Nikola Alić jedan je od najzaslužnijih za uređenje Aleje hrvatskih branitelja, ali i brojne druge aktivnosti udruge veterana satnije Rebelsi, koju najvećim dijelom čine dečki koji su '91. iz traperica uskočili u uniforme i krenuli u obranu grada.
Jesi li imalo dvojio oko prijavljivanja u ZNG/HV?
– Ne, ni sekunde. Jednostavno prelomiš u sebi i nema natrag.
Prijelaz iz mirnodopskog u ratno stanje ipak je bio vrlo nagao?
– Pa je, to je bio stvarno nagli prijelaz, druženje, popodne kupanje na Korani, navečer zezanje i slušanje metala i onda odjednom: rat. Ja sam možda to i još intenzivnije doživio, jer sam se bio jedva vratio iz JNA, taman se počeo privikavati na civilni život i onda počinje rat…
U JNA si išao odmah nakon srednje? Što si završio?
– Završio sam za autolimara u Šmrcu, ali nisam stigao steći ni dana radnog iskustva, jer tada je zapravo bilo uobičajeno da se ide odmah na odsluženje vojnog roka. Otišao sam u prosincu 1989. godine u Trebinje, tamo sam i bio svih 12 mjeseci u mornaričkoj pješadiji?
Mornarička pješadija u Trebinju? Jeste morali hodat do mora?
– Haha, kužim te, ja sam isto bio sretan kad su mi to dali na regrutaciji jer sam mislio da ću biti negdje na moru, ali eto. Trebinje i 12 mjeseci “drila”, što fizičkog, što mentalnog…
Je li već bilo u vojsci problema u to vrijeme?
– Pa kod nas moram priznati da nije. Jasno, bio je žestoki dril po pitanju jugoslavenstva, partije, blabla, sve to. Ali u tom periodu još ne mogu reći da me netko krivo gledao zato jer sam Hrvat ili tako nešto. Ipak mi je bio kulturološki šok kada sam se vratio iz vojske, to je bilo kao da sam došao na drugu planetu, nakon 12 mjeseci “crvene zvijezde” dođeš doma, a tu već odrađeni izbori, zastave sa šahovnicom…
Kakva su ti sjećanja na to prijeratno vrijeme?
– Lijepa, super, bili smo dobra ekipa, bilo je puno druženja, zezanja. Veliki dio života već je tada “igrao” metal, mislim da sam već u prvom srednje išao na prvi veći koncert, na Iron Maidene u Ljubljanu. Ljeta su, naravno, bila obilježena Koranom, turbinom i slapom, pa tako i to ljeto nakon povratka iz JNA, koje je na kraju dosta naglo prekinuto.
Kada si otišao u HV?
– Tu je zgodna priča da je pola moje ekipe odmah raspoređeno, a ja sam se prijavio u MUP po nekakvom rasporedu i stalno se razvlačilo to da nema oružja, pozvat ćemo vas kad bude trebalo i slično, tako da sam na kraju praktički morao povlačiti veze da odem u rat (smijeh). Pomogli su malo i dečki koji su bili na položajima već od kraja lipnja pa sam negdje u kolovozu i ja napokon došao na ratište. Tu je već bilo dosta ekipe s kojom sam se znao iz grada, neki iz tog koranskog društva, neki iz metal krugova, neki i sa seoskih svadbi na kojima smo znali zaružiti nakon Miloša i Hrvatskog, ono što su postali “Rebelsi” je ekipa običnih dečki koji su jednostavno otišli braniti svoj grad.
Bio si cijelo vrijeme na položaju?
– U početku da, kasnije sam prešao u 13. Domobransku pukovniju, a ’93. u 6. Topničko-raketni divizion 202. Topničke brigade protuzračne obrane i mogu ti reći da je to jedna od stvari koja me spasila, uz naravno moju suprugu koju sam negdje u to vrijeme i upoznao. To su bili neki teški dani, poginuo mi je bliski prijatelj, jednostavno sam osjećao da me hvata ono što danas zovemo PTSP, ta promjena sredine mi je pomogla da se smirim, saberem…
Aktivan si do samog kraja, ali onda ne ostaješ u vojsci?
– Da, nisam otišao odmah nakon Oluje, ali demobiliziran sam u prosincu 1995. godine. Nisam baš imao neku želju i volju ganjati nekakvu vojničku karijeru, jer ne osjećam da sam za to, treba biti nekad i pošten prema samom sebi. Vratio sam se u civile, ali bila su to dosta teška vremena, možda danas nije baš sve super, i danas ima ljudi koji ne mogu naći posao ili su slabo plaćeni, ali tada je sve bilo još puno puno teže, skoro je nemoguće bilo naći posao. Ipak sam s vremenom našao posao u Vodoprivredi, radio sam čak na ovom čuvenom drežničkom zidu, tako da ak negdje propušta možete mene okrivit (smijeh), ali bilo je svega, mijenjali su se poslovi, radio sam u nekakvoj stolariji koja je izgledala kao super prilika, prva dva mjeseca smo dobili odlične plaće za ono vrijeme, a onda 10 mjeseci – ništa.
Ništa? Nikad?
– Ma nikad. Na kraju sam odlučio i otići na sud i kažu meni tamo, ajoj znate on vam je teško bolestan, kako ćete se vi naplatit od njega. I šta da radim, kad mi oni unaprijed kažu da nema smisla…
Još radiš?
– Tu i tamo nešto što uskoči, službeno sam u mirovini, ali nema se tu što skrivati, moja mirovina je oko 4500 kuna, žena radi posao za oko 3500 kuna, imamo tri kćeri od kojih su dvije na fakultetu pa nek mi netko objasni kako da spojimo prvi s prvim? Tako da oni koji misle da su vojne mirovine nekakva blagodat i sreća, neka razmisle još jednom.
