Jaskanac Mateo Pukšar i Karlovčanin Saša Lenuzzi vratili su se nedavno s avanture života - putovanja čuvenim "cross country iron ore" vlakom u Mauretaniji.
Nije im to prvo zajedničko putovanje, a ni prvo na destinacijama koje nisu visoko na turističkim ljestvicama. Kako je sve zapravo počelo?
MATEO – Ja putujem od malih nogu, roditelji su oboje cijeli život u turizmu i tako sam i ja krenuo na putovanja s njima. Onda sam s vremenom počeo planirati i sam putovanja, a isprva je to bilo vezano uz nogomet, koji mi je također velika ljubav. Tako je moje prvo solo putovanje bilo u Poljsku 2012. na Europsko prvenstvo, ali iskoristio sam ga i za turistički, a ne samo nogometni dio putovanja. S ovim sad putovanjem imam ukupno 79 zemalja na listi, naravno plan je obići što više, ako bude vremena i sreće, možda i sve.
SAŠA – Mene je zapravo zarazio upravo Mateo, i to nigdje drugdje nego u kafiću. Obojica smo i kvizaši i nakon jednog kviza u Ziggyju zarundalo se na šanku, počeo mi je pričati o putovanjima, mene je to sve više i više fasciniralo i završilo je tako da smo oko dva ujutro rezervirali karte za put u Maroko (smijeh).
Koliko se sjećam, imali ste i lijepu listu otkazanih putovanja pred pandemiju?
SAŠA – Haha da, imali smo već rezerviran Tajvan, oni su se prvi zatvorili, zatim Brazil ista stvar, onda već u očaju pronađemo Izrael koji je još bio otvoren, ali naravno, ništa ni od toga.
MATEO – Kako smo mi rezervirali, tako su se zemlje zatvarale (smijeh). No, ja sam krajem siječnja bio solo u Hong Kongu što sam od ranije imao dogovoreno i zapravo sam možda bio i prvi Hrvat s koronom! Tamo je već krenulo malo ozbiljnije, a ja sam po povratku bio bolestan, nije bilo ništa prestrašno, no kako su se kasnije odvijale stvari vrlo je moguće da je to bila baš korona.
Ometa li danas još uvijek pandemija putovanja?
MATEO – U pravilu ne, danas su gotovo svi potpuno otvoreni.
SAŠA – Čak i na aerodromima su masovne gužve, nitko više ništa ne gleda, iako je donedavno bilo nemoguće ući u avion bez svih mogućih potvrda.
MATEO – Ipak, ima i iznimaka, recimo Maroko ne dopušta ulazak u zemlju nikome tko nije potpuno procijepljen.
No, okrenimo se onom što je i neposredan povod razgovora, a to je vaše putovanje u Mauretaniju i posebno jedan njegov dio… kako, zašto?
SAŠA – Zapravo je to povezano uz još jedno atraktivno i iz perspektive Hrvata egzotično putovanje, a to je Irak, odnosno točnije rečeno Kurdistan, koji smo obišli i irački i turski dio i tu smo sreli jednog Australca, koji nam je pričao o tom čuvenom vlaku u Mauretaniji i opisao to iskustvo kao nešto što se ne može propustiti.
MATEO – To je na neki način jedan od svetih gralova svakog pravog svjetskog putnika. I, nije nam trebalo puno da se zainteresiramo i nabrijemo i krenemo s organizacijom putovanja.
O čemu je zapravo riječ, kakav je vlak?
MATEO – Radi se o vlaku koji vozi od rudnika do obale oceana, putovanje dugo 750 kilometara, a jako je specifično, jer iako je vlak dug tri kilometra, ima samo jedan putnički vagon, koji je obično krcat do neizdržljivosti, no ima mnogobrojne vagone ispunjene željeznom rudom, na kojima je vožnja potpuno besplatna. Svatko može doći i uspeti se na jedan od tih vagona i proći ovo putovanje kroz pustinju.
SAŠA – Treba malo i birati, jer zapravo su tri vrste vagona, odnosno te rude, negdje su krupniji komadi što nije zgodno jer ne možeš odmarati, spavati… pa imaš potpuno usitnjenu, kao pijesak, što je opet neprikladno, tako da moraš gađati onu srednju opciju, gdje je ruda usitnjena, ali ne potpuno.
