Naš današnji sugovornik u svijet borilačkih sportova ušao je s judom, bio je i prvak Hrvatske, a sada ga očekuje profesionalni MMA debi na velikom spektaklu u Karlovcu 17. lipnja. Ipak, krećemo od početka...
– Zapravo, još prije juda prvi dodir sa sportom je bila košarka. Prijatelj Mihael i ja smo se zainteresirali za košarku i krenuli smo s treninzima kod danas nažalost pokojnog Žore, u KK Žorona. Problem s košarkom je bio da su tada termini za treninge bili dosta razbacani po dvoranama, bilo je i udaljenijih lokacija, recimo škola na Turnju, a moji tada nisu imali auto i bilo je dosta nezgodno sve to izorganizirati i stići.
I onda se pojavio judo? Kako?
– E, pa tu je jedna zgodna okolnost da je spomenuti prijatelj Mihael zapravo sin od Tadije Orlovića koji je “alfa i omega” karlovačkog juda. I on nam je zapravo pristupio, predložio da se oprobamo, krenuli smo i odmah me to dosta zaokupilo, privuklo, neću reći da se tu rodila ljubav prema borilačkim sportovima, jer mislim da je postojala još i od prije, ali sigurno je potvrđena.
I u judu si imao odličnih rezultata?
– Pa je, išlo je dobro, dosta brzo sam došao do prve medalje na kadetskom prvenstvu Hrvatske, a kasnije je svakako najveći rezultat titula prvaka države u mlađeseniorskoj konkurenciji. U seniorskoj sam dva puta bio viceprvak, neprelazan je bio Zlatko Kumrić, koji je može se reći i pravi svjetski as, koji osvaja medalje na Grand Prix turnirima, bio je na samom rubu Olimpijskih igara…
Zašto i kako si prestao?
– Prestao sam 2016. i bila je to vjerojatno kombinacija više stvari, drugih obaveza, nekakvog malog zasićenja i u samom klubu, koje se tada osjetilo i kod našeg trenera, počele su polako i poslovne obaveze…
Postoji li uopće još Judo klub Karlovac?
– Nažalost ne, barem prema svim mojim saznanjima. Šteta je da je tako…
Koji su razlozi? Nije bilo interesa?
– Najvjerojatnije je to glavni razlog, nekako se u našoj županiji Duga Resa tu dobro nametnula i izgradila jedan dobar i masovan klub. Zašto u Karlovcu nije išlo, teško je reći, judo je prekrasan i koristan sport, no jednostavno kod klinaca nije ništa “palilo”, sjećam se da je i starija ekipa iz kluba obilazila škole, s lecima, plakatima, ali interesa nije bilo. Tu je valjda više izbora, a klinci su iz ovih ili onih razloga skloniji taekwondou, karateu, Cicvara okuplja jako puno mladih u kick boxingu, uz sve to je nažalost izgleda judo ispao najmanje zanimljiv mladima.
No, nisi dugo pauzirao kada su borilački sportovi u pitanju?
– Ne, dosta brzo sam se uključio u rad MMA kluba koji je pokrenuo Neno Alilović, zaista veliki entuzijast i zaljubljenik u ovaj sport, a ujedno i sjajan trener i motivator, s kojim je svo ovo vrijeme bila stvarno i čast i privilegija raditi.
Dugo su to i bili samo treninzi?
– Pa da, ali nije mi to bio neki problem niti sam imao neke posebno velike ciljeve. Naši treninzi su takvi da su me zaista u potpunosti ispunjavali, nekada i tako nevjerojatno iscrpljivali da od navale adrenalina ne bih mogao zaspati cijelu noć. No, generalni osjećaj uvijek je pozitivan, jednostavno kako je nekom gušt popiti pivo, izaći van za vikend, meni sve to daje trening.
No, korak po korak, i eto profesionalnog debija?
– Da, imao sam dosad dvije amaterske borbe, isto vezano uz Fight Nation Championship, no na njihovom amaterskom prvenstvu boraca iz regije. U četvrtfinalu sam nokautom svladao Lea Jurića iz Hercegovine tako da je taj početak bio stvarno super, još sam dobio i nagradu za nokaut večeri. U polufinalu sam se, zanimljivo, borio protiv Milenka Stamatovića iz Crne Gore, koji me zasluženo pobijedio.
Sada stiže revanš, i to u profesionalnoj borbi?
– Ne znam, ne opterećujem se time, mogu samo obećati da neću izgubiti tako naivno kako sam prvi puta. Koliko god sam imao sjajnu pripremu za borbu protiv Jurića, tako očito nisam bio spreman za Stamatovića koji je sjajan hrvač, a ja sam se borio na način koji mu je omogućavao da me stalno hvata i baca na pod i naravno da je onda bio u golemoj prednosti. Vjerujem da mu to ovog puta neću dozvoliti. Ali, zaista, pobjeda me uopće ne opterećuje, velika mi je čast nastupiti u profesionalnoj borbi za FNC i sve što želim je biti maksimalno spreman i pružiti dobru borbu i vjerujem da ću to i napraviti. A onda, što bude bude.
