Vrsna glazbenica i glazbena pedagoginja, ali i zaljubljenica u vizualne umjetnosti od fotografije do ilustracija, Lana Ćosić kaže da inspiraciju pronalazi u svakom kutku života.
Razgovor, nekako i prirodno, počinjemo s glazbenim dijelom njenog života, iako je taj trenutačno “pauziran”, odnosno u tijeku su školski praznici, koji se odnose i na Glazbenu školu.
– Da, mi smo isto sad na praznicima, Glazbena škola ima isti raspored praznika kao i ostale škole.
Zapravo, odnedavno je novost i program Glazbene gimnazije, kako se to zapravo odvija, ti učenici onda ne idu u neku drugu školu? Kakav je interes?
– Da, ti učenici ne idu u drugu školu, Glazbena gimnazija je puni srednjoškolski program, koji uz glazbu ima i klasičan opći školski program, kao i dodatne izborne predmete koje učenici i učenici mogu izabrati. Interes je, rekla bih, vrlo dobar, pogotovo što se sve poklopilo i s pandemijom koja znatno otežava svako djelovanje, no mislim da su djeca zainteresirana, jer u prvoj godini bilo je nekih 7-8 učenika, ali već u sljedećoj 15-ak, ne znam sad točno u broj, ali u svakom slučaju interes je vrlo brzo porastao.
A, kakav je program onih koji idu u Glazbenu školu uz neku “običnu” srednju školu? Rade li oni svaki dan?
– Kako vrijeme prolazi obaveze jesu veće. Djeca koja tek krenu u niže razrede osnovne škole, naravno, nemaju toliko opsežan program, najčešće imaju dva puta tjedno sate u Glazbenoj školi, ali tko je ustrajan i kako napreduje kroz školu, pred kraj srednje glazbene škole zapravo već imaju sate svaki dan, tako da gotovo da se može reći da idu u dvije škole paralelno.
Postoje li dobna ograničenja? Može li se netko sa 20 upisati u srednju glazbenu školu? Mora li se zapravo proći cijela osnovna, ili se mogu i stariji uključiti?
– Haha, pa sa 20 baš i ne. Mi imamo šest razreda osnovne škole i četiri razreda srednje, uvijek ima iznimki ali recimo da bi bilo idealno da dijete s nekih 9 godina krene u Glazbenu. No, ako netko nije krenuo u osnovnu glazbenu školu, a želio bi se priključiti postoje opcije, imamo dva takozvana pripremna razreda koja onda nešto starija djeca trebaju proći prije srednje glazbene.
Instrumente biraju sami potpuno slobodno, ili mogu i isprobavati što im se sviđa?
– Mnoga djeca dolaze s već unaprijed jasnom željom i tu uvijek dominiraju klavir, gitara i violina. Neki imaju jasne želje i za neke druge instrumente, a ima i onih koji bi voljeli u Glazbenu, ali nisu baš sigurni što bi svirali i oni, naravno, mogu isprobati više instrumenata.
Ti predaješ flautu, kakav je interes djece?
– Dobar, zadovoljna sam. Trenutačno imam 14 đaka i to je sasvim u redu, dovoljno za punu satnicu, dovoljno i za kvalitetan individualni rad. Veseli me što ipak uz sve moderne tehnologije i današnji brži život nije pao interes djece za sviranje, jer slična brojka je bila i kada sam ja išla u Glazbenu. Flauta se radi individualno i to nam je svima, i meni i učenicima, dosta značilo u ovom pandemijskom vremenu, jer smo se gotovo cijelo vrijeme mogli nalaziti uživo, nismo bili prisiljeni ići na online nastavu, osim u onom vremenu najstrožih mjera.
Je li i Croatian Flute Academy pridonijela interesu djece za flautu?
– To je projekt koji nema veze s Glazbenom školom pa ga ne mogu pobliže komentirati, ali vjerujem da je. Bilo je lijepih koncerata i u Zorin domu i na promenadi, dolaze mladi glazbenici iz cijele Europe pa i svijeta i jedan takav projekt je sigurno pozitivan za cijeli grad i za buđenje ljubavi djece prema glazbi.
A, kako si ti izabrala flautu? Jesi li znala odmah ili si bila među onima koji “isprobavaju”?
– Znala sam odmah, pod tatinim utjecajem, on me “inficirao” flautom! Tata je oduvijek bio veliki zaljubljenik u glazbu, veliki audiofil i odgajao je i mene u tom duhu, a možda i omiljena “kombinacija” mu je bio rock i flauta kao npr. kod Iana Andersona i Jethro Tulla tako da sam ja isto tako baš htjela flautu od početka i nisam trebala razmišljati ni isprobavati.
Akademiju si upisala u Ljubljani, kako to, ovdje nije bilo mjesta ili?
– U Glazbenoj školi Karlovac predavala mi je prof. Jasenka Jelačić, inače rođena Karlovčanka koja je tada predavala i u Srednjoj baletnoj i glazbenoj školi u Ljubljani. Ona je definitivno bila jedna od ključnih osoba u mom životu i njoj dugujem velik dio svog današnjeg znanja i kada sam odlučila da odaberem nastavak bavljenja glazbom i na Akademiji onda je bilo prirodno prihvatim i njenu sugestiju da odaberem Ljubljanu.
