Svi ga znaju kao frizera, a u posljednje vrijeme sve više i kao jednog od pokretača gradskih zbivanja. Tomislav Pudina, kao i sestra Natali, nastavili su obiteljsku tradiciju premda je ona i dulja nego što mislite.
Naime, ako mislite da je Drago Pudina bio prvi frizer Pudina u gradu imat ćete pravo, a opet i nećete…
– Da, da, oni koji kažu da je tradiciju započeo Drago Pudina imaju pravo. Ali, vjerojatno misle na našeg tatu, a zapravo prvi je bio djed, isto Drago, tako da smo sestra Natali i ja čak i treća generacija. Djed je bio seoski brico u Hrnetiću, a tata koji je svim Karlovčanima poznati legendarni karlovački frizer i brijač je onda to dodatno razvio, a od njega smo učili sestra i ja.
Isključivo kod tate ili?
– Ne, išao sam u frizersku školu, koja je tada trajala i četiri godine, ali jasno da je veliku ulogu u izučavanju zanata imao baš tata. Škola je bila okej, ne mogu reći da nismo ništa naučili, no čini mi se da s godinama u školama ima sve više teorije, a manje prakse, što nije dobro kada su zanati u pitanju.
To je sad trogodišnja škola?
– Opet se vratilo na četverogodišnju i zajednički je razred kozmetičara i frizera. Mislim da to čak i nije dobro, da je zanatska trogodišnja škola bolja opcija. Nakon četverogodišnje se zna dogoditi da se mnogi predomisle i završe u drugim smjerovima i onda nemamo realnu sliku i realnu situaciju. Netko će reći školuje se, ne znam, 30 frizera, to je dovoljna brojka, ali onda će ispasti da će ih samo 10 ostati…
Kakav je danas interes za frizerski zanat, ima li dovoljno mladih? Jesu li tvoja i sestrina djeca zainteresirana za nastavak obiteljske tradicije?
– Nisu nažalost, jedina nada mi je još najmlađi sin (smijeh). Iako talenta moraju imati, pa se i sam često prepustim najstarijem sinu u ruke da me ošiša. Ali, nije mu to odabir za životno zanimanje i ja to cijenim. Interesa kod mladih generalno ima, ali opet kažem da je malo problematično što škola više nije čisto zanatska pa nikada ne možeš znati koliko će iz jedne generacije “frizerskog razreda” zaista izaći frizera.
Tvoj salon proslavio je nedavno 15 godina…
– Da, ali zapravo imamo dvije obljetnice. Ove godine je 40 godina tatinog, danas sestrinog salona, a ja sam eto proslavio svojih 15, malo sa zakašnjenjem zbog rehabilitacije, jer prava obljetnica je bila u listopadu, no u prosincu sam to povezao s ponovnim otvaranjem salona.
Rehabilitacija je potrajala dosta dugo, kako si preživio to vrijeme bez posla?
– Da, imao sam trostruki lom noge i nisam radio punih godinu dana. S jedne strane ti je čudno, odjednom ne radiš ono što si radio cijeli život. S druge strane u jednom trenutku prihvatiš to i kao prednost, kao jedan podulji godišnji, priliku da posložiš neke stvari i u životu i u glavi. Bilo je puno vježbanja u okviru rehabilitacije pa sam iako sam mirovao više nego inače, istovremeno skinuo čak 35 kila tako da evo, u svakom zlu neko dobro!
Salon sad radi punom parom, bliži se Fašnik, nastavljaš li onda i tradiciju maskiranja?
– O, sigurno, nećemo još otkrivati o čemu je riječ, ali na sam Fašnik gosti mogu očekivati iznenađenje i ove godine. Mislim da je ovo dvanaesta, ili čak trinaesta. Počelo je jednostavnije, prve godine bio sam svećenik, pa su tu bile Barbie, zombi… a onda i malo zahtjevnije maske, šumski viking, Freddy Kruger…
Sam izrađuješ maske ili?
– Nešto napravim sam, nešto kupujem, ali imam i veliku pomoć uvijek, Blanka Androšević mi je nekoliko godina zaista puno pomogla pri stvaranju nekih zapaženih maski poput Bubimira, u posljednje vrijeme pomaže mi i Maša Mihaljčić, profesionalna šminkerica s Nove TV.
