Naša današnja sugovornica mlada je Amena Reda Nasreldin, koja je uzavreli višemilijunski Kairo zamijenila mirom karlovačkog zelenila.
U okviru programa nekadašnje Europske volonterske službe, danas Europskih snaga solidarnosti (European Solidarity Corps – ESC), Amena je jedna u nizu volontera i volonterki koje na razdoblje od nekoliko mjeseci do godinu dana dolaze u Centar za mlade Grabrik, na najrazličitijim projektima.
– Fakultet sam završila prošle godine, nakon čega je uslijedilo nekoliko pripravničkih poslova. Kada sam čula za ESC i mogućnosti za volonterski posao u Europi rado sam se prijavila, jer je cijela priča bila izravno vezana i uz ono čime se bavim.
Što je to zapravo? Što si završila?
– Završila sam političke znanosti, a moj diplomski rad odnosio se na socijalnu integraciju izbjeglica. Ono što je tu bitno naglasiti je da u Egiptu većina izbjeglica boravi privremeno i žele se prebaciti u treće zemlje te sam željela vidjeti kakvo je stanje na tom području u Europi, odnosno u zemljama gdje izbjeglice ostaju dulje ili su im i krajnji cilj. Centar za mlade Grabrik u Karlovcu je nudio projekt koji je omogućavao upravo to i zato sam odabrala njih i brzo smo se dogovorili i evo me.
Dolaziš iz Kaira, koji je golemi metropolis s više od 20 milijuna stanovnika. Je li dolazak u mali grad i svojevrsni šok?
– Da, ali pozitivan, to sam i htjela! Sličan projekt imao je i Zagreb, ali mada je i on puno manji od Kaira, nisam htjela tamo samo zato jer je glavni grad (smijeh). Htjela sam upoznati jednu manju zajednicu i zasad sam jako zadovoljna. Lijepo je kada jedan dan vidiš nekoga u pekari, a drugi dan u pošti ili dućanu, pa se osmjehnete jednom drugom jer ste se prepoznali. Sviđa mi se grad, sviđaju mi se ljudi, Kairo je moj grad i tamo sam provela cijeli život, ali to je zaista često kaotičan život. Samo za jedan primjer, jedno vrijeme sam na posao putovala više od dva sata. I mnogima je tako cijeli život, radila sam od 9, a budila se prije 6 samo da bi stigla na posao. Ovdje radim od 8, a mogu se probuditi poslije 7 i mirno se spremiti i onda odšetati lagano do centra, to je jako lijepo.
Jesi li imala već neka volonterska iskustva?
– Jesam, ali ne ovog tipa. Volontirala sam i u ovom području koje me izravno zanima, zatim u nekim projektima Catholic Relief Service u Egiptu, na nekim ekološkim projektima… no, ovo je prvi puta da sam na baš dugotrajnom volonterskom poslu.
A, jesi li prvi puta izvan Egipta?
– Ne, bila sam u Engleskoj, Škotskoj, Turskoj, Maroku…
Što ti je točno zadatak u Karlovcu?
– Upravo socijalna integracija izbjeglica. Radimo na tome kako ih što više uključiti u društveni život grada, na međusobnom upoznavanju i prepoznavanju… neke stvari su tvrd orah, ali optimistična sam i vjerujem da će na kraju ovog projekta sve biti barem malo bolje.
A, kako je sada?
– To ovisi od skupine do skupine. Najbolje su se integrirala djeca. I sama djeca su najotvorenija tome da se uključe u društvo i istovremeno su jako dobro primljena u školama od svojih vršnjaka. Uz par iznimaka malo je teža situacija sa ženama, jer ima i nepismenih, to im otežava učenje jezika, teško dolaze do posla, sve to razumijem na jedan način, jer mnoge dolaze iz sredina u kojima je jednostavno generacijama uobičajeno da muškarac radi i privređuje za obitelj, nekima je teško prebaciti se na potpuno drugačiji život, ali ako želimo uspješnu integraciju korake moraju raditi obje strane. Muškarci su tu negdje između, svakako je pozitivno da su većinom motivirani za rad, aktivno traže posao i većinom su i zaposleni i vrijedni radnici, s druge strane i kod njih je, dijelom, bilo problema s učenjem jezika.
Možeš li usporediti Hrvatsku i Egipat?
– Teško je, jer su i okolnosti drugačije. I očekivanja samih izbjeglica. U Egiptu je jako teško ljudima iz drugih zemalja dobiti radne dozvole, u Hrvatskoj se to potiče. Neke stvari u kojima država i pomaže su malo problematične, jer izbjeglice imaju pristup javnom zdravstvu, no ono je nažalost u Egiptu trenutačno vrlo loše, ja sama neću otići u javnu bolnicu ako ne moram. Što se tiče samih izbjeglica, problemi su slični, postoji dio ljudi koji dolazi iz malih, zatvorenih zajednica i unatoč tome što su potražili nešto drugo, nešto bolje, žive i dalje na isti način, a to isto nije dobro za integraciju.
