvije godine je možda bila jedna ili dvije zaista vrlo ozbiljne i “kritične” intervencije, no manjih je bilo jako puno, nije naš posao samo utapljanje, trebaš primijetiti i one kojima je možda pozlilo, koji su dezorijentirani, pomoći i prije nego što dođe do najgoreg. Jasno, svi smo prošli i tečajeve prve pomoći i ima puno i takvih intervencija, razne ozljede, porezotine, opremljeni smo da pomognemo i u tom dijelu, jasno, prije dolaska Hitne koja se odmah zove.
Što radiš u slobodno vrijeme?
– Opet je tu u prvom planu ljubav prema prirodi, volim šetati, fotografirati, planinarila sam, ali za to baš danas i nemam vremena uz sve sportske i fakultetske obaveze. I imam jednu veliku želju – jedrenje! Bili smo na jedrenju s faksom i odmah sam se zaljubila i želim što prije ponovno probati.
Možda nakon uspješne superligaške sezone?
– Možda!
Razgovarao: Darko Lisac
(foto: Vito Butković)