Kako je došlo do osnivanja udruge Rebelsa?
– Pa na neki način iz nužde. Mi smo se negdje 2005. počeli okupljati svake godine na obljetnicu smrti našeg najmlađeg suborca Zdravka Goršćaka, to bi bilo jednokratno druženje, a onda smo 2011. na 20. obljetnicu počeli razmišljati o tome da to dignemo i na malo veću razinu, tada je postavljena i ona spomen ploča na Turnju. Ali nas je motivirao i problem koji se pojavio, odnosno počele su ekshumacije tijela poginulih hrvatskih branitelja bez obitelji. Njima je država plaćala grobnicu 20 godina i onda su odjednom jako požurili s uklanjanjem tih tijela i mi smo se prvo pokrenuli po tom pitanju, da se tu nešto sredi i dogovori. Nažalost, za grob jednog od naših suboraca bilo je prekasno, ali smo uspjeli i spasiti i kasnije urediti neka druga posljednja počivališta.
A ideja o Aleji hrvatskih branitelja? To je tvoja ideja?
– Je, i to je počelo 2013. godine sadnjom prvih 25 sadnica. Na početku je možda sve to bilo malo i “na divlje”, ali reakcije su bile jako dobre, srodne udruge su isto dobro prihvatile ideju pa su počele i prijave na natječaje, isprva naravno nisam imao pojma kako se to radi, puno mi je pomogao Milan Medić koji mi je bio susjed iz Smičiklasove, onda sam “otkrio” da ipak moraš popričati i s Hrvatskim vodama i Vodoprivredom, kao i Zelenilom oko uređenja pa ti onda objasne da tu možeš dodati još 7 sadnica, da ovdje ne bi trebalo dirati ova stabla, i tako dalje. Išli smo korak po korak.
Što je sve napravljeno, imaš li još planova?
– Pa 2015. smo otvorili onaj prvi dio spomen obilježja s malim piramidama u stilu cestovnih blokada iz rata. No, neke postrojbe su nedostajale pa smo ih dodali u novom obliku na onom prikazu Zvijezde sa šančevima. Nažalost, još uvijek je nedostajalo par postrojbi, jer je jako teško doći do podataka o svima koji su djelovali. Onda je slijedilo ocrtavanje stupova nadvožnjaka, gdje nam je puno pomogao naš mladi akademski slikar Bojan Kiski, dva branitelja slikara iz Bjelovara Ivan Rođak i Drago Pavelić, Ivan Mutak, Saša Mikšić, na kraju sam se malo i ja prihvatio crtanja haha. Učenici osnovnih škola su ocrtali tri površine, jedan dečko iz Medicinske… posađeno je i 25 novih sadnica i onda je došao red na ovaj drugi dio koji je posvećen postrojbama iz cijele Hrvatske. Tu smo isto imali veliku pomoć s raznih strana, od ekipe ratnih veterana iz Bjelovara smo dobili jako vrijednu pomoć, radilo je Klesarstvo Miljak, uz spomen obilježja su posađena stabla što su učinili učenici Šumarsko-drvodjeljske škole…
Dosta spominješ učenike, a imali ste i ciklus predavanja za njih?
– Da, imali smo program “Svaki korak je povijest našeg grada”, isprva samo za djecu iz Karlovca, a onda smo kasnije uključili i Ozalj, Kamanje i Žakanje. Mislim da je to korisno i potrebno, da mladi znaju što se ne tako davno događalo na ovom prostoru i kako je obranjen naš grad. Ali nismo htjeli to postaviti kao nekakvu obavezu, zato su te šetnje uvijek bile subotom i baš smo inzistirali na tome da dođu oni koji to žele, da im to ne bude obaveza. I interesa je bilo. Mislim da ima i koristi, jer na dijelu aleje se danas redovito okupljaju mladi i moram priznati da me često bilo strah da će napraviti nekakvu glupost ili nešto oštetiti, ali stvarno nikada ni najmanje štete nije bilo.
Rebelsi dosta rade i humanitarno?
– Da, rado pomognemo gdje možemo, kako nekim privatnim osobama, tako i u suradnji s nekim udrugama i ustanovama, radili smo na Centru za beskućnike, na uređenju prostorija Zvončića, za taekwondo klub Prana, pomagali smo kad su bili poplave… Mislim da je to normalna stvar.
Ima li još planova za Aleju?
– Planova uvijek ima, ja sam uvijek imao veliku želju da spojimo sve to s Turnjem jednim velikim drvoredom, ali ima tu dosta komplikacija, Hrvatske ceste kažu da bi zaklanjale znakove, ponegdje je i tlo neprikladno, trebalo bi dosta uređivati. Imao sam i želju za jedno igralište i mali amfiteatar, no na toj lokaciji su, pak, problem neka stara stabla koja bi trebalo očuvati. No, i bez toga posla ima, treba dovršiti oslikavanje stupova, uređivanja će uvijek biti…
Slušaš li još metal?
– A normalno, ne moraš me to ni pitat, nema tu promjene! Išao sam redovito i na koncerte sve do pandemije, nadam se da će ubrzo opet biti prilike.
Jesi li svirao kad?
– Haha jesam čak i to! Imali smo bend Družba Pere Kvržice, ali nismo “dobacili” nažalost čak ni do prvog koncerta…
Jesi li zarazio kćerke metalom?
– Mislim da malo i jesam, iako svašta slušaju, ali rekao bih da dvije starije naginju malo žešćoj glazbi. Najmlađa sluša ove neke Japance i Korejce, ja to ništa ne razumijem, ali samo neka sluša, bolje to nego cajke (smijeh).
Razgovarao: Darko Lisac