Ines Bunčić voditeljica je novoosnovanog Glazbenog centra Buka, koji je izazvao velik interes među ljubiteljima glazbe. Ideja je, kaže, njena, a sinula joj je, kao i sve najbolje ideje, pri buđenju!
– Pa je, ideja ja zapravo baš moja, a pala mi je na pamet jednog jutra kad sam se probudila (smijeh). Očito mi je to najkreativnije razdoblje dana, neposredno nakon buđenja, većinu ideja dobijem na takav način.
A, što te dovelo do ove?
– Ljubav prema glazbi naravno i razmišljanje o tome kako nam u gradu zapravo nedostaje nekakav sličan oblik glazbene edukacije. Dakako, imamo Glazbenu školu koja je za svaku pohvalu i odlično radi, ali ona je prvenstveno namijenjena klasičnoj glazbi i kao takva apsolutno treba postojati. No, mi želimo pružiti i jedan drugačiji oblik glazbenog obrazovanja, neki cilj je možda i oživjeti glazbenu scenu u gradu što se tiče mladih.
Trenutačno nema ništa slično?
– Postoje uglavnom samostalni tečajevi, no u tim svojim jutarnjim promišljanjima, a kasnije i u razgovorima s ekipom koja se okupila u “Buku” zaključili smo da je danas jako rijedak slučaj da se formiraju mladi bendovi. Nekada je grad vrvio njima, danas mi se čini da je sve manje i manje baš mladih koji se udružuju na takav način. A, nama je cilj upravo taj bendovski rad, dakle uz običnu edukaciju cilj je formirati mlade bendove, na ljeto je u planu i mali glazbeni kamp, vjerujem da će to biti dodatno zanimljivo i samim polaznicima, ali i drugim Karlovčanima.
Što zapravo nudite polaznicima i tko su mentori?
– Ponuda je zasad recimo klasična, odnosno gitara, bas, klavijature, bubnjevi i pjevanje. Pridružio nam se niz poznatih gradskih glazbenika kao što su Aleksandar Baić, Goran Bunčić, Matija Kovačić, Damir Kundić, Nikola Sertić, Zoran Stojaković, Bruno Vuljanić… ali daleko od toga da je tu spisak završen, primjerice baš nam se ovih dana javio i Nikola Crnković koji nudi pomoć oko bubnjeva.
Interesa ima?
– Interes je ogroman, čak je i nas malo iznenadio. Naša prva ideja bila je da stupanj za najmlađe koji smo nazvali “mini glazbena školica” bude namijenjen djeci od 6 do 9 godina, ali javio se stvarno velik broj roditelja koji su pitali zašto ne bismo primili i mlađu djecu pa smo na kraju spustili dobnu granicu na 4 godine. Ta školica je praktički već popunjena, očekujem da ćemo svaki tren morati zatvoriti prijave za ovaj turnus.
Što se tiče malo starijih, ima li interesa među srednjoškolcima? Koja je gornja granica?
– Među osnovcima je interes također vrlo velik, a istina je da je srednjoškolaca zasad nešto manje, ali to je dijelom i zato što im još nismo pristupili na pravim “adresama” da tako kažem. Naime, naš dosadašnji marketing bio je uglavnom na društvenim mrežama i portalima, a srednjoškolci tu baš i nisu u tako velikom broju, odnosno jesu naravno, ali ne na Facebooku nego na nekim drugim društvenim mrežama na kojima, pak, mi nismo. No, ići ćemo s lecima i plakatima i izravno prema školama tako da vjerujem da će i dosta srednjoškolaca biti zainteresirano za ovaj vid glazbene edukacije, samo kada čuju za nas. Što se tiče gornje granice, zasad smo je stavili na 19 godina, no ovisno o tome kako će se cijela priča razvijati moguće je da ćemo i nju podignuti u nekim novim izdanjima.
Znači, ovo neće biti jednokratna priča?
– Ne, nikako, plan je da to postane redovit program i redovita ponuda, s tim da bi od naredne jeseni krenuli i u dva smjera, odnosno upisivali bi nove početnike, kao i nastavili rad s onima koji će proći prvu godinu edukacije.
Kakvo je tvoje glazbeno iskustvo?
– Ja sam završila osnovnu glazbenu školu za gitaru kod sjajne prof. Drenjavčević, no nekako su mi oduvijek velika želja bili bubnjevi, ali ne klasični rock bubnjevi, već djembe i slične afričke udaraljke. U to vrijeme nisam mogla u Karlovcu pronaći neki tečaj, mi ćemo se potruditi i to popraviti pa je u planu da imamo i djembe radionice, ali sam zato čim sam došla u Zagreb na faks skoro i prije nego što sam krenula na predavanja pronašla djembe radionicu (smijeh). I sve to se zapravo kasnije dobro posložilo i neke stvari koje sam naučila koristim danas i u svom poslu.
Radiš kao radni terapeut u Centru za rehabilitaciju Nada? Postoje li neke grupe korisnika s kojima radiš ili radiš sa svima?
– Pa, naš Centar je jedina ustanova u Hrvatskoj registrirana za pružanje usluga skrbi osobama kod kojih je istodobno prisutno i mentalno oštećenje i neki psihički poremećaj. To je vrlo zahtjevan posao i osobe koje trebaju puno pažnje tako da je riječ o dugotrajnom smještaju, a kako smo jedini u Hrvatskoj primamo i velik broj korisnika, njih oko 200, iz cijele Hrvatske. Također smo pokrenuli podružnicu u Vojniću, koja prima 175 korisnika.
Spomenula si da si spojila ljubav prema djembe bubnjevima s poslom, radiš to kao oblik terapije?
