Dugorešanin Tomislav Poljak kao sukomentator na HTV-u ispratio je sa svim ljubiteljima tenisa veliku i neočekivanu pobjedu Hrvatske protiv Srbije u polufinalu Davis Cupa.
Nekadašnji tenisač Karlovca u mlađim je danima imao priliku
pobijediti i Marina Čilića, no karijera mu je otišla drugim
putevima – dugo je bio teniski sudac na brojnim turnirima, pred
samu pandemiju prihvatio se i mjesta predsjednika Teniskog kluba
Karlovac, a nakon tijesne suradnje s bivšim vodstvom sada je i
direktor jedinog hrvatskog ATP turnira u Umagu.
Pratiš nastupe hrvatske reprezentacije na Davis Cupu kao
sukomentator, ali i kao teniski djelatnik i zaljubljenik pa
jasno, prvo moram pitati jesi li očekivao ovakav uspjeh?
– Da, ušao sam kao zamjena na sukomentatorsku poziciju. Stalni
sukomentatori HTV-a, Nikola Horvat, koji je odradio sve mečeve
zaključno s četvrtfinalom, i Dino Marcan, nisu bili dostupni pa
sam dobio poziv koji me jako razveselio. S obzirom da sam
magistar novinarstva i da sam dugo bio u tiskanom sportskom
novinarstvu radeći za Jutarnji list, velikim dijelom upravo
prateći svijet tenisa, od srednjoškolskih mi je dana bila želja
okušati se u ovoj ulozi i bilo je sjajno, pogotovo uz odličnog
Danijela Križa, također bivšeg tenisača, kao glavnog
komentatora.
Što se tiče rezultata, vjerujem da je jako mali broj ljudi, ne
samo u Hrvatskoj nego u svijetu tenisa uopće, vidio Hrvatsku tu
gdje je danas. Da je netko rekao da će Marin izgubiti tri od
četiri meča u singlu, a da će Hrvatska biti u finalu, sigurno
bismo ga svi proglasili potpuno ludim. Međutim, Davis Cup je po
tko zna koji put pokazao da je, čak i u ovom novom, pomalo
nakaradnom formatu, jedinstveno natjecanje u kojem se iznenađenja
događaju puno češće nego na “običnim” ATP turnirima. I naravno,
sve je lakše kada u ekipi imate genijalce poput Mate Pavića i
Nikole Mektića.
Kako objasniti sjajne igre koje pruža Gojo? Svi znamo da
je DC specifično natjecanje, ali ipak njegove pobjede nad
neusporedivo bolje rangiranim tenisačima, i to u nizu, su prave
senzacije?
– Sigurno su sve te pobjede senzacionalne, ali postoji i par
objektivnih razloga zašto je Borna tako uspješan u posljednjih
desetak dana. Kao prvo, vidi se koliko mu znači igrati za
reprezentaciju. Sam je rekao da bi na nekim mečevima u sličnim
situacijama, da ih je igrao na Touru, možda i odustao i ne bi se
borio do kraja. Ovdje osjeća puno veću odgovornost i s njom se
nosi na fantastičan način. Druga je stvar njegovo iskustvo u
timskom tenisu koje je stekao kroz višegodišnje igranje za jedan
od najboljih koledža u SAD-u. Borna je prije par godina postao
tek drugi Hrvat, nakon Zagrepčanina Ivora Lovraka, koji je odveo
svoju momčad do naslova u NCAA-u. Prevedeno na naš jezik, postali
su najuspješnji koledž u cijelom SAD-u, a razina američkog koledž
tenisa je izrazito visoka. Stoga Borna zna što znači igrati za
momčad i vjerojatno je i to jedan od razloga zašto je toliko
dobar u Torinu i Madridu.
Kako procjenjuješ naše šanse u finalu? Rusija je daleko
najbolje rangirana ekipa na završnici, s 2. i 5. igračem svijeta,
može li se uopće tu očekivati nešto pogotovo što Čilić nije u
dobroj formi?
– Rusija je sigurno u tom meču favorit, kao što bi bila favorit i
protiv Srbije ili bilo koje druge reprezentacije na turniru. Ne
samo da imaju drugog i petog igrača svijeta, nego u prikrajku
šansu čekaju (i izgleda da je neće dočekati) 18. (Karacev) i 29.