Od kud zapravo ljubav prema fašniku?
– Od malih nogu! Tata je iz Hrnetića, mama iz Brodaraca i kod njih na selu je to bila uvijek velika stvar i tako sam i ja od malih nogu išao po tim fašničkim zabavama. Prvo smo kao klinci išli po selu pa pjevaš i dobiješ negdje jaje, negdje koji dinar… Onda sam imao i svoju prvu masku na pravoj fašničkoj zabavi, Miss Piggy, koja se baš dobro uklopila jer sam bio bucmasti klinac (smijeh). Moram reći da ovo maskiranje u salonu nisam ja izmislio, tata je znao dočekati goste maskiran na fašnik, jednostavno smo odrasli s tim, to je dio naše obitelji.
Na kraju si ispao i pokretač obnove karlovačkog fašnika?
– Volim fašnik, volim ovaj grad koji je za mene najljepši na svijetu, ali mu iz neshvatljivog razloga fale neke takve stvari i može se reći da sam na neki način pokretač. Ali, daleko od toga da sam sam. Neven Cetinjanin mi je od prvog trenutka velika potpora, ne samo oko fašnika, Neven mi je potpora u puno toga… zatim se priključio i naš karlovački Osječanin Leo Staković koji je dao svoj pogled iz jednog novog i svježeg kuta. Imamo i karnevalsku udrugu Fakini, kojoj je na čelu Fran Ožanić, puno je ljudi bilo uključeno.
Kako si zadovoljan? Meni se čini da je jako dobro krenulo i onda je došla pandemija…
– Pa da, bilo je dosta skepse prije prve manifestacije, ali mislim da možemo biti jako zadovoljni, iako sigurno da sve to može biti još bolje i da su moje zamisli i veće. Krenulo je dobro, a onda nas je pandemija zeznula. Ne znam što će biti ove godine, ja bih volio da nešto organiziramo, ali opet jako ovisimo o mjerama, niti možemo niti želimo raditi fašnik s nekakvim restrikcijama, da može biti ovoliko ili onoliko ljudi, da ne smije netko bez neke potvrde… to nema smisla, onda ćemo radije otkazati.
Kako je drugdje situacija?
– Pa isto su svi u problemima, Rijeka je već otkazala svoj tradicionalni karneval, iako oni sad pričaju i najavljuju da bi ga napravili prije ljeta. Ali, ja nisam za takve opcije, to mi jednostavno nema smisla. Zna se kada je kod nas fašnik. Nadam se da ćemo ga moći održati, a ako nećemo, što sad, čekamo sljedeću godinu, nije mi baš neka fora da ga radimo u svibnju ili lipnju.
Rekao si da imaš i veće “vizije” oko karlovačkog fašnika?
– Imam, ali nema to toliko veze s novcem. Tu se čak ne slažem ni s nekim od svojih najbližih kolega koji su bili možda malo razočarani da u drugoj godini nismo dobili veće novce. Može se puno toga napraviti i s malo novaca. Ali, volio bih da se svi malo više uključe, meni je recimo bezveze da se svi karlovački ugostitelji trude oko Halloweena više nego oko fašnika. Nemam ja ništa protiv Halloweena, naprotiv, ne govorim iz tog kuta, ali ako se trudiš oko nečeg što nije naša tradicija pa daj onda napravi to i u vrijeme svoje, naše, stare tradicije. Odazivom običnih ljudi smo zadovoljni, bilo je dobro, ali volio bih da se uključe i kafići, drugi obrtnici, da taj dan budemo zbilja potpuno u znaku fašnika.