Spomenula si probleme s učenjem jezika, jesi li ti “uhvatila” nešto hrvatskog?
– O, jesam! Izbjeglice se često žale da je hrvatski jako težak, ali ako imaš volju nije. I sama pohađam satove hrvatskog jezika, da je lako nije, ali sve se može. Jako sam sretna kada šetam gradom i uhvatim neki razgovor i onda razumijem dio, znam o čemu se radi.
Puno šetaš?
– Zapravo da, nemam neke posebne hobije ili zanimacije koje bi me zaokupljale. Pomalo trčim, fotografiram, kuham i to je to. I šetnje. Karlovački parkovi su mi prekrasni i jako volim šetati, ugodno mi je ovdje. Sve osim jedne stvari.
Koje?
– Vrućine!
Molim!?
– Haha, da, to mi nitko ne vjeruje. Bila sam presretna kada je jedna djevojka koja radi u Citrus Medici i koja je bila u Egiptu, potvrdila ono što svima govorim, a to je da je ovdje jako vruće i puno gore nego u Egiptu. Znam da svi zamišljate Egipat kao jako vruću državu i istina je da su temperature visoke, ali ne znam to baš objasniti, to je neki drugi tip vrućine, između ostalog je i suho, ovdje je puno vlažnije, ali nije ni samo do vlažnosti, nikad mi u Egiptu nije bilo tako vruće kao u Hrvatskoj, a ljeto još nije ni počelo…
A, je li ti po zimi bilo prehladno?
– Ne, hladnije je u Egiptu (smijeh). Što mogu kad je istina! Znam da je ova zima bila i vrlo blaga, ali stvarno mi nije bila nimalo problematična, možda je to malo i do nekih vjetrova i drugih atmosferskih prilika, ali znala sam se pošteno smrznuti u Egiptu tijekom zime, uostalom jedan minus toga da živiš u “vrućoj” državi je da nema grijanja! Mi uopće nemamo sisteme grijanja, ali ovdje je bilo sve okej. I napokon sam vidjela snijeg!
Prvi puta u životu?
– Da, to mi je bila velika želja i bila sam jako sretna kada je počeo padati, iako mi svi kažu da to nije ništa prema onom kako je nekada znalo biti. No, meni je i ovo bilo super, nazvala sam odmah brata koji je isto uvijek želio vidjeti snijeg i šetala sam gradom na videopozivu s njim pa je barem tako doživio snijeg.
Što ti najviše nedostaje iz Egipta?
– Obitelj i prijatelji, samo to. Sve drugo je u redu. Jedini potencijalni problem kada sam se spremala za dolazak je bila prehrana, jer slijedim halal prehranu, ali ubrzo sam saznala da brige nema, i u Karlovcu u dućanima ima puno certificiranih proizvoda. Inače mi je ovdje jako lijepo, pogotovo sad kad imam i cimericu, novu volonterku iz Ukrajine, jedno vrijeme sam bila sama, po prvi puta u životu, pa mi je to bilo malo neobično, ali na sve se čovjek navikne.
A, što bi preporučila onima koji žele posjetiti Egipat? Je li sada sigurno?
– Jesmo trenutačno u turbulentnim vremenima, svi želimo slobodnu i demokratsku državu i svjesni smo da ima i problema. No, turisti mogu slobodno i mirno posjetiti zemlju. Neću ići na ono najrazvikanije i najpoznatije nego ću preporučiti Fayoum, omiljeno izletište ljudi iz Kaira, tamo je jako lijepo. Pustinjski predjeli su divni. Na sjevernoj mediteranskoj obali ima vrlo privlačnih turističkih odredišta…
Piramide?
– Malo je drugačije kad živiš u Kairu, meni piramide nisu ništa posebno, jednostavno su tu. Turistički sam ih prvi puta obišla tek nedavno i, opet, ne mogu reći da sam opčinjena. Od glavnih turističkih aduta Egipta puno više me fascinira Nil.
Jesi li vidjela još nešto u Hrvatskoj? Imaš neke želje?
– Zasad sam bila samo u Zagrebu. Voljela bih posjetiti Rijeku i Pulu, Istru…
Nakon što završi projekt u Centru za mlade, koji su ti daljnji planovi?
– Najiskrenije, ne znam. Boravak ovdje otvorio mi je i neke nove perspektive, tako da u ovom trenutku nisam još sigurna što će biti sljedeće. Idemo korak po korak, prvo treba dovršiti ovaj projekt, nadam se i vjerujem, uspješno!
Razgovarao: Darko Lisac
(foto: Lovro Kranjčević)