(Hačanov) igrači svijeta. Samo za usporedbu, Marin kao prvi
hrvatski reket trenutno zauzima 30. mjesto na ATP ljestvici. No,
ne bih se baš složio da je Marin u lošoj formi. U Torino je
stigao s omjerom 10-2 u dvoranskoj sezoni i naslovom u Sankt
Petersburgu. Ako pogledamo realno, jedini njegov kiks do sada u
turniru je poraz od Mađara Zsombora Pirosa u trenutku kad je
Hrvatska već osigurala prvo mjesto u skupini. Protiv Sinnera je
igrao fantastičan tenis do servisa za meč, a rezultat 6-4 6-2
sigurno ne priča pravu priču o meču protiv Đokovića s obzirom na
Marinovih osam neiskorištenih prilika za oduzimanje servisa.
Opet, u taj meč Hrvatska ulazi gotovo kao autsajder. I meni se to
sviđa! Spustimo očekivanja, oslobodimo prije svega Bornu pritiska
i uživajmo u činjenici da je Hrvatska ponovno u velikom finalu
kao jedina zemlja od 2013. (Češka) koja je u tri od posljednjih
pet izdanja Davis Cupa ušla u finale.
Da se vratimo malo sad na početak, kako si ti počeo s
tenisom? Koliko si zadovoljan igračkim dijelom karijere?
– Počeo sam kao šestogodišnjak u Vrbanićevom perivoju na proljeće
1994. kod nažalost prerano preminulog trenera Damira (Arga)
Lipaka. On me trenirao od početka do dolaska Dejana Gačića u TK
Karlovac 1999. godine. Imao sam solidnu juniorsku karijeru, bio
dvaput polufinalist državnih prvenstava u singlu, jednom i u
paru. Bio sam u jednom trenutku drugi igrač Hrvatske do 16
godina, a u Europi sam zauzimao 67. mjesto do 14 godina. Također,
imao sam veliku sreću da sam teniski odrastao sa svojim
dugogodišnjim kolegama i prijateljima Igorom Perakom i Edijem
Pašićem. Svi smo isto godište, gurali smo jedan drugoga i mislim
da smo došli do vrlo dobre razine u našim teniskim karijerama.
Kasnije smo krenuli svatko svojim putem, oni trenerskim u kojima
je Igor već godinama jako uspješan, Edi se kasnije prebacio u
ekonomske vode i veoma je uspješan u jednoj od najvećih hrvatski
hotelijerskih tvrtki, a mene je put odveo u novinarstvo te
kasnije u teniski menadžment u kojem sam posljednjih sedam godina
kao dio vrlo uspješne međunarodne agencija, StarWing Sports
Management. U tom sam svijetu imao ili imam priliku raditi s
brojim velikim tenisačima, poput Stana Wawrinke, Gaela Monfilsa,
Jannika Sinnera ili Marije Sakkari, s kojom sam imao zadovoljstvo
biti na nedavno završenom WTA Finalsu u meksičkoj
Guadalajari.
Nakratko si bio predsjednik Teniskog kluba Karlovac, ali
baš u vrijeme kada je došla pandemija, a i tvoje nove obaveze u
Umagu – kako ipak ocjenjuješ učinjeno u tom periodu?
– Preuzeo sam tu funkciju uvjeren da ću moći biti dugoročno
rješenje i, uz pomoć grupe entuzijasta koja se upustila u veliki
posao revitalizacije kluba sa 110-godišnjom tradicijom,
implementirati sustav koji bi klub vratio na stare staze slave.
Međutim, dolaskom COVID-a promijenile su mi se neke stvari
na privatnom planu i s obitelji sam odlučio odseliti u Umag. U
tom mi je trenutku postalo jasno da neću moći dugo obnašati tu
funckiju. Ponosan sam na ostvareno, prije svega na ekipiranje
koje je okupilo sjajne ljude na čijem je entuzijazmu klub ponovno
prodisao punim plućima. Iako smo morali donijeti neke jako teške
odluke, prije svega one kadrovske prirode, vrijeme sve više
pokazuje koliko su one bile ispravne.
Jesi li još u kontaktu s klubom? Pratiš li rad nove
predsjednice?
– S gospođom Basar, ali i većinom ostalih članova Upravnog
odbora, u kojem se mojim odlaskom nije dogodila niti jedna
značajna promjena, u vrlo sam čestom kontaktu. Ne dolazim u
Karlovac i svoju rodnu Dugu Resu dovoljno često da bih im mogao i
konkretnije pomoći, ali s nekim manjim stvarima i pomognem. Jako
me veseli što imam osjećaj da njihova volja da stvari idu na
bolje nakon gotovo dvije godine mukotrpnog rada nije nimalo manja
nego što je bila na početku 2020. kada je cijeli posao započeo.
Više je djece, radi se sistematičnije, rezultati u najmlađim
kategorijama su sve bolji… Bilo bi odlično kada bi karlovačka
sportska javnost, a prije svih KŠZ, čim više podržala njihov rad.