Mauretanija je mnogima potpuno nepoznata zemlja, jeste li prije vlaka imali prilike vidjeti nešto i od nje, barem od glavnog grada?
MATEO – Ne volim to inače govoriti o zemljama, ali Mauretanija je užas, a Nouakchott je najgori glavni grad na svijetu bez konkurencije. Teško je to i opisati, toliko je bilo bizarnih situacija, cijeli glavni grad nema restorana, bara, jedan dan nema vode, drugi dan nema struje. Nema ničeg, ne postoji centar grada, ni najmanji blok za koji bi rekao da je nekakvo središte, svuda su neke kuće u poluizgradnji, bez krova, bez fasade, stvarno jako loše.
SAŠA – Užasno je vruće pa ljudi po cijele dane leže, to je način kako provesti dan. Čudno je jako, ne poznaju svoju valutu, mi smo imali par situacija u kojima nam kažu jednu cijenu, a onda se ispostavi da je potpuno nešto drugo.
MATEO – To nas je i zeznulo za jedinu stvar koja nas je privukla, baš se igrala nogometna utakmica Mauretanija – Južni Sudan i nabavili smo ulaznice, ali smo došli na krivi stadion. I zaustavljamo taxi, ali čovjek viče da je cijena 1000 ouiguiya, što je oko 200 kuna i mi ono, nismo ludi, idemo pješice, stići ćemo. Kasnije smo ustanovili da je zapravo riječ o tome da su imali deflaciju, ali su i sami zbunjeni oko toga, a cijena je zapravo bila 100 ouiguiya, no to nije bio jedan taksist nego svi.
A utakmica, jeste li stigli?
SAŠA – Jesmo, ali ništa od toga!
MATEO – Došli smo 15 minuta prije početka, ali očito je prodano puno više ulaznica od kapaciteta, ili su puštani ljudi bez ulaznica i ispred je bila masa ljudi koju nisu puštali. Čekali smo da vidimo rasplet, sve dok nisu počeli preskakati ograde i pokušavati ući na silu pa se pojavio dobro naoružani odred i sve to brzo riješio.
Ostali dojmovi?
SAŠA – Mene su se dojmile koze (smijeh). Stvarno, tamo svaki kombi za prijevoz ima barem jednu kozu na krovu. Prvo smo radili fotke, oduševljeni tom scenom, onda smo skužili da nismo doživjeli ništa neobično nego posvuda prevoze te koze, nemam pojma zašto.
MATEO – Kada smo kretali do tog vlaka, rekli su nam da krećemo u 3, mi smo došli u pola 3 i onda čekali do osam. Razlog pogađaš? Koze!
SAŠA – Da, čekali smo da dođe jedan kombi sa 30 koza koje su onda trebali prebaciti na naš prijevoz.
MATEO – Ali, sad tu imaš i jedan zanimljiv preokret. Dakle, sve je stvarno u toj državi u raspadu, ali vlak s kojim smo se vozili, koji je najduži i najteži vlak na svijetu, vozi 750 kilometara za 18 sati i u 40 godina nije se niti jednom dogodilo da nije krenuo i došao na vrijeme. Znači, željeznica u Mauretaniji je bolja od HŽ-a (smijeh).
Kako je bilo na samom vlaku?
SAŠA – To je nevjerojatno iskustvo, ali neću lagati da nije teško. Preteško je i mislim da smo zapravo jako podcijenili ovo putovanje. Postoje trenuci koji su impresivni, voziš se satima kroz tu pustinju, gdje nema doslovno ničega, sam si sa svojim mislima, ali istovremeno na suncu je praktički +50, užasno je cijelo vrijeme, a nema stajanja, odnosno na cijelom tom putu staneš samo u jednom trenutku na pet minuta, u mjestu gdje vlak pokupi lokalce.
MATEO – Nosili smo 20 litara vode sa sobom, ali ta voda je prokuhala. U drugoj fazi puta polijevaš se vodom i doslovno te peče koliko je vruća, iako si i sam vruć od sunca i svega.
SAŠA – I ta ruda ulazi svugdje, jednostavno je nemoguće izbjeći, cijelo vrijeme putovanja sam imao tenisice i dvoje čarape i svejedno su mi noge bile potpuno crne.