Pandemija je zaustavila i još jedan tvoj projekt, izbor za najbolju bradu i brkove…
– A da, nažalost. Tu je bilo nekih ideja i opcija, ali nisam htio raditi nekakve kompromise. To događanje me jako veseli, jer je baš ono što bi grad trebao biti, na taj izbor su dolazili svi, bez obzira jesu li lijevi ili desni, jesu li za ove ili za one, jesu li iz ovog ili onog kvarta, jesu li direktori ili nezaposleni, slušaju li rock, klasiku ili narodnjake, to je ono čega treba biti i puno više, da se vidi da smo grad i da smo u nekim stvarima zajedno. Ništa ne pokrećem zato da se naslikavam negdje, nego zato da se ljudi zabave, da nam bude ljepše i bolje u gradu. To je malo događanje, ali u tom kontekstu ima po meni svoj velik značaj. Ali to je događanje koje je vezano uz prostor, to mora biti u birtiji, da si čovjek nešto popije, da se ljudi druže i zezaju, pričaju, upoznaju se… zato je i to stalo za vrijeme pandemije. Bilo je ponuda, nudili su mi da to napravim u Obrtničkom centru, ali to jednostavno ne bi bilo to, bilo bi sterilno. Ja se nadam da će do studenog, kada se izbor tradicionalno održava, situacija ipak postati bolja i da ćemo ove godine moći ponovno održati izbor.
Pandemija zato ne može zaustaviti doček Nove godine u podne koji polako već postaje tradicija u Grabriku?
– Haha, ne može! A, to je nastalo potpuno spontano. Meni je uvijek bila jako dobra fora to što rade u Fužinama s tim dočekom u podne i uvijek bih govorio da ću otići, ali nikada nisam mogao, jer na Staru godinu radim, a obično je i dosta posla, jer uvijek ima stalnih mušterija koje se žele sredit prije dočeka. I onda je prve godine to bilo obično druženje nas 7-8, malo smo popili i pojeli… pa se pročulo, pa je druge godine već bilo 40-ak ljudi. I sad već svi pitaju hoće li doček, kada će doček. Ja pozivam i sve stanovnike ne Grabrika nego Karlovca da nam se pridruže. Dođite, idemo se podružit! Nije to nikakva zatvorena zabava, sve što radim i sve što radimo, radimo za sve, nekad mi čak bude i žao, recimo ove godine vidim neke susjede na balkonima, gledaju, smiju se, mašu, kažu “baš vam je lijepo”. Pa dajte, dođite! Volim kad se ljudi zabavljaju, što god da vidite da stvaramo, uvijek ste dobrodošli.
Možda preraste i u feštu za cijeli grad?
– Ja bih to volio! Mogu reći da se slažem s odlukom vlasti ove godine da odgode doček Nove godine, sve ja razumijem, pandemija, virusi, ali ono u Zagrebu je bilo ružno za vidjeti, nekakve ograde, stroge kontrole, na nečemu što bi trebalo biti fešta za cijeli grad. Tako da podržavam da nije bilo službenog dočeka, ali su mogli to napraviti u podne, to mi je recimo žao da su propustili. I siguran sam da bi bila masa ljudi. I svidio mi se koncept ovogodišnjeg Adventa, neka sviraju lokalni dečki i cure, zašto ne? Kod nas ljudi često fantaziraju previše, svi samo gledaju tko negdje svira, pa jel u Beču na Adventu sviraju nekakvi poznati bendovi? Izađi, podruži se, nemoj sjedit doma i gunđat da ništa nema.
Veliki si i sportski fan, jesi li se i bavio sportom?
– Jesam. I jedno i drugo (smijeh). Volim sport, posebno nogomet i rukomet, ali pratim skoro sve. Skupljam šalove, imam ih oko 200, kao i original dresove kojih imam petnaestak. A, ja sam igrao nogomet u Ilovcu pa onda malo probao taekwondo, a najduže sam bio u veslanju. Išao sam i na body building kod Duleta, ali prestao sam kad me pitao hoću li ići na natjecanja, to me nije zanimalo.
Da se vratimo još malo na fašnik, jesi li obilazio veće karnevale po svijetu?
– Ne baš, ali jesam po Hrvatskoj. Rijeka, Samobor, Krk, Medulin… Želja mi je otići i na neki veći vani, recimo Dusseldorf, o njemu sam čuo jako dobre stvari.
A još dalje, Rio?
– Ne, to ne. To je skroz drugi tip karnevala i mene osobno ne zanima previše.
Razgovarao: Darko Lisac