Tenis nije sport u kojem se rezultati i projekti rade u par
godina. Za ozbiljne promjene treba minimalno pet, a često i više
godina, pogotovo kada nađete klub u stanju u kakvom je TK
Karlovac bio početkom 2020.
Rođeni si Dugorešanin, a kada pričamo o županiji Ogulin
je možda i najbolji primjer dobrog rada, Karlovac se diže, prije
je postojao jak klub u Ozlju, nažalost više ga nema, što je s
Dugom Resom? Ima li tamo ikakvih inicijativa i želja da se
pokrene klub?
– Otkako sam počeo igrati tenis, slušam raznorazne priče o tome
da će se nešto pokrenuti. Čak mi je i nekoliko lokalnih
političara i političkih aspiranata predstavljalo razne ideje u
zadnjih nekoliko godina. Možda bih kao 20-godišnjak bio
oduševljen tako nečim, ali danas mi je kristalno jasno da je
šansa da se tako nešto realizira u dogledno vrijeme ravna nuli.
Ionako sam i ja cijeli život dobivao pitanja kakav ja to tenis
igram i zašto nisam s ostalim vršnjacima u Tovinoj dvorani, u
kojoj su mi sestrične Ivana Malobabić i Bojana Poljak izgradile
vrhunske karijere koje traju i danas. Ipak je stolni tenis u
Dugoj Resi svojevrsna religija koja ima tradiciju, a teniska se
tradicija u svim ovim godinama zadržala na rekreativnom tenisu,
što u Belavićima, što u Karlovcu ili nekoć Ozlju.
Direktor si turnira u Umagu, kako si zadovoljan
ovogodišnjim turnirom, prvim otkako si preuzeo direktorsku
poziciju i kakve su ti ideje za budućnost turnira?
– Bila je to iznimno teška godina s obzirom na sve
COVID restrikcije. Ograde posvuda, mnogo manje ljudi nego
inače, ozbiljno smanjeni kapacitet stadiona… U takvim uvjetima,
valjda nas je netko nagradio za veliki rad i podario nam Carlosa
Alcaraza kao pobjednika. To je momak s kojim smo dogovor o
dolasku na turnir postigli kada je imao nepunih 16 godina, na
jednom juniorskom turniru u Milanu. Vratit će nam se braniti
naslov, a ne postoji uzbudljivije mlado ime u svijetu tenisa,
uostalom ove godine kao 18-godišnjak osvojio je i ATP Next
Generations Finals, odnosno turnir koji okuplja najbolje mlade
igrače do 21 godine. U tom segmentu prepoznavanja talenata smo
jako dobri. Kada kažem “mi”, mislim na dosadašnjeg direktora
turnira Lawrencea Frankopana, kojem sam šest godina bio pomoćnik,
i naš tim koji je ostao isti, samo smo Lawrence i ja krajem 2020.
zamijenili uloge. Zbog toga i zbog dogovora u koje smo ulagali u
posljednjih sedam godina već sada mogu najaviti 2022. i 32.
Croatia Open kao jedan od najjačih umaških turnira u posljednjih
15-20 godina.
U tom kontekstu, također, možda najveća boljka Umaga je
već godinama to da ne dolaze najbolji hrvatski igrači, što je
razlog i može li se tome nekako doskočiti?
– To je svakako izazov, ali karta nas tu ne ide. Marin Čilić u to
doba ne želi igrati, pogotovo ne na zemlji, i to je sasvim
logično. Umag dolazi između dvije turneje na kojima Marin već
godinama postiže najbolje rezultate, travnate koja kulminira u
Wimbledonu i američkog ljeta s vrhuncem na US Openu. Stoga je to
zemljano europsko ljeto jedini dio godine kada može uloviti
ozbiljniji predah i preskočiti turnire u čijim se uvjetima ionako
ne osjeća najbolje. Što se Borne Ćorića tiče, njegovi problemi s
ozljedama uvijek nekako kulminiraju neposredno prije Umaga. Imao
je problema s vratom 2017. pa je otkazao iako je već bio u
ždrijebu. Dvije godine kasnije je bio drugi nositelj, ali je zbog
problema s leđima stigao potpuno nespreman i ispao u svojem prvom
meču. Nadamo se njegovom potpunom oporavku nakon operacije ramena
i da će konačno dobiti priliku sasvim spreman boriti se za umaški
naslov. Naravno, jednako tako nas vesele dobre partije Borne
Goja, Nina Serdarušića i 20-godišnjeg Duje Ajdukovića. Nadamo se
da će i oni, kao i sjajna generacija splitskih juniora predvođena
Milijem Poljičkom i Dinom Prižmićem, u godinama koje dolaze biti
vrlo uspješni u Stella Marisu.
Razgovarao: Darko Lisac