MATEO – Ali na kraju je vrijedilo upisati to na svoju listu.
Dani su pakleni, a kakva je noć?
MATEO – Podnošljivija, iako nije kao u nekim dijelovima gdje stvarno jako zahladi, mi smo možda pogriješili i u tome što smo išli u šestom mjesecu, trebali smo ipak ranije.
SAŠA – Noć ima drugi problem, a to je da zaista prolaziš kroz ništa, kroz potpunu pustinju i to je totalni i apsolutni mrak, a spavati je teško. No, temperatura padne na ugodnih 30 haha.
MATEO – Možda i 25!
Došli ste do oceana i – odmah se bacili u njega?
SAŠA – Ma ne, nismo, unatoč svim tim vrućinama to je Atlantski ocean i ipak je prehladno, ne kupaju se ni lokalci. Kasnije smo posjetili i Zapadnu Saharu, gdje je plaža koja je surferski raj i stvarno je sve puno surfera iz cijelog svijeta, ali nema ni tamo kupanja, svi su ful opremljeni i obučeni.
Krenuli ste zapravo iz Senegala?
MATEO – Da, a prije povratka u Europu završili u Maroku u Casablanci za koju su mi često na putovanjima pričali da je ružna, dosadna, da je slobodno preskočim ako sam je ikada želio posjetiti, ali nakon iskustva Mauretanije, a moram reći dobrim dijelom i Senegala, meni je Casablanca bila kao Las Vegas.
SAŠA – I mene još uvijek fascinira kako imaš to nešto što te nosi na tim putovanjima, bilo je stvarno jako teško, u Mauretaniji se nismo mogli normalno ni hraniti, jer jednostavno nema ničega, vlak je bio izuzetno iscrpljujuć… i onda nakon svega, premoren, izmoren, potrgan… dođeš u Casablancu i ja mislim da smo prošli barem petnaestak kilometara hodajući i obilazeći je. Jer, možda si samo jednom tu.
Znači, Senegal je isto neprivlačan turistički?
MATEO – Ne kao Mauretanija, ali priznajem da sam očekivao više.
SAŠA – Ima tih nekih bizarnih stvari, bili smo u lučkom gradu Saint Louisu i tu postoji jedan stvarno zgodan kolonijalan dio, a onda s druge strane gledaš te brodove kad ono na jednom golema, ali stvarno golema nacistička zastava (smijeh).
Spomenuli ste da je vlak sveti gral svjetskih putnika… koji su još sveti gralovi?
MATEO – Ima jako puno toga, recimo u posljednje vrijeme jako su popularne odmetnute pokrajine, posebno ove u bivšem SSSR-u, ali i ne samo tamo, recimo Amerikancima je “sveti gral” posjetit Republiku Srpsku.
SAŠA – Eto, mislim da kod nas većina onih koji i ne putuju uopće može barem reći da je taj “sveti gral” odradila, bar usput prolazeći.
MATEO – Saša i ja smo bili u Abhaziji i Južnoj Osetiji te u Pridnjestrovlju. Černobil i Pripyat su također tu na toj listi, zatim najhladnije mjesto na svijetu Oymyakon pa s druge strane depresija Danakil i Dallol u Etiopiji kao najtoplije mjesto na planeti…
SAŠA – Golemi krater u Turkmenistanu koji nazivaju vratima pakla…
Jeste li gdje imali kakvih neugodnosti?
SAŠA – Ne, stvarno ovo što sam ja prošao je sve bilo regularno i lijepo. Čak i Irak.
MATEO – Slažem se. Jasno, ovisi o tome gdje putuješ, Irak sigurno nije cijeli siguran i preporučljiv, no u Kurdistanu je stvarno sve bilo u najboljem redu.
SAŠA – I Kurdi su stvarno jako dobri ljudi, osjećali smo se jako dobrodošlo. I Mauretaniji, koja ima svoje goleme probleme, ljudi su u redu i vidiš da su neke stvari gotovo nepoznate kao krađa, znali smo ići tim kombijima pa imaš stajanje, a oni uredno ostave svoje otvorene torbe, novčanike, mobitele… jednostavno nema straha da će im netko nešto ukrasti.
I, gdje ćete sljedeće?