No, prošla si školovanje i u malo daljem inozemstvu?
– Da, to je bilo malo kasnije, kada sam već i radila u Karlovcu. Usavršavanje u Engleskoj kod Trevora Wyea, koji je zaista svjetski eminentan glazbenik i vrhunski pedagog. To je svakako bilo jedno izuzetno vrijedno iskustvo, on svake godine prima samo šest studenata iz cijelog svijeta i rad je vrlo intenzivan, ali itekako koristan i vrijedan.
Osvajala si i dosta nagrada kao glazbenica, jesi li kad požalila što si odmah po završetku Akademije odabrala pedagoški rad, a nisi nešto dulje koncertirala?
– To je česta dvojba kod nas koji završimo Akademiju, jer to su dva osnovna puta, koji se jako jako teško mogu voditi paralelno. Odabereš ili pedagoški rad, ili koncertni. S druge strane, ne možeš pomalo biti pedagog, a ovako kao profesorica flaute ipak mogu “nahraniti” svoju želju sa sviranjem kroz razne manje projekte i nastupe, tako da, eto, odabrala sam pedagoški put i ne mogu reći da mi je žao.
Koliko vam je svima kao djelatnicima Glazbene škole Karlovac značilo priznanje koje je škola dobila kao najbolja glazbena škola u Hrvatskoj u prošloj godini?
– Jako nam je puno značilo. Meni je posebno drago što su stvarno prepoznati ti neki naši projekti s kojima izlazimo u zajednicu, od “Noći glazbe” posvećene Bachu u kojoj smo uspjeli i puno zgodnih malih stvari kao što su kafići koji na taj dan puštaju Bachovu glazbu, preko Međunarodne ljetne škole gitare koja je već praktički institucija, Karlovac Piano Festivala i pijanističkog maratona na Glazbenom paviljonu, HarmoniKA festival na koji isto dolaze djeca iz cijele Hrvatske, kao i neki manji projekti meni osobno posebno dragi kao što je “Francuski poljubac” koji s velikim veseljem mogu najaviti i za ovu godinu, uz malo promijenjen naziv – “Nota romantike”!
Tu je i “Klasika u parku”, prošle godine održana neposredno nakon lockdowna, i mnogi Karlovčani su pričali kako im je to nezaboravan doživljaj, hoće li se ponoviti i ove godine?
– Hoće svakako, a slažem se da je to bilo nešto posebno, pogotovo u vremenima koja su nas pritisnula, bilo nam je prekrasno izaći na tu pozornicu nad šancem, vidjeti toliko ljudi…
Glazba nije jedini vid tvog umjetničkog izražavanja, vrlo si aktivna i u, recimo to tako, vizualnim umjetnostima. Fotografija, crteži, ilustracije… od kuda ta ljubav?
– Začeci su, kao i kod svih, u ranom djetinjstvu, kada svi počnemo nešto crtkati, a kasnije se to razvijalo. Fotografija i grafički dizajn su mediji koji mi odgovaraju kao sredstvo izražavanja, a takva sam da stalno osjećam potrebu da se na neki način kreativno izrazim. Volim promatrati grad, volim promatrati ljude, primjećujem neke stvari i onda ih pokušam prenijeti ili putem fotografije, ili putem nekog crteža, ilustracije… i jako me veseli kada vidim da ljudi na to pozitivno reagiraju. Volim staru kramu, tamo je uvijek moguće naći inspiraciju, tamo sam dobila i ideje za neke projekte. Volim i performanse, rado sam sudjelovala u nekima koje su pokrenuli drugi ljudi kao npr. Vera Mitrović Vrbanac, a imala sam i neke svoje…
Je li u planu neka nova izložba?
– Izlagala sam već, najviše na skupnim izložbama, a samostalnu izložbu sam imala 2010. godine u Studentskom centru i sada kada kažeš… stvarno je prošlo puno vremena i možda bih zbilja mogla porazmisliti o nekoj novoj! Ali, znaš što mi je velika želja? Napraviti slikovnicu!
Kakvu, o čemu?
– E, to još ne znam (smijeh). Možda o Karlovcu, to mi se nekako uvijek mota po glavi. Ali, ta slikovnica mi je stvarno želja, sad ne znam, možda bih ja bila autorica i tekstualnog dijela, a možda bi to bio netko drugi, a ja bih sudjelovala s ilustracijama…
Što slušaš kod kuće? Klasiku ili Maju Šuput?
– Hahah, Maju Šuput sigurno ne! Kada idem na koncerte onda je svakako češće riječ o klasičnoj glazbi, no nisam isključiva. Volim recimo Urbana, on me uvijek dirne. Jonathan mi je jako drag. Ali baš kod kuće… kod kuće slušam tišinu! Živim s glazbom i primijetila sam i kod dosta svojih kolega da govore slično, jednostavno treba nam doza tišine i kod kuće se najviše volim nakratko izolirati od glazbe.
Razgovarao: Darko Lisac