Kakve su dugoročne ambicije, što ti donosi pobjeda, a što poraz?
– Pa, ako pobijedim mislim da bih trebao potpisati ugovor na četiri borbe što bi zaista bilo lijepo, no ako izgubim opet nikom ništa, vraćam se na naše treninge.
Karlovac kao mjesto događanja, prednost ili opterećenje?
– Joj, kako kad! Dio vremena mi je jako drago što ću imati profesionalni debi u svom rodnom gradu, drugi dio, a moram priznati da je i veći, to mi ipak jest malo opterećenje. Prije sam znao govoriti da me mogu poslati gdje god žele, protiv koga god žele, samo da se neću boriti u Karlovcu. No, eto me! Inače nisam “tremaš”, ali ovo mi jest opterećenje, barem sada, svi zovu, prijatelji, kolege, najavljuju dolazak, bodre me, lijepo je to, ali nekako me i čini nervoznim. No, nadam se da će se i to malo primiriti do borbe.
Sam događaj je, pak, velika stvar za Karlovac…
– Ogromna! Ovo je događaj na najvišoj razini. Možemo reći da je to zaista top događaj, vrhunski događaj na regionalnoj razini, praktički ne može više, ali i na široj svjetskoj razini ovo je jako respektabilna predstava i siguran sam da će publika jako uživati. Ako itko tko voli borilačke vještine možda još dvoji oko dolaska mogu samo poručiti da ne razmišljaju i što prije kupe ulaznicu.
Ima li još boraca u Karlovcu koje bismo mogli uskoro vidjeti na nekom od takvih događanja?
– Ima, prije svega moram spomenuti Leona Jakina i Jana Novkovića, dva vrlo mlada i vrlo talentirana dečka koji će mi biti i u kutu u borbi protiv Stamatovića i koji su golemi potencijal.
Koliko su sada treninzi intenzivni prije prve profesionalne borbe?
– Izuzetno, svaki dan barem jedan, a najčešće i dva treninga. I to višesatnih žestokih treninga, trenutno još radimo na kondiciji i snazi, kasnije će doći i vrijeme sparinga koji će me uvesti u, nadam se, optimalnu spremu pred samu borbu.
Pitam to i radi posla, ima li tu razumijevanja poslodavaca, gdje radiš?
– Sad sam zapravo nekako između poslova, vodim bitku i na tom polju. Radio sam u Vojnoj policiji, onda sam u jednom trenutku odlučio probati u Njemačkoj, no to se nažalost pokazalo kao loša odluka, vratio sam se i sada se pokušavam zaposliti u Karlovcu, najviše bih se volio vratiti u Vojnu policiju, a ukoliko ne bude moguće po struci sam građevinski tehničar, vidjet ću što se može. No, tu je veliki problem ovo što pitaš, jer u Karlovcu praktički nema firme koja ne radi u tri, neke čak i u četiri smjene, a jasno da bi to onda predstavljalo golem problem ukoliko bi se istovremeno poklopilo da će biti više sportskih obaveza. Završio sam i tečaj za instruktora fitnessa, imam nešto iskustva i na tom polju pa je i to jedna opcija, onako povremeno uvijek uleti i neko redarenje…
Jesi li bio kad u situaciji da moraš pokazati svoje borilačke sposobnosti na ulici ili u nekom noćnom klubu?
– Uf, toga se jako klonim. Kad si redar uvijek je tako nešto moguće, ali stvarno sam imao sreće da nisam morao upotrijebiti svoje znanje. Ljudi često imaju krivi dojam o ekipi iz borilačkih sportova, sigurno ima i iznimaka, ali ti su onda promašili ono čime se bave, mene je upravo sport odgojio na način da nemam potrebe da ispucavam svoju snagu negdje vani i dokazujem se nekom. I drago mi je stvarno da nisam još nikada imao situaciju u kojoj bi to postalo neizbježno.
Kako bliske osobe reagiraju na borbu, ima li straha?
– Nažalost, u kratkom vremenu sam ostao bez oba roditelja, prvo je umrla majka i mislim da mi je tu sport jako puno pomogao kao antidepresiv… krajem prošle godine umro je i otac. Sve to je šok, ali moraš dalje… Djevojka se možda malo boji, ali što se može, naviknula je već pomalo.
Za kraj, kakvi su odnosi među borcima, ima li tu prijateljstva ili se gledate “ispod oka”?
– Ma kakvi, na višem profesionalnom nivou možda ima nekakvih trzavica i animoziteta, iako je i to često samo zbog showa, ali na amaterskoj razini uglavnom vladaju zaista prijateljski odnosi. Jasno, nema prijateljstva dok traje borba, ali čim završi to su jednostavno kolege koje imaju isti entuzijazam i istu ljubav kao ti prema ovom sportu, jedni drugima smo podrška i tako i treba biti.
Razgovarao: Darko Lisac