MATEO – Haha, zasad ne na neku od tih lokacija. Mislim da ove godine i nećemo više na neka veća putovanja, ja možda odem oko Božića na neko manje putovanje.
SAŠA – Ja također planiram ostatak godišnjeg iskoristiti da odvedem suprugu na neko putovanje, ali to su više ove dobro provjerene i benigne destinacije tipa Grčke. A, što se našeg sljedećeg putovanja tiče, vjerojatno Iran ili Peru.
MATEO – Ne Peru, bit će Iran.
Kako se slažete na putovanjima, posvađate li se kada?
SAŠA – Pa ne, to je jako važno. Mnogi nam se sada i nude da bi oni s nama, ima tu i dragih prijatelja, možda će nam se netko i pridružiti, ali kad ideš na takva putovanja jako je bitno da ste na istoj valnoj duljini, da nema ispada i nesuglasica, tako da je to teško iskombinirati, mi smo se stvarno super poklopili.
Znači, isti ste?
SAŠA – Nismo isti, on je više ovako malo “nazi” tip (smijeh).
MATEO – Da, a Saša je više “koza na krovu” tip (smijeh).
SAŠA – Haha, daj marš (smijeh). Ali ozbiljno, da, ima tu nešto. Mateo ima puno više iskustva i na kraju ga rado poslušam. Budžet je sve i on to jako dobro kontrolira, dogodi se da ja oko nečega malo zanovijetam, on je bankar i čuva svu lovu pa mu ja onda u Iraku počnem kukat da mi da lovu za magnetiće, ali on mi ne da za ove koji su 5 eura nego za ove koji su tri za 4 eura. Pa ja kupim ljudima te magnetiće, samo što baš i nisu magnetići i ne stoje nigdje.
Koliki je zapravo budžet, koliko su skupa ovakva putovanja?
MATEO – Sve ovisi o tome kakav si ti. Ne moraju uopće biti skupa. I nas naravno ljudi često pitaju pa od kuda vam novci, ovo ono, ali ne, ne treba biti skupo. Samo je onda važno što želiš i što ti je prioritet. Meni je prioritet vidjeti nova mjesta, drugačije kulture, druge dijelove svijeta. Najviše uštediš na smještaju, a meni je to skoro potpuno nebitno, kao i Saši, spavat ćemo u bilo kakvoj rupi. Put isto ne mora biti skup, ali se opet moraš odreći neke komocije. Ako želiš letjeti iz Zagreba izravno na svoju destinaciju vjerojatno će biti skupo. Ako se potrudiš i potražiš najjeftinije moguće varijante pa makar to značilo da ćeš i presjedati i malo se namučiti onda uzmeš to. Zapravo, nerijetko se događalo da mi baš pretraživanje jeftinih karata da ideju za neki put, vidim jako povoljnu opciju, a sama destinacija mi je privlačna i to je to.
Prošao si svašta pa možda za neke buduće putnike, što je najjeftinije, a što najskuplje?
MATEO – Vijetnam je najjeftiniji, stvarno jako isplativo i jako jeftino, a s druge strane upozorio bih one koji slično misle o Tajlandu da bi se prevarili, možda je tako bilo nekad, sada je skuplji od Hrvatske. Često su neke destinacije koje su relativno blizu sasvim drugačije, primjerice Kolumbija je isto jako jeftina, a Brazil među najskupljim putovanjima koja sam imao.
Ti si i komentator nogometnih utakmica na HNTV-u, jesi li imao prilike pogledati kakav “egzotični” derbi?
MATEO – Ne previše, ali bio sam recimo u Kolumbiji na utakmici u Medellinu, u Meksiku smo zajedno bili na čuvenom Azteca stadionu… ne znam, bio sam u Kazahstanu na utakmici.. nađe se nešto, šteta da nismo pogledali Mauretaniju i Južni Sudan, to bi već bio pravi upis na listi.
Saša ti radiš u T-Comu, ali i pokretač si karlovačke kvizaške scene, pretpostavljam da u Mauretaniji nije bilo kvizova?
SAŠA – Haha nije, ne znam, kažem, nisu se još ni s vlastitom valutom snašli, tamo bi možda i Vrele batine napokon pobijedile na nekom kvizu!
Razgovarao: Darko Lisac