– Da, terapijsko bubnjanje je najčešće vrlo učinkovito i dobro prihvaćeno. Osim na radnom mjestu također držim radionice i u Frendofonu, našom karlovačkom udrugom koja se bavi inkluzijom djece i mladih s teškoćama u razvoju.
Kad spominješ inkluziju, radila si jedno vrijeme i kao asistent u nastavi, sada radiš u Centru za rehabilitaciju, surađuješ sa srodnim udrugama… kako ocjenjuješ situaciju u Hrvatskoj po tom pitanju, postoji li stvarna inkluzija?
– Pa ne, ne mogu reći da postoji. Neću reći da se ne radi ništa na tome, ali uglavnom je to samo na nekakvoj deklarativnoj osnovi, dok treba još jako puno rada i edukacije cijelog stanovništva na tome a da bismo jednom mogli reći da smo zadovoljni. To se može vidjeti i na gotovo banalnim primjerima u svakodnevnom životu, sjećam se kako sam prvi puta kada sam išla u Beč pomislila kako je tamo puno ljudi u invalidskim kolicima. I na prvu sam se pitala zašto je to tako, zašto ih ima tako puno, a onda shvatila da uopće nije stvar u tome da ih je puno, nego u tome da im je sredina prilagođena. Nema u Beču, u postotku naravno, više osoba koje se služe invalidskim kolicima, nego te osobe više izlaze, dok su kod nas, nažalost, često jako ograničene u svojim mogućnostima pa i ne odlaze u grad.
Koji su posebno dobri primjeri u svijetu?
– Ovako na prvu odmah bih rekla Nizozemska. Oni imaju neke stvari koje iz naše perspektive djeluju kao znanstvena fantastika i mislim da su najbliže tome da kažemo da su gotovo u potpunosti ostvarili inkluziju za sve dijelove društva. Jedan od tih primjera koji se mogu nazvati znanstveno-fantastičnim iz našeg kuta gledanja je naprimjer cijelo selo koje je izgrađeno s kompletnom infrastrukturom za osobe oboljele od Alzheimera. Kompletno selo koje nudi i trgovine i kafiće i restorane i zabavu, ali maksimalno prilagođeno oboljelima te uz zaposleno stručno osoblje, koje im omogućava aktivan život bez straha da će zbog svoje bolesti negdje zalutati ili se na bilo koji način “izgubiti”.
Kakva je kadrovska situacija u “Nadi”?
– Na to možemo gledati iz dva kuta. Prije svega bih rekla – dobra. Kakvih situacija ima drugdje možemo biti zadovoljni, solidno smo ekipirani, ali da bi to sve moglo biti i bolje naravno da bi. No, radimo s onim što imamo i u skladu s onim koliko nas ima i, kažem, trenutačno je to zadovoljavajuće.
Kako je utjecala pandemija? I na sam rad, ali i na same korisnike Centra, je li bilo poteškoća s objašnjavanjem situacije i potrebi da se pridržavaju nekih mjera?
– Zapravo ne, vrlo dobro su to sve prihvatili. Što se tiče samog rada, ja sam tu igrom slučaja izbjegla ono najgore razdoblje, jer mi se baš poklopilo da sam na porodiljnom u vrijeme kada je bio najjači udar pandemije, vjerujem da kolegama nije bilo baš lako, ali sve su odradili odlično, jer to je uostalom i posao u kojem ne može biti stajanja i odlaganja.
Radiš i u Integrativnom centru mentalnog zdravlja, kakva je situacija na tom polju u Hrvatskoj, postoji li još uvijek nelagoda kod ljudi po pitanju psihičkog zdravlja?
– Postoji, ali ja tu ipak vidim “svjetlo na kraju tunela”. Naime, puno je veći problem kod ljudi srednje i starije dobi i svakako se trudimo da i kod njih osvijestimo to da takve stvari nisu nikakva sramota, da postoje i ljudi i terapije koje im mogu pružiti pomoć. No, veseli me to što imam dojam da se kod mladih situacija sve više popravlja i da su sve otvoreniji prema traženju pomoći ukoliko im je potrebna, kao i razumijevanju kolega koji neke probleme imaju. Često smo kao društvo skeptični ili čak negativno nastrojeni prema youtuberima, tiktokerima… ali jedna od stvari koja je donijela vrlo pozitivne pomake na tom području su upravo poznati youtuberi ili tiktokeri koji su počeli progovarati o tome i tako i sami na neki način educirati svoje pratitelje.
Spomenula si porodiljni, imaš i starijeg sina pa da se vratimo malo za kraj još i na glazbu, svira li on?
– Pa, Goran (suprug) nas je okružio svim mogućim i nemogućim instrumentima tako da je bilo neizbježno da ga sve to zainteresira.
Što svira?
– Svira sve, ne zna još ništa svirati, ali svira sve (smijeh). Vjerujem da će i njemu “Buka” pomoći da se pronađe u tom glazbenom svijetu.
Još uvijek primate prijave? Gdje i kako roditelji mogu prijaviti djecu?
– Naravno, prijave su još otvorene, početak rada planiramo za siječanj. Nažalost, kao što sam rekla, za mini glazbenu školicu namijenjenu uzrastu od 4 do 9 godina mjesta praktički više i nema, evo sad dok pričamo možda su već morali zatvoriti prijave. No, ima dovoljno mjesta za tečajeve i radionice instrumenata za uzrast od 10 do 19 godina. Sve informacije su na web stranici udruge.
Važno je napomenuti da je i “Buka” inkluzivna?
– Da, apsolutno, dobrodošla su sva djeca i mladi, uključujući tu i djecu i mlade s teškoćama u razvoju, jer su programi prilagođeni svima.
Razgovarao: Darko Lisac